Olivere! (Gielgud Theatre, London)
Presuda: glasno i pretjerano
Stvarnost zapravo ne pripada radosnoj glazbenoj inscenaciji Dickensova Olivera Twista Lionela Barta. Daleko od toga da je djelo socrealizma, njegova je serija veličanstveni bijeg iz sumorne stvarnosti viktorijanskih sirotišta i kriminalnog podzemlja u kojem je smještena.
Zahvaljujući slavno nenadmašnom nizu glazbenih melodija – od Food Glorious Food do Consider Yourself – velika je, blistava ševa koja tapka po prstima.
Zato mi je čudno što se hvaljeno oživljavanje Camerona Mackintosha (prvi put viđeno u Chichesteru prošle godine), u režiji koreografa Matthewa Bournea, čini nestrpljivim da nas podsjeti da život ispod granice siromaštva u Londonu 19. stoljeća nije bila šala.
Obiteljsko nasilje negativca Billa Sikesa brutalno je naglašeno, a slogan iznad glave u Oliverovom sirotištu sarkastično proglašava ‘Bog je ljubav’.
Ali to ne znači da nema zabave. Ne iznenađuje da Bourneova koreografija radi poput Rolls-Roycea. Oom-Pah-Pah after the interval jedna je od najraskošnijih pjesama za povratak ikad napisanih.
Zahvaljujući slavno nenadmašnom nizu glazbenih melodija – od Food Glorious Food do Consider Yourself – velika je, blistava ševa koja tapka po prstima
Čudno mi je da nas hvaljeno oživljavanje Camerona Mackintosha (prvi put viđeno u Chichesteru prošle godine), u režiji koreografa Matthewa Bournea, želi podsjetiti da život ispod granice siromaštva u Londonu 19. stoljeća nije bila šala
Predstava je, dosta vremena, pravo Cockneyjevo klecanje, s buretom dobro i istinski razvaljanim u melodijama poput You’ve Got To Pick A Pocket Or Two and Be Back Soon
Tamo gdje nam Bourne pruža spektakl i vrtoglavicu, likovi u seriji su provizornije nacrtani
Bourneova koreografija ide poput Rolls-Roycea. Oom-Pah-Pah after the interval jedna je od najraskošnijih pjesama dobrodošlice ikad napisanih
Ne želim biti dolje na predstavi koja se s entuzijazmom izvodi na užurbanoj etapi, ispod prolaza i mostova umotanih u suhi led i rublje. Ali mene i moju kćer moderatoricu nismo oduševili
A predstava je, veći dio vremena, pravi Cockney kneg-up, s burelom dobro i istinski razvaljanim u melodijama poput You’ve Got To Pick A Pocket Or Two and Be Back Soon.
No, tamo gdje nam Bourne pruža spektakl i vrtoglavicu, likovi u seriji su provizornije nacrtani.
Daleko od toga da je lukavo stvorenje, prisiljeno živjeti prema svojoj pameti, glavni džeparoš Simona Lipkina, Fagin, napeta je skitnica. Da je tako razmišljao, sigurno bi mogao lagano raditi s razbojničkim Billom Sikesom Aarona Sidwella.
Ali barem je Lipkin također srdačan očinski lik svojim mladim učenicima.
I premda bi Shanay Holmes mogla imati više stava kao konobarice Nancy, ona nije previše potištena u svojoj konfliktnoj pjesmi za Billa, As Long As He Needs Me.
Najdirljiviji broj pripada našem junaku Oliveru u filmu Gdje je ljubav — kojeg je Cian Eagle-Service izveo u kristalnim tonovima zboraša u izvedbi koju sam gledao.
Ne želim biti dolje na predstavi koja se s entuzijazmom izvodi na užurbanoj etapi, ispod prolaza i mostova umotanih u suhi led i rublje. Ali mene i moju kćer moderatoricu nismo oduševili. Too much se čini preglasnim i preglasnim.
Čak se i Oliverov slavni zahtjev za još kaše čini pretjeranim. Htjela sam pomalo od svega – osim, naravno, Bartove bučne fantazije koja prkosi stvarnosti.
Vraga je možda briga
(Southwark Playhouse, London)
Presuda: Triler u Manili
Obožavatelji, poput mene, serije All Creatures Great And Small na kanalu 5 jedva će doznati da mogu izbliza uhvatiti damskog muškarca Tristana Farnona (Callum Woodhouse, desno) u bijou Southwark Playhouseu. Glumi deraciniranog playboya i bivšeg lovca na oružje u The Devil May Care — zabavnoj adaptaciji rane komedije Georgea Bernarda Shawa. Scenarist i redatelj Mark Giesser preselio je radnju iz revolucionarne Amerike oko 1780. na Filipine oko 1900., gdje američke kolonijalne snage nasilno guše lokalne pobune.
Woodhouseov lik Richard je izgubljeni sin koji je postao korisnik oporuke svog oca – unatoč tome što se nije svidio svojoj majci vodeći život ‘među nepromjenjivim muškarcima i ženama otvorenog uma’.
Giesser Shawovu satiru o kolonijalnom licemjerju pretvara u sudski triler u Manili nakon što Richard prosja vjeru zamjenjujući svećenika optuženog za širenje pobune među domorocima.
Njegova je odluka retoričko sredstvo tipično za Shawa, ali također potiče oštru i duhovitu raspravu o osobnoj, vjerskoj, političkoj, kolonijalnoj i vojnoj etici.
Kazališna produkcija The Devil May Care, Southwark
To nije najsofisticiranija produkcija, ispred zida s Rousseauovim slikama o džungli i namještajem od kockica. Ali tu je i oštra gluma
Razigrana prisutnost na pozornici i ekranu, Woodhouse je nekako uvjerljiv kao nevjerojatni slučajni Richard, mobilizirajući dvoličnost, odvažnost i šarm.
To nije najsofisticiranija produkcija, ispred zida s Rousseauovim slikama o džungli i namještajem od kockica. No tu je i oštra gluma Beth Burrows kao župnikove supruge koja se — u još jednom Shavian stilu — pokazuje kao briljantna odvjetnica.
*Oliver! rezervira se do 28. rujna. Devil May Care traje do 1. veljače.
Oživljavanju predstave o ubojitim sluškinjama nedostaje dotjeranost
Sluškinje (Jermyn Street Theatre, London)
Presuda: nemoćna igra moći
Premlaćivanje majke i kćeri u stvarnom životu na smrt u 1930-ima od strane njihovih dviju sluškinja, sestara Papin, postalo je célèbre – i inspiracija za ‘apsurdistički’ komad Jeana Geneta iz 1947. Sluškinje, radikalnu psihološku studiju o klasi, moći i osvete.
Sluškinje u kazalištu Jermyn Street
Sluškinje su radikalna psihološka studija o klasi, moći i osveti
Što bi moglo objasniti zašto set za oživljavanje Annie Kershaw ima dojam kliničke, bezdušne ćelije u psihijatrijskoj bolnici. Soba s bijelim pločicama je prazna osim toaletnog stolića, digitalnog sata i vaza mrtvog smeđeg cvijeća.
“Smrdiš na znoj”, kaže mlada žena u svilenom kućnom ogrtaču, njušeći krotku, zgrčenu kućnu pomoćnicu. “Dodirnuti te je dodirnuti prljavštinu”, pljuje ona. ‘Cijelo svoje postojanje duguješ meni.’
Njezin ton oholog gađenja ne zvuči baš istinito. Zatim naiđe na ime služavke i postaje jasno da se ove sestre igraju neke vrste igre.
Dok je njihova ljubavnica vani, oni naizmjence glume nasilnog poslodavca i zlostavljanog slugu. Očito opsjednuti superiornošću i različitošću ove žene, kao i nepravednošću svoje situacije, klize između toga da budu robovi i maštanja o tome da sve to zaustave… trovanjem njezinog čaja od kamilice.
Ali baš kao što se čini da bi mašta mogla postati ubojita stvarnost, igra je prekinuta njezinim neočekivanim povratkom. Carla Harrison-Hodge glumi Gospodaricu kao šepureću parodiju poput Made In Chelsea: previše besmislena da bi bila alarmantna, previše tašta i besmislena da vidi išta dalje od vlastitog obmanutog odraza same sebe.
*Sluškinje se prikazuju u Londonu do 22. siječnja, a zatim se sele u Reading Rep
Anna Popplewell i Charlie Oscardo dobro upućuju na shrvane, sukobljene umove služavki, ali, koliko god ova produkcija bila kompetentna, nedostaje joj suštinski nervozni intenzitet.
Krivim inertnu bezobličnu adaptaciju Martina Crimpa, koja ne uspijeva pronaći dramatični otkucaj srca predstave. Značajna predstava gubi na snazi.
*Sluškinje se prikazuju u Londonu do 22. siječnja, a zatim se sele u Reading Rep (28. siječnja – 8. veljače).
Cirqueov zastrašujući spektakl još uvijek leti visoko
Corteo (Royal Albert Hall)
Presuda: Zastrašujuće zastrašujuće
Kakve snove o tjeskobi moraju imati ovi momci, počeo sam se pitati tijekom posljednje rezidencije Cirque Du Soleil u Albert Hallu.
Igrom slučaja, njihova nova predstava uokvirena je kao očaravajući san talijanskog klauna Maura koji zamišlja svoj karnevalski sprovod i putovanje u zagrobni život.
Albert Hall je prepolovljen plesnom dvoranom u stilu fin-de-siècle, koja publiku s obje strane pretvara u dio raskošnog krajolika. I mi postajemo dio akcije kada nad nama poskakuje sićušna ‘klaunica’ koju podupiru ogromni baloni s helijem.
Dok anđeli lelujaju pozornicom, klaunovo putovanje u vječnost ipak je poznata povorka akrobata i kontorcionista.
Ali formula djeluje svježije, dok se umjetnici na trapezu zapetljaju u lustere iznad Maurova kreveta, a trampolini odbijaju od njegova madraca.
U konačnici, nikakav narativni trik ili količina blještavih kostima ne mogu prikriti ono što je gimnastički prikaz visokog rizika – uključujući trenutak koji zaustavlja srce kada se jedan čovjek uspinje samostojećim ljestvama od 12 stopa.
Postoji uobičajena šašava komedija; nervozna ‘loptica za golf’ (glava žene, u bijeloj plivačkoj kapi s rupicama, koja viri kroz rupu na pozornici) čeka dok nespretni div u plus četiri zamahuje palicom.
Ali onda se vraća na prkošenje gravitaciji. Predstava doseže vrhunac s desetak muškaraca na vodoravnim šipkama. Izvana su hladni kao tikvice. Ali koji snovi moraju doći, kada se odšuljaju kući u krevet?
*Do 2. ožujka.
