Ako narod ima svoju naftu, svoju nacionalnu naftnu kompaniju, svi će od nje dobro živjeti. Ako su stranci vlasnici koncesija, oni otimaju najveći dio profita. A Trump želi oteti narodu Venezuele njihovu naftu, zar ne? Ostaviti ih bez ičega, u bijedi i siromaštvu. Zato je oteo Madura, uostalom, i sam je rekao da želi da Venezuela vrati naftu koja je oteta američkim kompanijama nacionalizacijom. “Uzeli su svu našu naftu ne tako davno i mi je želimo natrag. Ilegalno su je uzeli”, rekao je, komentirajući nacionalizaciju imovine američkih kompanija u Venezueli, kako prije tako i nakon dolaska na vlast Huga Chaveza i njegova “demokratskog socijalizma”.
No slučaj Venezuele jasno pokazuje da to nije baš tako jednostavno. Otkad je nafta nacionalizirana, prihodi od nje su nestali, a nekoć izrazito bogata i prosperitetna država potonula je u krajnju bijedu. Korijen je u demokratskom socijalizmu. Taj socijalizam, prema obećanjima koja je dao Hugo Chavez pri dolasku na vlast, trebao je biti drukčiji od svih prije njega, trebao je poštovati demokratska pravila igre, ljudska prava, privatno vlasništvo, biti ekonomski utemeljen. No vrlo brzo postao je isti kao i svaki socijalizam – nasilan, antidemokratski, ultranacionalistički i, kao i svaki socijalizam, pretvorio je uspješnu državu u državu u kojoj pola naroda gladuje, a svi osim tajne policije i partijske vrhuške žive u bijedi i strahu.
O legitimnosti i opravdanosti Trumpove akcije raspravljat će se još dugo. Prijatelji Palestine i Irana, i ljevica općenito, na to će gledati kao na flagrantno kršenje međunarodnog prava i zločin počinjen u svrhu otimačine nafte od venezuelanskog naroda. Oni drugi ipak će razmotriti mogućnost da uklanjanje despota koji narod svoje zemlje desetljećima drži u krajnjoj bijedi i nije tako loše, neovisno o Trumpovim motivima. Tim više što je taj despot, zajedno sa svojim prethodnikom Chavezom, otjerao osam milijuna ljudi u izbjeglištvo i doveo nekoć najbogatiju državu na kontinentu do bijede usporedive samo s onom u najgorim afričkim dembelijama. Maduro će ostati upamćen po zlatnom Rolexu koji je – kao i Castro i Che Guevara – rado nosio na ruci, pa i kad je snimljen kako “mlati” biftek od 200 dolara u restoranu slavnog Salt Baea dok je zemljom harala glad. Venezuelancima on neće nedostajati. Tek možda progresivnim zapadnjacima koji ga oplakuju.
Glad i nestašice
No ovaj se tekst ne bavi opravdanošću i moralnošću američke intervencije i uklanjanja Madura, što je priča za sebe i ne baš crno-bijela, nego traženjem odgovora na očito pitanje: Kako je socijalizam uspio dovesti zemlju s najvećim rezervama sirove nafte na svijetu do toga da mora uvoziti benzin i racionirati njegovu prodaju? Kako je u zemlji s najvećim rezervama pitke vode na svijetu došlo do nestašica pitke vode? I kako je zemlja s nevjerojatno velikim količinama visokokvalitetne obradive zemlje dogurala do masovne gladi? Krajem 2017. liječnici u devet javnih bolnica prijavili su gotovo 2800 slučajeva pothranjenosti djece samo u jednoj godini, od kojih je gotovo 400 umrlo. U 2019. procijenjeno je da je 300.000 djece bilo u opasnosti od smrti od pothranjenosti.
Početkom 2025. procijenjeno je da četiri milijuna ljudi u Venezueli hitno treba pomoć u hrani, a da 40% stanovništva živi u teškoj ili djelomičnoj gladi. Procjena Svjetskog programa za hranu (WFP) iz 2019. godine pokazala je da svaki treći Venezuelanac ne dobiva dovoljno hrane. Ne, nisu nikakve “američke sankcije” krive za to. Zaboravite na to trivijalno tumačenje kojim se pravda neuspjeh svakog socijalizma na planetu – uostalom, SAD je nakon raskola sa Staljinom obilno financirao Titovu Jugoslaviju, sve do osamdesetih, milijardama dolara godišnje i svim mogućim trgovinskim povlasticama, pa je SFRJ svejedno propala. A bez američkih bi milijardi propala i puno ranije. I pod američkim sankcijama, SAD je bio najveći kupac venezuelanske nafte relativno donedavno.
Već 1940. Venezuela je bila treći najveći proizvođač sirove nafte na svijetu s više od 27 milijuna tona godišnje – tek nešto manje od SSSR-a. Godine 1943. tadašnji predsjednik Isaías Medina Angarita donosi zakon prema kojem vlada i naftne tvrtke dijele naftno bogatstvo u omjeru 50:50. Taj je zakon u osnovi ostao nepromijenjen do 1976., godine nacionalizacije. Te je godine, u jeku naftne krize potaknute izvješćima znanstvenika iz “Rimskog kluba” o neminovnom skorom nestanku nafte, osnovana Petróleos de Venezuela S.A. (PDVSA), Venezuelanska državna naftna kompanija, koja je u korijenu venezuelanske ekonomske katastrofe.
Ekonomska katastrofa
Valja reći, sama nacionalizacija ovdje nije značila i kraj za američku prisutnost, američke tvrtke nastavile su surađivati s PDVSA-om putem ugovora o uslugama, pružanja tehnologije i zajedničkim ulaganjima u određene projekte, pri čemu su ExxonMobil i Chevron zadržali značajno sudjelovanje. Uz američku tehnologiju, unatoč napetim odnosima, proizvodnja nafte rasla je do 3,5 milijuna barela dnevno početkom Chavezove vladavine, a onda je, u idućih dvadesetak godina, pala na otprilike desetinu toga. Govorimo o zemlji koja je bila među osnivačima OPEC-a 1960. Kako im je to uspjelo?
Izbijanjem naftne krize države članice OPEC-a iz Perzijskog zaljeva odlučile su podići svoje cijene za 70 posto i uvesti embargo na zemlje prijateljske prema Izraelu (SAD i Nizozemsku). Nakon naglog rasta cijena nafte uzrokovanog bliskoistočnom krizom, Venezuela je doživjela značajan porast profita od proizvodnje nafte. Između 1972. i 1974. prihodi venezuelanske vlade učetverostručili su se. Predsjednik Carlos Andrés Pérez obećao je da će se Venezuela značajno razviti u samo nekoliko godina. Zamjenom uvoza, subvencijama i zaštitnim tarifama, planirao je iskoristiti profit od nafte za povećanje zaposlenosti, borbu protiv siromaštva, povećanje prihoda i diversifikaciju gospodarstva.
No razdoblje ekonomskog prosperiteta za Venezuelu temeljeno na nafti bilo je relativno kratkotrajno. Venezuelanski ministar nafte i suosnivač OPEC-a Juan Pablo Pérez Alfonzo pronicljivo je upozorio te ključne 1976.: “Za deset, dvadeset godina, vidjet ćete, nafta će nam donijeti propast… To je đavolji izmet.” Nitko mu nije vjerovao. Uostalom, cijena nafte u svijetu prvih je nekoliko godina Chavezova režima rasla, a s njom i BDP Venezuele i standard ljudi. Međutim, učinkovitost PDVSA-a padala je tijekom godina. Između 1976. i 1992. godine iznos prihoda PDVSA-a koji je išao na troškove tvrtke iznosio je u prosjeku 29 posto, ostavljajući ostatak od 71 posto za vladu. Međutim, od 1993. do 2000. godine ta se raspodjela gotovo potpuno preokrenula, tako da je PDVSA trošio čak 64 posto svojih prihoda, ostavljajući samo 36 posto vladi.
Raspad sustava
Od svog osnutka PDVSA dominira ekonomijom Venezuele, koja je sve podredila izvozu nafte. Sve su druge privredne grane zapuštene, do te mjere da je u jednom trenutku 95% prihoda države dolazilo od izvoza nafte. Prije velike krize u Venezueli, vlada je kalkulirala s cijenom nafte od najmanje sto dolara po barelu kako bi ispunila budžetske ciljeve. Kada je cijena barela pala na četrdesetak dolara, cijeli se sustav raspao. Maduro se kockao na visoke, previsoke cijene nafte, on i Chavez kredite i zaradu od nafte potrošili su na podmićivanje biračkog tijela te na socijalna prava i povlastice koje se u Venezueli, naravno, zloupotrebljavaju gdje god se može. Kad su pale i proizvodnja i cijena nafte, sustav se jednostavno raspao po svim šavovima.
Usto, PDVSA nije pokazao nikakvu sposobnost puštanja u rad novih naftnih polja otkako je nacionalizirao projekte teške nafte kojima su prije upravljali ExxonMobil, ConocoPhillips i Chevron. Uz to, i postojeći bunari počeli su propadati. PDVSA postaje glavno političko oružje režima. Između 2004. i 2010. vlada je iz PDVSA-a izvukla 62 milijarde dolara za razne socijalne projekte, u skladu sa socijalističkim naukom da profit od nafte mora služiti dobrobiti naroda, ne naftnih kompanija, naročito ne američkih. Profiti su također korišteni da bi se financiralo Chavezovo predsjedništvo, a fondovi su se usmjeravali izravno njegovim političkim saveznicima. Istovremeno, sve su gospodarske grane napuštene u korist nafte.
Kako se PDVSA sve više fokusirao na političke projekte umjesto na proizvodnju nafte, tehnička oprema sve je više propadala, a tisuće stručnjaka otpuštene se u valu politički motiviranih otkaza. Podobni su zamijenili sposobne. Na mjesto stručnjaka zasjeli su kadrovi lojalni Hugu Chavezu i socijalizmu, ljudi koje bismo mi nazvali “uhljebima”. Nekompetencija i nestručnost uzele su maha, što je dovelo do niza teških nesreća i užasavajuće neučinkovitosti te korupcije. Oni pošteni i stručni ljudi koji nisu otpušteni dali su otkaz.
Sve se još pogoršalo kad je PDVSA stavljen izravno pod kontrolu vojske.
Glavni razlog
General Manuel Quevedo, tipično latinskoameričko generalsko govedo, preuzeo je upravljanje kompanijom u ime vojske – prethodna uprava završila je u zatvoru zbog primanja mita, što je zapravo bilo političko uklanjanje nepoćudnih jer u Venezueli doslovce svi primaju mito – te uveo radnu obavezu, pa se nakon toga onima koji bi napustili posao – sudilo. Taj bivši zapovjednik nacionalne garde – Chavezovih pretorijanaca, prije toga je otpustio brojne dugogodišnje zaposlenike, a od inženjera je tražio da denunciraju kolege koji se protive Maduru. Na najviša mjesta zaposlio je vojna lica lojalna režimu i bez ikakvog znanja o nafti. “Vojska zapovijeda inženjerima i vrijeđa ih da su saboteri i lopovi”, rekao je direktor privatne kompanije koja je poslovala s PDVSA-om.
Radnici su pretvoreni u nemotiviranu i neplaćenu ropsku radnu snagu pod kontrolom vojske. Stručnjake se šikaniralo zato što ne uspijevaju proizvesti dovoljno nafte, a ako bi iznijeli primjedbu da za to treba novac za opremu, optuživali bi ih za izdaju. Posljedica je da se proizvodnja nafte od izbora Huga Chaveza smanjila s rekordnih 3,45 milijuna barela dnevno na desetinu toga u 2020. godini. To nema veze s američkim sankcijama, niti sa smanjenjem kvota OPEC-a, nego isključivo s nesposobnošću socijalističke vlade. Glavni razlog propasti državne naftne kompanije jest to što nisu investirali u nastavak bušenja, infrastruktura nije održavana niti se u nju ulagalo, a iskusne su ljude otpuštali u korist partijskih kadrova. To je dovelo do toga da je Venezuelu u 2016. godini koštalo oko 27,62 dolara proizvesti barel nafte, prema podacima Wall Street Journala. Osjetno skuplje nego u drugim zemljama OPEC-a.
U međuvremenu, uskočili su Kinezi sa svojom tehologijom, stučnjacima i s nekoliko milijardi dolara, pa se proizvodnja počela povećavati, ali nikad nije dosegnula ni milijun barela dnevno. Naravno, oni su od Venezuele zauzvrat dobivali naftu po osjetno nižim cijenama od tržišne, što više neće biti moguće, kao što više neće biti moguće, kako je bilo u godinama najvećeg prosperiteta Huga Chaveza, poklanjati goleme količine nafte Kubi i tako umjetno održavati Castrov režim. I tu se vraćamo na pitanje: Kakve koristi ima venezuelanski narod od toga što je nafta “nacionalno vlasništvo” ako se poklanja Kubancima i Kinezima, a ako što i ostane, ide u džepove partijskih velmoža? I ne bi li za sve bilo bolje da se, kao nekad, daje u koncesiju stranim kompanijama, i to onda naplaćuje?
