Volio bih preuzeti zasluge za pokretanje engleskog jezika novina u Dubrovniku. Ali istina je da to nije bila moja ideja. Ta čast pripada tadašnjoj urednici Dubrovačkog vjesnika, Vjeri Šuman. I kakva se sjajna ideja pokazala. Da budem potpuno iskren, kada mi je projekt prvi put predložen, nisam bio odmah oduševljen. „Tko bi to, dovraga, čitao?“ pomislio sam, s onom vrstom pogrešnog samopouzdanja koje obično prethodi spektakularnom posrtaju. Opet krivo. U gradu s omjerom turista i lokalnog stanovništva od otprilike 48:1, naravno da bi ljudi čitali. Zapravo, jedva su čekali nešto takvo.
Od sumnje do povijesti
Neki od ranih komentara odražavali su i moje vlastite sumnje: Za koga je to? Koja je svrha? Zašto se truditi? Pretpostavljam da smo na sva ta pitanja već odgovorili, čak i ako je trebalo vremena. The Dubrovnik Times postao je prve novine na engleskom jeziku u Republici Hrvatskoj. To nije samo pero u šeširu, to je povijest. A ove godine proslavili smo 19. obljetnicu i objavili naše 345. izdanje. Da, COVID je malo usporio stvari — ali, poput samoga grada, i mi smo se vratili.
Skromni počeci (i teški paketi)
Jesam li znao što radim? Ni najmanje. Ali praksa čini majstora — ili vas barem nauči kako prikriti pogreške. Distribucija je bila prva prava zagonetka. Kako novine dostaviti u ruke čitatelja? Odgovor je bio očit: besplatno, naravno, kako bi ih što više ljudi moglo uzeti. Tako smo počeli dostavljati na svako turističko odredište koje smo mogli zamisliti: hotele, turističke zajednice, zračnu luku, luku za kruzere, kafiće, pa čak i poneku suvenirnicu.
A budući da je Dubrovnik grad koji živi od turizma, to je značilo da ima puno takvih mjesta. Što je značilo puno vožnje. I još više nošenja. Tegljenje paketa novina uz i niz kamene ulice usred ljeta nije za one slabijeg srca. Gradi karakter — i mišiće na listovima. U jednom trenutku razmišljao sam čak da to reklamiram kao „The Dubrovnik Times fitness plan“. Srećom, nisam bio sam. Moje kolege su često spašavale stvar, uskačući kada jednostavno više nisam mogao podići još jedan paket. Bez njih, vjerojatno bi mi i leđa i novine pukli.
Zašto je tisak još uvijek važan
Ako su novine preživjele toliko dugo, to je zbog timskog rada. Imao sam veliku sreću da sam bio okružen ljudima koji su zapravo znali što rade. Na početku sam više nalikovao zbunjenom turistu koji nespretno pokušava čitati kartu grada — samo što sam je držao naopako. Srećom, tim je imao kompas. S vremenom smo pronašli ritam. Zajedno smo oblikovali novine koje nisu bile samo još jedan letak ili brošura, već pravi glas grada — mješavina vijesti, kulture, mišljenja i događaja koji su povezivali Dubrovnik s njegovim posjetiteljima.
U digitalno doba neki će se zapitati zašto je tisak uopće važan. Odgovor je jednostavan: zato što je opipljiv. To je nešto što možete držati, presavinuti, proliti kavu po tome ili ugurati u torbu za plažu. Za turiste, naletjeti na primjerak The Dubrovnik Timesa u hotelskom predvorju je kao da su dobili mali vodič kroz dušu grada. Za lokalne, novine su most prema svijetu — podsjetnik da Dubrovnik nije samo turistička pozornica, već i mjesto s pričama vrijednima pričanja na međunarodnom jeziku.
Zahvale na pravom mjestu
Trebam doista iskoristiti ovu priliku da zahvalim ne samo svim svojim kolegama, nego i tvrtkama i institucijama koje su oglašavale u novinama. Bez njih, novina jednostavno ne bi bilo. Oglašavanje je održavalo kotače u pokretu, tintu u strojevima i pakete (vrlo teške pakete) u tisku.
A ne smijem zaboraviti ni čitatelje. Od samih početaka pa sve do danas, reakcije su bile nevjerojatne. Još uvijek sam u kontaktu s nekim međunarodnim čitateljima koji su s nama krenuli na ovo putovanje od prvog broja. Njihova podrška i poruke iz svih dijelova svijeta dokaz su da The Dubrovnik Times ima zajednicu koja ga prati i voli. Bez njih, sve ovo ne bi imalo smisla.
Još smo ovdje, još uvijek s osmijehom
Devetnaest godina kasnije, još uvijek smo tu. Nije loše za ideju koju sam jednom odbacio riječima „Tko bi to, dovraga, čitao?“
A što se mene tiče? Pa, na početku sam bio poput čovjeka koji u oluji žonglira zapaljenim bakljama — potpuno uvjeren da će ih ispustiti, ali nekako uspijevajući zadržati sve u zraku. Devetnaest godina kasnije, vatra još uvijek gori, novine se još uvijek tiskaju, a The Dubrovnik Times i dalje pronalazi put do čitatelja iz cijelog svijeta.
Nije loše za projekt za koji sam mislio da nikada neće poletjeti. Ispostavilo se da jest — i bila je prava pustolovina dostaviti ga.
