Prvi rektor Sveučilišta u Dubrovniku, prof. emer. dr. sc. Mateo Milković, u srijedu je, u Studentskom domu, predstavio knjigu ‘Osnivanje Sveučilišta u Dubrovniku i njegovih prvih deset godina‘. Nakon monografije, tiskane 2013., s preslikom dokumenata i fotografijama o prvom desetljeću Sveučilišta, ova je knjiga tiskana u autorovoj nakladi s namjerom da „osvijetliˮ drugu stranu toga vremena. Kako je sam autor rekao, knjiga je koronologija sjećanja.
– Moram napomenuti – ova je knjiga dokument pojedinca – svjedoka dugog puta, punog svakodnevnih iznenađenja, koji je trebalo prijeći da bi se osnovalo Sveučilište. Trebalo se suočiti s dvojbama, mišljenjima, zaključcima, odlukama i rješenjima – kako to i piše u podnaslovu knjige. Naglasit ću – dok sam pisao knjigu, birao sam riječi da ne povrijedim mišljenje bilo kojeg sudionika tijekom osnivanja Sveučilišta. U prvom redu onih koji su drukčije govorili ili pisali od nas koji smo promišljali ovako Sveučilište. Zato sam u knjizi pomno komentirao samo dva dopisa. Usto, u knjizi nema nijedne rečenice o Sveučilištu od 2017. godine do danas. Ali, sadržaj knjige moj je izbor s kojim se čitatelj može složiti, ili ne – rekao je Milković okupljenima u Studentskom domu.
Podijeljena u 14 poglavlja, knjiga, među ostalim, daje osvrt na ponašanje dijela akademske sredine Grada, Dubrovačko-neretvanske županije i Hrvatske i nije napisana, ističe autor, da je svi s radošću prihvate.
Tekst započinje sa stanjem na Pomorskom fakultetu početkom 1993. godine, potom prati njegovo razdruživanje, osnivanje i rad Veleučilišta, nastavljajući opisom najvažnijih događaja pri definiranju projekta i potpisivanju Povelje DISEC, donošenju Zakona o osnivanju Sveučilišta te osvrtom na prvih deset godina njegova rada. Milković, rektor u dva mandata, od 1. listopada 2004. do 30. rujna 2012., opisao je osnivanje Instituta za more i priobalje i Zavoda za mediteranske kulture, dodjelu ljetnikovca Crijević-Pucić Sveučilištu, njegovu rekonstrukciju i adaptaciju za potrebe rektorata, prenamjenu prostora kompleksa Stare bolnice te uređenje kampusa.
– Valja naglasiti – još 1970. godine nudilo se osnivanje međunarodnoga sveučilišta u Gradu na kojem će se izučavati humanističke znanosti i umjetnost, i to na engleskome, ili nekom drugom stranom jeziku. Ideja je bila dobra, ali je u sljedećih 25 godina nitko nije realizirao, u Gradu su i dalje autonomno djelovale visokoobrazovne ustanove, znanstveni instituti, znanstveni zavodi i centri. Pokušaji da se svi oni institucionalno povežu, završavali su neuspjehom. Znajući za to, na Pomorskom fakultetu, od 1995. godine raspravljali smo kako osnovati dubrovačko sveučilište. Zaključeno je da ono bude javno hrvatsko sveučilište, u početku sastavljeno od dragovoljnog udruživanja visokoobrazovnih i znanstvenih ustanova u Gradu, sa studijskim programima koji su se dotad izvodili na Pomorskom fakultetu i Fakultetu za turizam i vanjsku trgovinu. Usto bi se s vremenom programi mijenjali, dopunjavali, i sve više usmjeravali na studije s humanističkim i umjetničkim područjem, koja se moraju vremenski međunarodno prepoznati – rekao je autor i istaknuo kako u knjizi progovara o otporu dijela lokalne akademske sredine, ali i iz Splita i Zagreba.
Sva opisana događanja navela su ga da se uvjeri zašto se od 1971. godine nije realizirala ideja akademika Ivana Supeka o Internacionalnom humanističkom univerzitetu.
– Trebalo ju je ostvariti živeći u ovom Gradu. Trebalo je razumjeti na koji se način donose odluke i biti spreman suočiti se s neizbježnim: kritikom, omalovažavanjem, grubim izričajem, pa i uvredama, uz neizostavni jal i ljubomoru pojedinaca. Dobro sam razumio što je dijelu dubrovačkih intelektualaca značilo ponuđeno: dragovoljno međusobno udruživanje, i kako su to komentirali i vješto se time „koristili” pojedini intelektualci iz Zagreba, Splita i drugih gradova Hrvatske. Toliko njihove samodopadnosti, samouvjerenosti i negativne kritike, prema želji ‘male sredine‘ da osnuje svoje Sveučilište, i upute tko može biti njegova sastavnica – nemoguće je prenijeti pristojnim riječima. Potvrdilo se da u Hrvatskoj: ima više onih s visokom školom nego s osnovnom kulturom. I dobro sam ih razumio – Dubrovnik im je bitan, pa misle da o njegovoj akademskoj budućnosti mogu odlučivati, a da u njemu ne žive! – poručio je Milković.
Više puta se na predstavljanju knjige spomenuo Povelje o razvitku Dubrovnika kao međunarodnog znanstvenog i visokoobrazovnog središta (DISEC), svečano potpisane 10. srpnja 1999., u Palači Sponzi. U njoj je,među ostalim, utvrđeno da će se Grad nastaviti razvijati u međunarodno znanstveno i visokoobrazovno središte u skladu s Projektom DISEC i da će Grad biti nositelj DISEC-a koji će koordinirati Veleučilište.
– Veleučilište je svoju koordinaciju završilo osnutkom Sveučilišta 2003. godine. Otad su do 2013. godine izgrađeni temelji za uspješan nastavak razvoja Sveučilišta. Ali, koliko mi je poznato, javno više nije spomenut DISEC. Možda će napisano u knjizi potaknuti Grad da ponovno aktualizira Povelju DISEC-a. Usto držim presudnim da akademska sredina Grada konačno shvati što se sve propušta upornim „zatvaranjem u svoje dvorišteˮ. Jednako tako, Sveučilište bi moralo učiniti dodatni napor kako bi sve svoje sadržaje u Gradu preselilo u Sveučilišni kampus, a izgradnjom sveučilišne i znanstvene knjižnice u njemu potvrdila bi se očekivanja definirana Poveljom DISEC-a – poručio je na kraju Mateo Milković.
Uz autora, knjigu su predstavljali Zdravko Bazdan i Đorđe Obradović.
– Za prof. Matea Milkovića smatram da je bio ključna osoba, a nije bilo lako osnovati takva instituciju, osobito u sredini kakva je dubrovačka – rekao je dr. sc. Bazdan, umirovljeni sveučilišni profesor.
Ovom su prigodom istaknute posebne zasluge profesorâ Josipa Lovrića i Vjekoslava Damića, o čijim je ulogama i neizbrisivom tragu u povijesti ovog Sveučilišta posvećen dio predstavljene knjige.
