Za vrijednu Sinjanku Ankicu Župić čulo se daleko izvan njezina rodnog kraja, Dalmacije, pa čak i Hrvatske. Kreativka koja je s pečenjem i ukrašavanjem medenjaka počela skoro slučajno danas broji tisuće zadovoljnih klijenata koji se uvijek vraćaju po novu kutiju medenjaka ili macaronsa. Gotovo da nema sretnog životnog događaja koji Ankica nije upakirala u kraljevsku glazuru i prekrasne motive koje oslikava s velikom ljubavlju. Posjetili smo je i zaključili ono što je ili marketinški top ili problem – njezini su medenjaci toliko lijepi da vam ih je isprva žao pojesti! A onda se vrlo lako navučete na tu jednostavnu slasticu u kojoj dominira okus domaćeg meda. Ankica Župić ispričala nam je kako je počela njezina slatka avantura koja se pretvorila u ozbiljan biznis, tko joj sve pomaže kad broj narudžbi dosegne neslućene razmjere, ali i kolika je hrabrost trebala za pretvoriti hobi u posao.
Kliknite za pregled
Kad ste se odlučili početi baviti medenjacima?
– Uvijek sam se voljela igrati s kolačima, nisam htjela raditi nešto klasično, nego ispričati neku svoju priču. Prijelomni je trenutak bio kad je moja gimnazijska prijateljica rodila svoju prvu djevojčicu Klaru, to mi je bio važan životni događaj i htjela sam ga obilježiti posebnim kolačima. To su bili prvi – Klarini personalizirani medenjaci iz 2015. Nakon toga sam napravila Facebook stranicu Ankicin slatki svijet i priča se počela širiti. Potaknule su me jako pozitivne reakcije okoline jer 2015. nešto poput personaliziranih medenjaka nije bilo dostupno kod nas.
Zašto ste se odlučili baš za medenjake? Naoko jednostavan recept ipak može poći po zlu, a i njihovo je ukrašavanje posao koji zahtijeva mnogo strpljenja.
– Zato što su medenjaci imali jedini recept nakon kojeg dobijete proizvod u kojemu se može izrezivati oblike. Uvijek kažem da su medenjaci zapravo našli mene – svekar ima svoje košnice na Radošiću i u Niskome, tako da godišnje otprilike 100 boca meda dolazi iz domaće radinosti. Naravno, recept sam kroz godine usavršila, svaka nova ispečena tura odlična je lekcija za onu sljedeću.
Pomažu li ukućani u Ankičinoj tvornici koja radi punom parom?
– Pomažu svi! Suprug uskoči s prijevozom i logistikom toga tipa. Kad previše radim, neke detalje ne primjećujem pa je on i oko sokolovo koje ispravi neke pogreške koje meni promaknu. Svekar uskače s medom, svekrva često preuzima pošiljke, majka pomaže s pečenjem… Sve sam ih angažirala. A prostor gdje radim je stričev.
Kako sam kroz svoj rad upoznala Moniku Vrgoč, direktoricu Turističke zajednice grada Sinja, u suradnji s njom sam razvijala medenjake-suvenire. Monika je jako kreativna i suradljiva pa su se počele skupljati odlične ideje za projekte. Tada sam svoj prvotni recept zamijenila receptom iz popularne Dike, odnosno kuharice Dike Marjanović-Radica. To je bio spoj tradicije i modernog. I danas surađujem s Turističkom zajednicom, obično je to za Uskrs, Božić i Sajam sela, kada imamo i radionice ukrašavanja. Monika je moje medenjake ponijela i u Berlin na sajam turizma, išli su i u Italiju tijekom maškara… Naravno, i Muzej sinjske alke često počasti svoje goste mojim medenjacima.
Koliko u prosjeku treba vremena da se pripremi jedna narudžba medenjaka?
– Neka standardna narudžba, primjerice za rođendan bez nekih kompliciranih želja, izgleda ovako: tijesto mora odmoriti barem 12 sati u hladnjaku. Kad se oblici ispeku, stavljam podlogu od kraljevske glazure koju čine bjelanjak i šećer u prahu. Kad se podloga osuši, na njoj se rade detalje pa opet suše. Nakon toga se medenjaci često podižu na štapiće i stiropor ili pakiraju u kutije. Nikad ne radim jedan po jedan medenjak jer to nema smisla, često radim nekoliko narudžbi odjednom pa dok pečem jednu podlogu, druga je već suha i spremna za nastavak. Kad sam brza, to se može odraditi u tri sata.
Koje su Vam narudžbe zadale najviše muka?
– Maša i medvjed i mala sirena Ariel jako su komplicirane jer su pune detalja i trebaju im se oslikati lica, izražajne oči i slično. Prije su jako popularne bile i LOL lutkice, to bi me također izmorilo pa ne žalim što više nisu popularne (smijeh). Općenito narudžbe s mnogo detalja i boja iziskuju puno vremena.
Kad se najviše naručuje? Pretpostavljamo da su za Božić svi termini za narudžbe puni?
– Tako je, Božić toliko vrvi od narudžbi da se za njega radi od početka studenoga. Tada izrađujem medenjake za Turističku zajednicu, Fotoklub Split, jednu splitsku slastičarnu, a i za mnogobrojne klijente koji mojim medenjacima žele dodatno zasladiti svoje domove. Osim Božića, jako je popunjena i užurbana sezona pričesti i krizmi. Najlakši je period veljača, tada skupljam snage za cijelu godinu. Preko ljeta često izrađujem medenjake povodom sinjske alke, mnogo je rođendana, a i zahvalnica za vjenčanja.
Kako vam se ljudi najčešće javljaju?
– Preko Facebooka i Instagrama, ali posebno me veseli kad kod nekoga probaju medenjake pa se javljaju čak i na broj s posjetnice. Najdraži mi je marketing usmena predaja, boljeg od toga nema.
Od hobija ste došli do velikog i uspješnog posla. Što biste poručili ljudima koji se još nisu usudili svoje hobije pretočiti u poslove i životni poziv?
– Uživam u svakoj minuti rada na medenjacima, njihovo ukrašavanje doživljavam doslovno kao meditaciju. To stvarno volim. Ljudima bih poručila da treba vjerovati u sebe i svoj rad, ali prije svega treba raditi, raditi, raditi. I usavršavati se! Ja sam u svojim počecima često pronalazila kompliciranije motive od onoga što su ljudi istaknuli kao inspiraciju na Pinterestu, time sam sebe izazivala da vidim koliko mogu napredovati. Moji klijenti to uvijek cijene. Dakle, treba vjerovati u sebe i kvalitetan proizvod jer bez kvalitete nema ništa, i predano raditi uz želju za napredovanjem. Znam da nije lako uvijek se nositi s izazovima, ali nijedan početak nije jednostavan. Zato je uspjeh, kad dođe, još slađi.
Jeste li oduvijek bili manualni umjetnički tip? Je li se moglo pretpostaviti da će mala Ankica stasati u kraljicu medenjaka?
– Uopće nisam bila umjetnički tip, naprotiv! Ljudi se začude kad kažem da na komadu papira uopće ne znam crtati. Toliko sam se ispraksirala na malenim dimenzijama medenjaka, ali da mi netko kaže da isti motiv nacrtam na A4 papiru, ne znam odakle bih krenula. Doduše, možda vučem gene svoje pokojne bajke, koja je radila kolače i ostale slastice za pireve po Sinju. I moj je pokojni otac bio kreativan, stalno je nešto rezuckao i radio kolaže. Odmalena sam to gledala pa sam, kad sam radila plakate za školu, preko njih pričala priče. Spojem toga došlo je do ovog sretnog raspleta – da ja danas na medenjacima pričam priče nečijega krštenja, vjenčanja, rođendana i sličnih važnih prigoda…
Odakle sve ljudi naručuju medenjake?
– Uglavnom iz Dalmacije jer se ne usuđujem slati medenjake poštom, naprosto su jako osjetljivi i lako pucaju. Znam ih staviti na bus za Zagreb, ali ljudi su ih i sami znali preuzeti pa voziti za Švicarsku, Njemačku, bili su čak i u Južnoafričkoj Republici! Naputovali su se, ali to je tako kad sam klijent preuzme rizik, što poštujem. U medenjacima je mnogo masla i meda, zbog čega su mekani. To je sjajno za ukus, ali ne i za eksperimentiranja s grubim metodama slanja. Nekidan mi je, naprimjer, zbog vlage i kiše medenjak puknuo u ruci. Kao i kod mnogih drugih vrsta kolača, ne možemo utjecati na sve, ali trudim se da budu i ukusni i izdržljivi i lijepi. Zahvalna sam svim svojim klijentima koji me svojim narudžbama potiču da radim još i bolje, a posebno mi znači kad kažu da osjećaju da sam kroz svoje medenjake bila s njima u nekim lijepim i važnim životnim trenucima. Ne mogu poželjeti više od toga.
Ako se želite uvjeriti u to koliko su Ankičini medenjaci posebni, obratite joj se s povjerenjem preko Facebook ili Instagram stranice.
Moja reakcija na članak je…
