– rat na istočnim granicama EU-a zlokobno lebdi kao sukob koji može brzo eskalirati na šire europske prostore, dok, istodobno, na južnom obodu EU-a raste bliskoistočna sigurnosna kriza, uključujući i onu desetljetnu – migrantsku, koja nigdje nije iščezla. Štoviše, osim njih, na vidiku se nazire i mogući novi izbjeglički val iz Sirije nakon dolaska na vlast u Damasku radikalnih islamističkih elemenata;
– na vlast u SAD-u uskoro dolazi Trump, između ostalog i s ciljem da onemogući bilo kakvo eventualno europsko soliranje. Imidž koji se oko njega stvara kao o beskompromisnom političaru i državniku kojem se mora samo povlađivati, u očaj baca i one slabašne snage na našem kontinentu koje možda još i maštaju o nekakvoj vanjskopolitički samostalnijoj ulozi EU-a. Zakazali su mnogi, a moglo se i moralo puno bolje i puno više
O sve većim problemima europske automobilske industrije proteklih mjeseci pišu brojni svjetski mediji, a i na našem portalu ta je tema ne jednom bila na tapeti. Razloga za krizu ove perjanice europske, poglavito njemačke industrije je više, a najčešće se spominju dva: prvo, brzo rastuća kineska konkurencija poglavito u sferi električnih automobila i visoke tehnologije, i drugo, sve skuplja energija koja povećava proizvodne troškove.
Naravno, ima tu još i niz drugih negativnih elemenata koji utječu na nepovoljne trendove, poput onih geopolitičke prirode, rastuće inflacije i pada kupovne moći građana. Kako god bilo, ukupno gledano, europskoj (automobilskoj) industriji ne piše se previše dobroga ukoliko se stanje brzo i korjenito ne promijeni – za što su, međutim, izgledi vrlo mali.
O nekima od navedenih problema, vrlo zanimljiv tekst objavio je početkom prosinca poljski medij Interia autora Krzysztofa Moceka. Tekst je prilično dramatičan i svakako ga vrijedi pročitati i iz njega izvesti pravilne zaključke, što ću pokušati učiniti u prosudbi geopolitičkog karaktera na kraju analize..
Evo o čemu se u spomenutom tekstu radi.
Europska industrija baterija je pred gašenjem, ne može parirati azijskoj
Rast konkurencije i sve manji interes za električna vozila
Suočena s rastućom konkurencijom kineskih tvrtki i sve manjim interesom za električna vozila, europska se automobilska industrija suočava sa sve većim poteškoćama. Produbljivanje krize već je dovelo do zatvaranja mnogih pogona i masovnih otpuštanja zaposlenika. Očekuje se da će zbog toga ove godine bez posla ostati čak 50.000 ljudi.
Europska industrija tone u sve veću krizu, a sve veći problemi ne pogađaju samo proizvođače automobila, već i dobavljače automobilskih dijelova. Sve više tvrtki bori se s problemima vezanim uz pad potražnje za električnim automobilima, a samim time i potražnje za komponentama za takve modele.
Prema najnovijem izvješću Europske udruge proizvođača automobilskih dijelova (CLEPA), od 2020. godine na Starom kontinentu nestalo je čak 86.000 radnih mjesta u automobilskoj industriji. Samo u prvih šest mjeseci 2024. europski dobavljači najavili su planove za smanjenje 32.000. radnih mjesta – to je više nego u najgorim razdobljima pandemije. Njemačka je bila posebno teško pogođena ukidanjem radnih mjesta i zatvaranjem tvornica.
Nove loše vijesti za eurozonu
Bosch – najveći dobavljač u automobilskoj industriji u smislu prodaje – najavio je otpuštanje više od 12.000. radnika diljem svijeta, uključujući oko 7000 u Njemačkoj. ZF Friedrichshafen, drugi na ljestvici, planira ukinuti 11.000 radnih mjesta do 2028. godine, dok Continental, osmi na ljestvici, očekuje smanjenje 7.150 radnih mjesta diljem svijeta, od čega oko 3.000. u Europi.
Lider industrije automobilske tehnologije – Forvia – također je planirao rezanje troškova i restrukturiranje, čime će do 2028. godine biti ukinuto više od 10.000 radnih mjesta u Europi, odnosno 13 posto cjelokupne radne snage. Ukupno su najveći dobavljači u Europi ove godine najavili smanjenje broja zaposlenih diljem svijeta za gotovo 50.000. ljudi, od čega se najmanje 10 tisuća tiče Njemačke, a još 10 tisuća ostatka Europe.
Trump najavljuje ogromne carine na uvoz: Tko plaća cijenu
Problemi automobilskih koncerna
Slična je situacija i u slučaju automobilskih koncerna. Prema riječima stručnjaka, proizvodnja automobila u Europi postaje sve manje isplativa. Zbog sve većih cijena energije, visokih plaća i sve slabije dostupnosti sirovina, budućnost mnogih pogona u automobilskom sektoru jest ili će biti ugrožena. Važan je i sve veći pritisak kineskih tvrtki koje sve više osvajaju poziciju na europskom tržištu.
Primjer je Volkswagen, čiji su financijski rezultati za treće tromjesečje 2024. pali na razine neviđene od pandemije. U slučaju njemačkog diva glavni su problem električni automobili čija je prodaja čak 60 posto manja od očekivanog. U međuvremenu, donedavno, proizvođačev plan ulaganja pretpostavljao je naglasak na vozilima s nultom emisijom i ubrzanju električne transformacije.
Sa sličnim problemima suočavaju se i Audi, Nissan, Mercedes, ali i cijeli koncern Stellantis, čiji ovogodišnji volumeni proizvodnje nisu ni blizu početnih očekivanja. Nedavno je Carlos Tavares, koji je prethodno bio predsjednik uprave tvrtke, podnio svoju ostavku koja stupa na snagu odmah.
Ništa bolja situacija nije ni za bavarsku marku BMW koja je u rujnu morala korigirati prognoze dobiti za ovu godinu . Prema posljednjim podacima, indeks profitabilnosti proizvođača pao je u trećem tromjesečju na najnižu razinu u više od četiri godine.
Kao da to nije dovoljno, stručnjaci upozoravaju na mogućnost ponovnog vala tzv. krize poluvodiča, koja je prije tri godine spriječila desetke tisuća automobila da napuste tvornice. Mnogo je pokazatelja da Europska unija još uvijek nije dovoljno osigurala neovisnost u proizvodnji ovih komponenti. Ako se situacija uskoro ne popravi, europska bi se automobilska industrija mogla suočiti s daljnjim velikim poremećajima u opskrbi.
Meter: Zašto se šutjelo o ovoj razarajućoj ruskoj odluci po EU, od koje profitira Kina
Prosudba
Ovom tekstu svakako treba dodati i činjenicu da niz europskih krupnih industrijskih proizvođača, kao i investitora, sve češće traži sigurne luke za proizvodnju odnosno ulaganja izvan teritorija Europske unije. Jedna od tih luka svakako su i Sjedinjene Države, koje im nude različite poticaje i subvencije poput poreznih olakšica, dok je dodatni stimulans za takav, po EU negativan trend, i višestruko niža cijena energije u SAD-u u odnosu na Europsku uniju.
Energetska kriza, iako se takvom još službeno ne naziva, u Europskoj uniji očituje se i kroz nemogućnost dugoročnog planiranja zbog nedostatka vlastitih ključnih energenata i nesigurnosti opskrbe od strane vanjskih dobavljača u ova turbulentna geopolitička vremena. Prije svega je riječ o nafti i plinu kojih Europskoj uniji tradicionalno kronično nedostaje (onih svojih), dok njeni skupi projekti s obnovljivim izvorima energije, poput vjetro i solarnih elektrana ovise o hirovima vremena odnosno meteorološkim prilikama pa se na njima ne mogu graditi ozbiljne dugoročne energetske strategije a kamoli odrediti dugoročni trend cijena energenata. A bez toga, o bilo kakvim velikim investicijama ne može biti riječi.
Jer neizvjesnost je upravo ono što investitore redovito odvraća od investiranja. Oni prije svega traže stabilnost, a stabilnosti na Starom kontinentu sve je manje – uključujući i one najvažnije – sigurnosne.
Rat na istočnim granicama EU-a između Rusije i Ukrajine zlokobno lebdi kao sukob koji može brzo prerasti u eskalaciju na širim europskim prostorima, dok, istodobno, na južnom obodu EU-a raste i bliskoistočna sigurnosna kriza, uključujući i onu desetljetnu – migrantsku, koja nigdje nije iščezla.
Štoviše, osim njih, na vidiku se nazire i mogući novi izbjeglički val iz Sirije nakon dolaska na vlast u Damasku radikalnih islamističkih elemenata i koji stanje u toj zemlji sada čine potpuno nepredvidljivim s obzirom na moguće sektaške sukobe, nasilja, progone, ali i na sukob interesa vanjskih igrača koji se prelamaju upravo na tlu Sirije i koji također nigdje neće nestati.
Vojnopolitička analiza Zorana Metera: Džihadisti uz potporu Turske napreduju u Siriji. Što će učiniti Moskva
Umjesto pokušaja EU-a za građenje sigurnosti i stabilnosti na europskom kontinentu jačanjem vojne industrije nauštrb svih ostalih industrija kao i nauštrb socijalnih politika i standarda svojih građana, te konfrontacijske retorike prema Rusiji – Bruxelles i ključne europske prijestolnice trebale bi se okrenuti pokušaju uspostave minimalnog dijaloga s Moskvom s ciljem ne obnove međusobne prijeratne suradnje (to je dugoročno nemoguće, jer međusobnog povjerenja između dviju strana neće biti još desetljeća), već isključivo s ciljem pokušaja dogovora o međusobnoj strateškoj sigurnosti kako je to bilo i tijekom Hladnog rata kroz potpisane razne sporazume, poput onih Helsinških, uspostave OESS-a ili pak nekih vojnostrateških sporazuma (iz sfere smanjenja nuklearnog naoružanja).
EU mudraci sigurno i sami dobro znaju da se sigurnosna stabilnost na europskom kontinentu ne može graditi bez Rusije, pa makar i samo zbog činjenice da se ta zemlja tu nalazi geografski (da ne govorimo o sferi nuklearnog naoružanja što je i laicima jasno). Floskule o nanošenju Rusiji strateškog poraza kroz ukrajinski rat bile su i ostale samo floskule i to svi dobro znaju.
Ali problem je u tome što su se europske elite dragovoljno odrekle donošenja samostalnih strateških odluka, makar u količini koliko si je to dopustio jedan Japan (poražena sila u Drugom svjetskom ratu upravo od SAD-a) koji u strateškom savezništvu sa SAD-om u regionalnom sprječavanju Kine itekako zna nametati i štititi svoje nacionalne interese. Naravno ne sve, ali one ključne sigurno. Tokio dobro zna kako je bilo kakva američka protukineska politika po Washington nezamisliva bez suradnje Japana.
Nekako mi nikako ne ide iz glave i da su europske elite mogle slično postaviti u odnosu na ulogu koje Europska unija igra u američko-ruskoj konfrontaciji. Bez njene aktivne suradnje Washington bi na tlu Europe malo što samostalno mogao napraviti pa je sigurno da su tu svoju ulogu u Bruxellesu, Berlinu i Parizu mogli puno bolje unovčiti.
Od toga, naravno, sada nema ništa. Na vlast u Washington uskoro dolazi Donald Trump, između ostalog i s ciljem da onemogući bilo kakvo eventualno europsko soliranje bez prethodne dozvole Amerike. Imidž koji se oko njega stvara (kojeg i sam podgrijava jer odgovara njegovom egu) kao o beskompromisnom političaru i državniku kojem se mora samo povlađivati, u očaj baca i one slabašne snage na našem kontinentu koje možda još i maštaju o nekakvoj vanjskopolitički samostalnijoj ulozi EU-a.
S druge strane, vrlo brzo će se pokazati kako će i sam Trump biti skloniji kompromisima s onim zemljama koje se neće dati zastrašiti njegovim imidžem i nametanjem svojih ideja kroz „argument sile“. To se, međutim, neće odnositi na Europsku uniju, što se najbolje vidi i iz novog sastava Europske komisije, čiji će se dužnosnici radije natjecati u tome tko će se Trumpu više svidjeti (čitaj: tko će mu se više dodvoriti).
To je i najlakši put za bilo kog političara: oportunizam i „netalasanje“. Put linije manjeg otpora pa kud nas odvede. Elite misle da će njih uvijek dovesti u sigurnost i blagostanje. A za „sitnu raju“ ionako nikog nije briga.
Ali briga bi ih barem trebala biti za europsku industriju i biznis (što je i glavna tema ovog teksta) i to, oko njega, su one sigurno mogle i morale bolje ispregovarati s odlazećim Joeom Bidenom kad je za to bilo vrijeme – na samom početku njegovog mandata 2021. godine.
Tjedna analiza Zorana Metera: Panika u Washingtonu, šok u Moskvi, kaos u Damasku i mrak na horizontu
Ali naše elite nemaju ni volje, ni snage, ni intelektualnog i državničkog kapaciteta za ozbiljan politički rad i napor za opće dobro. Zato će od sada pa na dalje uvijek morati strepiti od toga tko će u SAD-u nakon izbora zasjesti u Bijelu kuću. A strepnje i iščekivanja sigurno nisu strategija!
