Trumpov bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton, taj „relikt“ Hladnog rata i osoba koja je krajem 20. stoljeća čak i predlagala nuklearne udare po Iranu, navodno je bio i inicijator i vođa operacije nasilnog svrgavanja Nicolasa Madura što je, naravno, želio i Trump. Jučer je taj isti Maduro uputio svoju i potporu venezuelanskog naroda – Trumpu!
Politika je čudna stvar. Nepredvidljiva je i lako promjenjiva, ponekad do same gadljivosti običnom čovjeku, poglavito ako se u predizborno vrijeme govori i obećava jedno, a u praksi provodi nešto sasvim drugo.
Navedene negativne osobine politike (ovdje je uvijek riječ o onoj visokoj ili državnoj) isključivo određuju interesi nositelja vlasti odnosno društvenih elita. Oni su ti koji se redovito prilagođavaju okolnostima ukoliko na vrijeme procijene da na iste ne mogu presudno utjecati (zbog čega bi mogli trpjeti štetu), odnosno okrenuti ih u smjeru njihovih želja i interesa. Sukladno tome elite (nazovimo ih i „duboka država“) prema potrebi mijenjaju i svoje vlade i svoje politike – ako treba i „u hodu“, kroz, primjerice, prijevremene izbore zbog „iznenada“ otkrivenih afera visokih dužnosnika (kako je to bilo npr. u slučaju bivšeg francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja nakon čega je uslijedila brutalna vojna kampanja svrgavanja libijskog predsjednika Muammara Gaddafija i faktičko uništenje Libije kao ranije vrlo stabilne i bogate države od koje su nakon toga ostale samo ruine i, naravno, visokokvalitetna „slatka“ nafta koju moćnici žele za sebe). O nepredvidljivosti politike najbolje svjedoči i slijedeća vijest.
M. Šerić: Skrivena uloga SAD-a u izbijanju Arapskog proljeća
Maduro podržao Trumpa!
Predsjednik Venezuele Nicolas Maduro osudio je novi pokušaj atentata na bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa, poželio mu zdravlje i ponudio neovisnu istragu ovih napada kako bi se identificirali njihovi organizatori.
“Izražavam bivšem predsjedniku Donaldu Trumpu, u ime Venezuele, svoju potpunu osudu ovog pokušaja ubojstva. Kažem vam: zahtijevajte istragu, provedite osobnu istragu o ovom (napadu) kako bi se saznala istina tko naređuje, tko je glavni, tko pokreće kockice za ovakva događanja i želim vam zdravlje i dug život,” – rekao je Maduro u programu televizijske emisije “S Madurom +”.
Dakle, Maduro se iznenada sažalio nad bivšim, a moguće i budućim američkim predsjednikom, u vrijeme čijeg su prethodnog mandata Sjedinjene Države željele pod svaku cijenu tog istog Madura svrgnuti s vlasti i instalirati svog igrača – oporbenog čelnika Juana Guaidoa.
‘Manipulativan i agresivan’: Kako je Trumpov atentator ‘osvojio medije’
Pokušaj izazivanja kaosa
Kako višedesetljetne snažne američke sankcije protiv Venezuele (prije svega njenog naftnog sektora koji je i glavni izvor deviznih prihoda te naftom jedne od najbogatijih zemalja svijeta) nisu dale očekivanog ploda tj. dovele do narodnog svrgavanja najprije Madurovog prethodnika i mentora Huga Chaveza a onda i samog Madura kroz provedene parlamentarne izbore, uslijedio je scenarij pokušaja izazivanja kaosa.
U vrijeme Trumpove administracije za taj je kaos bio zaslužan njegov novi savjetnik za nacionalnu sigurnost (Trump je tijekom mandata u više navrata mijenjao upravo te savjetnike, koji bi zapravo trebali biti konstanta i prema javnosti jamčiti čvrstoću i odlučnost politike same administracije) ratoborni John Bolton. Taj „relikt“ hladnoratovskog doba prošloga stoljeća i osoba koja je, svojedobno, krajem 20. stoljeća čak i predlagala nuklearne udare po Iranu, navodno je bio i inicijator i vođa operacije nasilnog svrgavanja Madura i njegove supstitucije s marionetom Guaidom. Naravno, i Trump je prijetio Maduru te je još krajem 2017. godine izjavio kako ni američka vojna opcija nije isključena.
S druge strane Trumpov ministar obrane James Mattis opisao je Madura, nakon njegova povratka iz Moskve, kao ‘neodgovornog despota koji uništava vlastitu zemlju’ i koji ‘mora otići pod svaku cijenu’ – što je sve jasan znak o ozbiljnosti namjere Trumpove administracije da riješi „venezuelansko pitanje“ jednom zauvijek.
Stvar zeznuo „Amazonski Trump“?
Kako masovni prosvjedi oporbenih pristaša u Caracasu početkom 2018. godine nisu dali očekivane rezultate jer su venezuelanska vojska i vrh sigurnosnog aparata zemlje ostali odani Maduru, Washington je pokrenuo proces velikog izbjegličkog vala iz Venezuele u Brazil i Kolumbiju s ciljem destabilizacije potonjih zemalja i primoravanja istih na intervenciju u susjednu socijalističku zemlju. Brazilski državni vrh (neovisno što je na vlasti tada bio predsjednik Jair Bolsonaro, Trumpov simpatizer poznat i po nadimku „Amazonski Trump“) odmah je shvatio ovu igru i čvrsto blokirao svoje granice spriječivši prodor izbjeglica, objavivši pritom kako se nema namjeru miješati u unutarnja pitanja Venezuele. Kolumbija, u čiju je pograničnu zonu već ušao veliki broj izbjeglica, nakon toga je također ubrzo objavila kako ne planira nikakvu vojnu intervenciju – zapravo nije u istu avanturu željela ulaziti samostalno, bez velikog i moćnog Brazila, ma koliko god Washington Bogoti obećavao da će joj pružiti svu potrebnu pomoć.
Jer Venezuela je ipak i velika i vojno respektabilna država, koju su, uostalom, odmah podržale i Kina i Rusija.
Rusija je čak i demonstrativno, s jasnom porukom SAD-u, krajem 2018. g. u Venezuelu poslala svoja dva strateška bombardera Tu-160 („Bijeli labud“, naslovna foto) i druge zrakoplove te s venezuelanskom vojskom održala zajedničke vojne vježbe, a nakon toga najavila dodatnu opremu te vojske ruskim sustavima protuzračne obrane S-300, ali – što je dugoročno puno značajnije – i obuku venezuelanskog sigurnosnog aparata kako bi se ubuduće spriječili pokušaji bilo kakvih novih „obojanih revolucija“.
Trump se obrušio na ‘jastreba’ Boltona: “jedan od najglupljih ljudi u Washingtonu”
Propast „operacije Venezuela“ i zapadno kvazi-jedinstvo
Nakon propasti uvjetno rečeno „operacije Venezuela“ Donald Trump odmah je smijenio Johna Boltona kojem nije trebalo dugo da postane Trumpov veliki neprijatelj, objavivši u kulminaciji Trumpove nove predsjedničke utrke s demokratskim kandidatom Joeom Bidenom svoju knjigu u kojoj je javno ismijavao i(ili) pak oštro kritizirao Trumpove vanjskopolitilčke poteze poput onih o njegovom sastanku s Vladimirom Putinom (u Helsinkiju) ili pak sjevernokorejskim vođom Kim Jong Unom čak dva puta – u Singapuru i u Vijetnamu.
Pokušaj sanacije političke štete i prikrivanje ovog velikog neuspjeha bilo je američko priznanje oporbenog čelnika Juana Guaida za legitimnog predsjednika Venezuele ubrzo po njegovom dolasku u Washington. Odmah su to isto učinile i gotovo sve zemlje EU-a i Velika Britanija koja je čak i blokirala zlatne rezerve te zemlje pohranjene u britanskim trezorima.
Upravo ta promptna reakcija europskih zemalja na Trumpov mig (iako priznanje Guaida nije svima bilo u interesu, poput Španjolske koja se bojala da će, ukoliko „puč“ propadne izgubiti svoj tradicionalno velik utjecaj u Venezueli i Latinskoj Americi općenito kao ostavština kolonijalne vlasti) jasno je ukazivalo koliko je Trump svojom „buldožer politikom“ već tada slomio otpor europskih političkih i društvenih elita prema američkoj dominaciji nad europskim poslovima i da je Biden zapravo došao na gotovo.
Zato bolje poznavatelje geopolitike i nisu čudile izjave Bidenovih suradnika još iz vremena prve faze njegova mandata o tome da i sam Biden nije očekivao tako brzu predaju odnosno slabašan otpor ključnih europskih zemalja njegovoj proturuskoj politici, uključujući i nakon početka ruske invazije na Ukrajinu.
Guaido priznao: puč u Venezueli propao zbog slabe potpore vojske; nada je u intervenciji SAD-a
Propast „projekta Guaido“
Kako od pokušaja instaliranja Guaida za legitimnog predsjednika Venezuele (koji se zbog toga više nije niti smjeo vratiti u zemlju) na kraju nije ostalo ništa (Guaido se odmara po Kaliforniji i Floridi) i više ga se nitko niti ne spominje niti ga priziva čak niti u Washingtonu – jasno je da je Maduro ostao na čelu države. I kada je očekivao da će dolaskom demokratske administracije u Washingtonu uslijediti faza pokušaja pomirbe dviju država, geografski vrlo bliskih, a prije i po pitanju energetike dok su Venezuelom u pred-Čavezovo doba haračile moćne američke naftne kompanije kako su i gdje su to željele – dobio je neočekivani šamar. Pomirba koja mu se nudila iz Washingtona išla je po standardnoj recepturi globalnog djelovanja demokrata – zaštita ljudskih prava, sloboda izbora i medija i td. u zamjenu za olakšavanje sankcija energetskom sektoru i čak postupni američki uvoz venezuelanske nafte (ovo zadnje je Bidenu očajnički trebalo radi smanjenja cijena benzina u SAD-u koje generiraju inflaciju). Drugim riječima Bidenoiva administracija nastojala je dovršiti Trumpov posao metodom „mrkve“, kad već „batina“ nije dala rezultata.
Kako Maduro, koji je želio proces normalizacije ali ne pod uvjetima da oporbi otvori vrata za njegovu smjenu nije pristao na spomenute uvjete Washingtona odnosi su ponovo došli na razinu kakvi su bili i prije Bidena. To su najbolje pokazali i nedavni venezuelanski izbori koje SAD i zapad u cjelini ne priznaje i prema kojima je službeno Maduro odnio pobjedu od 80 posto. Uslijedili su masovni oporbeni prosvjed ali sve je nekako, barem za sad, završilo istim epilogom kao i u vrijeme Trumpovih političko-obavještajnih pokušaja destabilizacije Madura.
Madurova osveta
Maduro očito nije želio ostati dužan Bidenovoj administraciji na njezinom zalasku pa je zato i uputio snažnu poruku potpore svom bivšem najvećem neprijatelju Donaldu Trumpu nakon najnovijeg pokušaja atentata na njega prošloga vikenda. Koliko će Maduru to koristiti u slučaju pobjede Kamale Harris prosudite sami. Ali trenutačne, svježe emocije (čitaj ljutnja i osveta zbog najnovijeg miješanja u unutarnje stvari Venezuele) prema Bidenu očito su kod Madura prevladale i poništile i one stare animozitete.
(Geo)politika je, dakle, da ipak ne upotrijebim onaj široko rasprostranjeni narodni izraz, velika enigma – nepredvidljiva i promjenjiva do same gadljivosti. Poglavito kada se u nju upletu i osobni animoziteti i neprijateljstva.
Predizborna groznica u Venezueli: može li ‘tropski Staljin’ zadržati vlast?
Zbog njih i posljedičnih osveta nisu jednom u povijesti pokretani čak i ratovi i nisu jednom u povijesti izazvali goleme ljudske žrtve i patnje. Ali takav je, nažalost, svijet u kojem živimo.
