Trump jest određena anomalija u odnosu na svemoćnu američku „duboku državu“ – svojevrsnu aristokraciju u sjeni, ali je teško vjerovati da će i kao takav moći (ako će to uopće iskreno i željeti) previše solirati
Odlazeća administracija Joea Bidena posljednjih dana vuče snažne vanjskopolitičke poteze za koje će biti zanimljivo vidjeti kako će na njih reagirati skori novi američki predsjednik Donald Trump čija se inauguracija održava već za pet dana, 20. siječnja.
Nakon što je Biden još krajem prošle godine neočekivano odobrio Kijevu uporabu američkih dalekometnih raketa ATACMS za napade u dubinu ruskog teritorija a ovaj to odmah počeo i činiti, jučer je u Washingtonu na razini šefova ministarstava vanjskih poslova potpisan sporazum o strateškom partnerstvu između Sjedinjenih Država i Armenije. Biden od Armenije očito pravi „otok demokracije“ na Južnom Kavkazu i Trumpu nedvojbeno želi ostaviti u naslijeđe novi prostor za moguću oštru konfrontaciju s Rusijom.
Danas se razlikuju mišljenja, prije svega u samoj Armeniji o tome kako će Trump reagirati na jučerašnji sporazum kojeg su potpisali njegovi prethodnici na samom odlasku s vlasti. Ona se kreću u rasponu, da će Trump željeti još više pomagati Armeniji u učvršćenju njenog okretanja SAD-u, do mišljenja da će republikanci čitavu stvar ignorirati tj. prema njoj se odnositi kao da se nije ni dogodila.
U svakom slučaju, nakon „gubitka“ Gruzije – čija se domoljubna vlada iz stranke Gruzijski san, koju u zapadnim centrima moći pretjerano nazivaju „proruskom“ (najviše zato što se opire otvaranju novog fronta prema Rusiji kroz pokušaj novog vojnog povratka separatističkih gruzijskih regija Abhazije i Južne Osetije čiju je samoproglašenu neovisnost priznala jedino Moskva) uspjela othrvati novoj obojanoj revoluciji i gdje je prozapadna predsjednica Salome Zurabišvili nakon prethodnog odbijanja priznanja svog poraza na prosinačkim izborima, iza Nove godine ipak pristala napustiti predsjedničku palaču i odseliti u SAD gdje je odmah postala Kissingerov stipendist u washingtonskom McCain Instituteu – Armenija je došla kao Bogom dani supstitut SAD-u u kavkaškoj regiji.
Hoće li tu činjenicu Trump koristiti kao novi pritisak na Moskvu s obzirom da je u Armeniji stacionirana i velika ruska zračna baza? Prema mom mišljenju hoće – naravno, u tišini, daleko od svjetala pozornice, jer velike sile ne žele javno jedna drugoj davati ultimatume, a još manje na njih pristajati.
Ali ni to nije sve.
Meter o velikim pomacima na azijskoj ‘šahovskoj ploči’ u režiji SAD-a i Rusije, uz pomoć Armenije i Irana
Na redu je Kuba
Još uvijek aktualni predsjednik Biden upravo je odlučio ukloniti Kubu s popisa država sponzora terorizma, o čemu je njegova administracija izvijestila Kongres. O tom je priopćila glasnogovornica Bijele kuće Karine Jean-Pierre, kazavši kako je taj potez poduzet u sklopu dogovora s papom Franjom. Pritom Biden ukida i Glavu III Helms-Burtonovog zakona čiji dio je administracija Donalda Trumpa 2019. odobrila i koji je američkim građanima omogućio tužbu za naknadu štete za imovinu oduzetu tijekom Kubanske revolucije.
“Otkako je Biden-Harrisova administracija preuzela dužnost, politika Sjedinjenih Država prema Kubi bila je usmjerena na osnaživanje kubanskog naroda da slobodno odlučuje o svojoj budućnosti i osiguravanje poštivanja ljudskih prava,” – rekla je Jean-Pierre.
Kako navodi CNN, brazilski predsjednik Luiz Inacio Lula da Silva “izravno je zatražio” od američkog čelnika da ukloni Kubu s popisa, a isti je zahtjev uputila i kolumbijska vlada.
“Drugi saveznici, uključujući EU, Španjolsku, Kanadu, Kolumbiju, Čile, pozvali su da se Kuba ukloni s popisa i stoga vjerujemo da je ovo pravo vrijeme da se to učini, s obzirom na važan dijalog koji se vodi između Kube i Katoličke crkve u pogledu političkih zatvorenika,”- objasnili su američki visoki dužnosnici.
Kuba je na popisu zemalja koje su označene kao sponzori terorizma, zajedno sa Sjevernom Korejom, Iranom i Sirijom. Tamo je Kubu pozicionirao bivši Trumpov državni tajnik Mike Pompeo u siječnju 2021., optuživši Havanu za “podržavanje međunarodnog terorizma pružanjem sigurnog utočišta za teroriste”.
Sjedinjene Američke Države su Kubu prvi put uvrstile na popis zemalja koje sponzoriraju terorizam 1982. godine. Razlog je bila podrška Havane gerilskim organizacijama u Srednjoj i Južnoj Americi. Kuba im je prestala isporučivati oružje 1991. godine, ali Sjedinjene Države tada nisu promijenile svoju odluku.
Administracija Baracka Obame, koji je postao predsjednik 2009., obvezala se preispitati odnose s Kubom . Godine 2016. posjetio je Kubu — što je bio prvi službeni posjet čelnika Bijele kuće toj zemlji od daleke 1928. Obama je u svibnju 2015. najavio uklanjanje Kube s popisa zemalja koje sponzoriraju terorizam. Sve je na kraju spriječila pobjeda Donalda Trumpa 2016. godine. Hoće li tako biti i sada pokazat će vrijeme – i to vrlo brzo.
Tjedna analiza Zorana Metera: Novo iransko prestrojavanje nakon kobne geopolitičke greške. Prekasno?
Prosudba
Pretpostavljam kako svi navedeni snažni potezi, koje, neuobičajeno za bilo koju američku administraciju na odlasku (one vuku isključivo poteze tehničke prirode) posljednjih tjedana povlači Joe Biden – imaju dvostruki cilj:
prvo, ne dopustiti Trumpu pretjerano vanjskopolitičko soliranje kroz unaprijed zadana pravila igre i nove geopolitičke realnosti koje ne može ignorirati sve i da hoće;
i drugo, olakšati Trumpu buduće pregovaračke pozicije ne samo po pitanju završetka rata u Ukrajini, već i u ostalim kriznim žarištima gdje se sučeljavaju američki i interesi prije svega Rusije, Kine i Irana.
Osim toga i sam Trump posljednjih tjedana postavlja megalomanske zahtjeve u odnosu na Kanadu, Grenland, Panamu i Meksiko, posve sigurno s ciljem izvlačenja još povoljnijih ekonomskih dividendi po SAD, kao i interesa američkog obrambenog sektora nego što je to sada slučaj (iako je i sada dostatno velik).
Oko ovog zadnjeg mislim da će Trump polučiti ono što želi dobiti metodom maksimalnog pritiska, dok će se po ostalim pitanjima – gdje se njemu neće suprotstavljati čelnici iz zapadne hemisfere koji su ionako redovito mekani prema američkim zahtjevima bilo koje vrste – nešto morati pitati i Vladimira Putina i Xi Jinpinga.
Ni Iran, iako nedvojbeno ozbiljno oslabljen nizom po sebe krajnje nepovoljnih događaja na Bliskom istoku posljednjih mjeseci, još uvijek sigurno „nije za baciti“.
Američka vanjska politika najčešće je konzistentna i u njezinim strateškim elementima nastavljaju je kontinuirano provoditi sve nove administracije. Trump jest određena anomalija u odnosu na svemoćnu američku „duboku državu“ – svojevrsnu aristokraciju u sjeni, ali je teško vjerovati da će i kao takav moći (ako će to uopće iskreno i željeti) previše solirati. Na to najbolje ukazuje činjenica da mu, iako su odgođeni, „s leđa“ ne žele potpuno skinuti breme opterećujućih sudskih postupaka pokrenutih protiv njega tijekomm mandata Joea Bidena. Ako to bude u interesu „duboke države“ – što uopće nije isključeno – Trump će možda i sklopiti sporazum s Putinom o završetku ukrajinskog rata na i po Moskvu zadovoljavajućim uvjetima.
Meter o velikim pomacima na azijskoj ‘šahovskoj ploči’ u režiji SAD-a i Rusije, uz pomoć Armenije i Irana
Na to, uostalom, upućuju i njegove nedavne izjave, kao i izjave njegovih budućih bliskih suradnika – ali i onih ruskih.
Međutim, o tome za sada možemo samo nagađati.
