U jučer objavljenom tekstu na portalu dnevno.hr pod naslovom „Analitičar raskrinkao NATO-ov potez: ‘Nije to javna priča, ali zna se što je u Njemačkoj’, iznesena su, između ostalog, i promišljanja vanjskopolitičkog analitičara Denisa Avdagića u kojima postoji niz proizvoljnih pa i jedan netočan podatak.
Prije nego što se osvrnem na ovaj netočni (za sve ostalo trebalo bi puno više prostora i vremena), podsjetio bih na nešto ne manje važno.
Vanjska politika i geopolitika, koliko god naizgled bili bliski, ipak su dva različita pojma, gdje je ona prva u komentarima podložnija osobnim stavovima i utjecaju propagande, u odnosu na geopolitičku analizu koja se mora strogo držati pravila struke odnosno golih činjenica. Potonja od analitičara u pravilu zahtijeva „hladnu glavu“ i trezven pristup problemu kako bi u konačnici bila korisna onima koji takve analize i koriste u izradbi prosudbi i planova bilo koje razine – sve do one strateške, o bilo kojoj važnoj temi. Oni pak služe krajnjim korisnicima u izvršnoj vlasti (politici, biznisu) koji i donose konačne, a nerijetko i sudbonosne odluke po čitave narode, zemlje, pa i svijet – o čemu je povijest toliko puta svjedočila.
Ako su takve geopolitičke analize (a nažalost, upravo je to izrazit slučaj proteklih godina svugdje u svijetu jer su veliki ulozi u igri) iz ovog ili onog razloga pod snažnim pobočnim utjecajem politike, propagande i td. – one ne samo što gube na svojoj vrijednosti (što je manje opasno), već mogu biti i štetne. Od iskrivljenih ili fabriciranih podataka, koji se temelje na težnji prema željenom konačnom cilju umjesto na činjeničnom stanju od kojeg se onda polazi u izradbi prosudbi – konačni korisnik (koji „odlučuje o sudbini“) dobiva iskrivljenu sliku stvarnog stanja što može imati kobne posljedice i po njega i po one na koje se njegove odluke primjenjuju (sjetimo se američkog državnog tajnika Colina Powela iz administracije Georgea Busha Jr. kada je početkom ovog tisućljeća u Vijeću sigurnosti mahao epruvetom s navodnom supstancom kemijskog otrova iračke vojske što je kasnije potvrđeno kao lažno i nužno da bi se osigurao pristanak i opravdalo američku invaziju na Irak, što je i sam Powel priznao u svojim memoarima. Ali šteta po Irak je već bila učinjena).
Amerikanci imaju doktrinu preventivnog nuklearnog udara
Sada bih se pak vratio netočnoj izjavi iz spomenutog teksta na portalu dnevno, gdje Avdagić kaže slijedeće:
„… Amerikanci kao takvi nemaju doktrinu kojom se planira prvi (nuklearni, op.ZM.) udar, nego ono služi prije svega odvraćanju, a tako je bilo za vrijeme Hladnog rata. Nažalost, u situaciji smo da nuklearno naoružanje opet ima identičnu svrhu kako je imalo tijekom Hladnog rata, a to je prije svega zbog vrlo agresivnog djelovanja Rusije i vrlo čestog spominjanja upotrebe nuklearnog naoružanja, što je nešto što možemo nazvati novinom u odnosima, jer toga nije bilo prije.”
Dakle, upravo suprotno! Sjedinjene Države su jedina nuklearna sila čija strateška nuklearna doktrina dozvoljava ne samo prvi, već i preventivni nuklearni udar (dakle onaj kojem i ne mora prethoditi neposredna nuklearna opasnost od potencijalnog neprijatelja.
Tako profesor povijesti na sveučilištu Boston Robert Dallek, nedugo nakon što je spomenuta nova američka strateška doktrina 2002. godine usvojena, kaže kako takva “strategija preventivnog udara” predstavlja zabrinjavajući odmak u američkoj obrambenoj politici: “Radi se o prilično znatnom odmaku od tradicionalne politike nacionalne sigurnosti. Radi se u stvari o prevenciji, a ne o klasičnom sprečavanju napada. A razlika je tu ključna: do sprečavanja dolazi kad ste u izravnoj opasnosti. Prevencija je spekulativnija kategorija, tu opasnost možda i nije toliko izravna. Takav je slučaj Iraka – ne postoje dokazi o izravnoj, otvorenoj opasnosti po Ameriku.”
Sada bih se vratio samoj američkoj novoj doktrini „preventivnog udara“ koja nivelira doktrinu međusobno osiguranog uništenja (MAD) iz doba Hladnog rata sa SSSR-om. Dakle, usvojila ju je administracija Georgea Busha Ml. i podrazumijeva uporabu nuklearnog oružja kao sredstva “samoobrane” protiv država s nuklearnim i nenuklearnim oružjem.
MAD doktrina je odbačena, a Nuclear Posture Review iz 2001. ne samo da je redefinirao upotrebu nuklearnog oružja, takozvano taktičko nuklearno oružje ili bombe za uništavanje bunkera (mini-nuklearne bombe) od sada su se mogle koristiti na konvencionalnom ratnom području bez odobrenja vrhovnog zapovjednika, tj. predsjednika SAD-a.
Štoviše, čak se navodi i 7 država protiv kojih bi takvi nuklearni napadi mogli biti primijenjeni: Iran, Irak, Libija, Sjeverna Koreja i Sirija, uz Kinu i Rusiju.
(pogledaj poveznicu:https://www.armscontrol.org/act/2002-04/press-releases/nuclear-posture-review-leaks-outlines-targets-contingencies?utm_source=substack&utm_medium=email).
Što se tiče Kine i Rusije vidljiv je početni navodni oprez, pa je tako u izvjesnom Bushevom dokumentu vezano uz novu strategiju o preventivnom nuklearnom udaru navedeno kako bi Sjedinjene Države trebale biti spremne uporabiti nuklearno oružje protiv Kine, navodeći “kombinaciju kineskih strateških ciljeva koji još uvijek razvijaju i njezine tekuće modernizacije svojih nuklearnih i nenuklearnih snaga”.
Konačno, za Rusiju je rekao da iako ona više nije neprijatelj, kaže se da Sjedinjene Države moraju biti spremne na nuklearne nepredviđene situacije s Rusijom i napominje da će, ako se „odnosi SAD-a i Rusije značajno pogoršaju u budućnosti, SAD-u možda trebati revidirati razine i položaj svojih nuklearnih snaga.” U konačnici, Bushov pregled zaključuje da je nuklearni sukob s Rusijom “vjerojatan”, ali “nije očekivan”.
Rusija nema doktrinu „preventivnog nuklearnog udara“
S druge pak strane, Rusija, za razliku od SAD-a nema doktrinu preventivnog nuklearnog udara iako ima onih stratega iz sfere nuklearnog oružja u Moskvi koji traže dodatne revizije i promjene u ruskoj nuklearnoj doktrini koje bi bile bliže navedenim američkim.
Ruska strategija se temelji na tzv. odvraćanju „kroz izazivanje straha“, kao i na odvraćanju temeljenom na ograničenoj uporabi sile. Prije svega se demonstrira moć ruskog nuklearnog oružja i odlučnost da ga se upotrijebi pod uvjetima koji ugrožavaju rusku državnu opstojnost, uključujući i u konvencionalnom ratu proti zemlje ili saveza koji u tom segmentu ima nadmoć. Predsjednik Vladimir Putin za sada navodi kako nema potrebe za promjenom ruske doktrine i da je sadašnja dovoljna za zaštitu zemlje. Ali kako je na nedavno kazao na Međunarodnom gospodarskom forum u u Sankt Peterburgu – takvu promjenu ipak ne isključuje.
O ruskoj doktrini bih mogao više govoriti nekom drugom prigodom, ali to nije tema ovoga osvrta.
Dodao bih samo kako ono što domaću i svjetsku javnost (pa tako i analitičara Avdagića) očito najviše intrigira, jesu česte najave iz Moskve koje se odnose na moguću uporabu ruskog nestrateškog (ili taktičkog kako se češće naziva) nuklearnog oružja u kontekstu ukrajinskog rata.
Za sada je i to isključivo u smislu odvraćanja odnosno upozorenja što bi moglo uslijediti ako, kako Moskva tvrdi, Zapad nastavi s eskalacijom i naoružavanjem Ukrajine gdje bi ukrajinska vojska zapadnim suvremenim raketama nanosila udare po dubini ruskog teritorija.
NATO je u Hladnom ratu imao mogućnost korištenja taktičkog n.o.
Pritom bih podsjetio i na malo poznati podatak iz doba Hladnog rata u XX. stoljeću, da je NATO savez potpuno otvoreno govorio o mogućnosti svoje uporabe taktičkog nuklearnog oružja protiv SSSR-a odnosno Varšavskog ugovora s obzirom kako je u to vrijeme u konvencionalnom naoružanju zaostajao za SSSR-om. Prije svega se tu mislilo na tenkove, ali i činjenicu da su oni stacionirani uz granicu s tadašnjom Zapadnom Njemačkom i gdje bi u slučaju brzog i masovnog sovjetskog prodora prijetilo zauzimanje velikih prostora Zapadne Europe prema Atlantskom oceanu. Upravo bi u takvom scenariju NATO tada primijenio taktičko nuklearno oružje. I malo tko bi mu na tome zamjerio.
Uostalom, nuklearno oružje nije napravljeno za ukras ili hvalu pred drugima, već prije svega za odvraćanje od suludih poteza koji bi mogli dovesti do nužnosti za njegovu primjenu. Uostalom, da ga nema, već bismo se vjerojatno odavno pobili. Kao što je to bilo i dva puta u 20. stoljeću.
Tjedna analiza Zorana Metera: Formula ‘Ukrajina dobiva, Rusija gubi’ postaje kobna po čitav svijet
Ali sada to, očito, malo tko razumije, kao što i malo tko pozna povijest i političke misli iz 20. stoljeća koje nas i danas mogu mnogočemu naučiti.
Međutim, elite su danas potpuno degradirane i u svom znaju i u shvaćanju odgovornosti koje imaju pred svojim narodima. Zato smo i tu gdje jesmo.
Originalni tekst s portala dnevno.hr možete pogledati ovdje.
