Politička geografija je zapravo živi organizam. To možemo najbolje vidjeti uvidom u povijesne atlase svijeta, gdje najbolje dolazi do izražaja dinamika stvaranja novih država, proširenja postojećih, ili pak nestanka dotadašnjih
Danas se, prije svega u Europi (ona nas najviše i zanima), stvara fama i raspiruju strahovi vezani uz promjene državnih granica, a od strane visoke politike upozorava se na njihovu neprihvatljivost zbog kršenja međunarodnog prava, Povelje Ujedinjenih naroda i td. Naravno, tu su onda uvijek prisutni i strahovi da će težnje za promjenama državnih granica stvoriti preduvjete za pokretanje novih opasnih ratova na, i državama i etnički više nego zasićenom europskom kontinentu, ali i pobuditi stare težnje za stvaranje velikih država na štetu onih manjih i slabijih.
Zapravo, samo ovaj posljednji argument, o mogućim težnjama za velikodržavnim politikama smatram donekle utemeljenim (barem mi u Hrvatskoj imamo svježe negativno iskustvo s velikosrpskom politikom koja se 90-ih godina prošloga stoljeća ne samo iznova rodila kao politička ideja, već se pokušala operacionalizirati vojnim ali i političkim metodama od strane Beograda) kada je riječ o strahovima europskih političkih elita. Sve ostalo, vezano uz poštivanje ovog ili onog međunarodnog prava, dosegnutim „civilizacijskim vrednotama“ (njihove dosege gledamo na djelu već više od godinu dana – u Gazi) – samo je puko licemjerje i mjerenje „dvostrukim aršinima“. Zapravo, gotovo pa uvriježena primjena dvostrukih standarda kako je to u mnogim sferama kada je riječ o tzv. nacionalnim interesima velikih igrača.
Naime, više ne može biti riječi ni o kakvim neugodnim „presedanima“ ili fenomenima kada bi se granice na Starom kontinentu ili bilo gdje drugdje opet promijenile. Na tlu poslijeratne Europe to je bila gotovo normalna pojava, ali ona se nastavila i pred završetak Hladnog rata (ujedinjenje Njemačke, civilizirano razdruženje Čehoslovačke na republike Češku i Slovačku) i nakon njegovog završetka kroz najprije također civilizirani raspad Sovjetskog Saveza (SSSR) 1992., a onda i krvavi raspad socijalističke Jugoslavije).
Naravno – toga nije nedostajalo niti u suvremeno doba, pa tako možemo podsjetiti na stvaranje od Indonezije neovisnog Istočnog Timura 2002. godine, neovisnog Kosova iz 2008. g. čija je državnost proglašena odlukom tamošnjeg parlamenta, čak i bez referenduma, Južnog Sudana 2011., ali i na rusko pripajanje Krima 2015. godine – iako taj čin Moskve nije priznala golema većina međunarodne zajednice ali je on de facto (geo)politička realnost i takvom će ostati još dugo.
Dakle, potpuno je licemjerno govoriti kako netko danas neće dozvoliti promjene državnih granica jer je bi to bio „presedan“ ili bi to pak otvorilo Pandorinu kutiju i td.
Zoran Meter: Tko je u EU pogriješio i zašto Trump kao asteroid juri prema Zemlji
Gotovo pa prirodna praksa
Promjene državnih granica su gotovo prirodni kontinuitet otkad postoji čovječanstvo i to će biti i dalje. Politička geografija je zapravo živi organizam. To možemo najbolje vidjeti uvidom u povijesne atlase svijeta, gdje najbolje dolazi do izražaja dinamika stvaranja novih država, proširenja postojećih, ili pak nestanka dotadašnjih.
Na ovaj tekst, pretpostavljate – ponukala me je zahuktala priča oko najave američkog predsjednika Donalda Trumpa da SAD namjerava kupiti Grenland. Iako se Danska, koja ima formalni suverenitet nad tim arktičkim i najvećim svjetskim otokom koji ima autonomnu upravu očekivano digla na noge, sve su to prilično slabašni potezi Kopenhagena da bi ustrašili Trumpa čak i ako bi se u potporu Danskoj snažno uključila i čitava Europska unija do razine oštre konfrontacije sa SAD-om ukoliko zatreba. Od ovog posljednjeg, naravno, nema ništa (barem ne još), jer je čitava politička struktura, prije svega ona kadrovska unutar EU-a usmjerena na oslanjanje na SAD i na potpunu poslušnost Washingtonu još od dolaska na vlast donedavnog predsjednika Joea Bidena. Uostalom, svima je dobro znano da je SAD onaj koji Europskoj uniji nameće pravila igre, a ne obratno!
Dakle, Sjedinjene Države sada imaju nikad veću priliku de facto „kupiti“ Grenland, kao što su to već jednom činili i po pitanju Aljaske (1 518 000 km2) koju su 1867. godine kupili od Carske Rusije, oslabljene nakon Krimskog rata (1853-1856.) kojeg je vodila protiv Otomanskog carstva, a kojeg je pak pomagala koalicija koju su činile Britansko Carstvo, Francusko Carstvo i Kraljevina Sardinija. Ili pak kada je SAD od te iste Danske kupio Djevičanske otoke u ozračju Prvog svjetskog rata i navodnom strahu da bi ti otoci u suprotnom mogli pasti u ruke Carskoj Njemačkoj
Trumpu smetnje u ovoj namjeri neće stvarati ni Kina ni Rusija kojima Grenland više ne predstavlja nikakav interes. Poglavito ovoj posljednjoj s obzirom kako je taj otok smješten sa suprotne strane i južnije od ruskih arktičkih zona koja ona već aktivno razvija u vojnom, gospodarskom i prometnom (tranzitnom) smislu kroz planiranu eksploataciju i više nego perspektivnog Sjevernog morskog puta.
Da SAD-u Rusija neće smetati u njegovim planovima po pitanju Grenlanda najbolje potvrđuju i nedavne riječi ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova, na njegovoj godišnjoj medijskoj konferenciji, kada je, upitan o Trumpovim planovima za Grenland odgovorio da su sami Grenlanđani oni koji će na referendumu odlučiti o svojoj sudbini i da će njihovu odluku trebati poštivati. Drugim riječima Moskva sigurno neće proturječiti Trumpovim ambicijama oko tog otoka. Štoviše, to bi joj i odgovaralo s obzirom na referendum koji je 2015. Proveden na Krimu, a kojeg veliki dio međunarodne zajednice smatra nelegitimnim.
Podsjećam da se referendum o nezavisnosti Grenlandu održava u travnju, a da trenutačna tendencija raspoloženja njegovih građana ide u smjeru osamostaljivanja od danske krune, što Trumpu definitivno ide u prilog.
Tjedna analiza Zorana Metera: Uzavreli Baltik, promjene državnih granica i Trump, kao put u kaos
Carstva propadaju kada se prestaju širiti
Nova Trumpova administracija polazi od teze da svako carstvo počinje propadati onda kada se prestaje širiti. Tako ni „američko carstvo“ nema perspektive ako se zaustavi po pitanju ovladavanja novim prostorima. Tu se, naravno, ne misli na klasične vojne zahvate kolonijalnog tipa, već na ovladavanje prirodnim resursima postkolonijalnog tipa.
Pritom nije zgoreg spomenuti da su tri, energentima najbogatije regije, upravo Sjeverna Amerika, Ruska Federacija i Perzijski zaljev. I svi oni u njima dobro znaju kako ti resursi nisu beskonačni. Oni su posve sigurno dostatni do kraja ovog stoljeća – bilo da je riječ o fosilnim gorivima, bilo o pitkoj vodi – ali da bi se osigurao daljnji razvoj, energetska sigurnost i egzistencija potrebni su novi prostori poput arktičke zone i(li) Afrike.
Za ovu prvu – Arktik, se, osim država koje joj imaju neposredni geografski pristup sada nadmeće i Kina koja ga nema ali sve više djeluje u simbiozi s Rusijom, poglavito nakon oštrih zapadnih proturuskih sankcija koje Moskvi otežavaju samostalnu eksploataciju i provedbu svojih strateških planova – od kojih je jedan i važnog prometnog karaktera – Sjeverni morski put. On, poglavito u uvjetima sve bržeg otapanja leda i velike flote ruskih ledolomaca na nuklearni pogon (čak 66 brodova), znatno skraćuje plovidbu od azijskog Dalekog istoka do Sjeverne i Zapadne Europe i dalje do istočnih obala Kanade u odnosu na rutu preko Sueskog kanala.
I to je također jedan od najvažnijih argumenata nove Trumpove administracije kada govori o Grenlandu: sprječavanje kineskog ovladavanja prostorom.
U istom kontekstu – ovladavanju prostorom i ključnim prometnim točkama, je riječ kada se govori i o američkim ambicijama prema Panamskom kanalu. Iako Kina nema baš nikakva upravljačka prava nad njim, ima koncesije u dvije ključne panamske luke s obje strane tog kanala. Bez obzira na to, otpor međunarodne zajednice Trumpovim ambicijama ovdje može biti kudikamo veći nego u odnosu na Grenland, jer se Panamskim kanalom služi veliki broj svjetskih država, a, osim toga, i formalno je od 1977. godine potpuno predan u vlasništvo Paname potpisanim američko-panamskim sporazumom (ovaj umjetni kanal, dug 80-ak kilometara, koji spaja Atlantski i Tihi ocean izgradili su Amerikanci, nakon prethodnih propalih francuskih projekata, a prvi brod njime prošao je 1914. godine).
Kako je Trump za 24 sata slomio otpor Kolumbije da prihvati deportirane migrante
Zaključak
Dakle, Europska unija sada se boji novog „presedana“ o promjeni državnih granica vezano uz status Grenlanda. Oni koji se toga boje govore da bi Trumpovi argumenti o Grenlandu kao nužnom teritoriju za osiguranje američkih nacionalnih interesa i sigurnosti bili Bogom dani poklon Rusiji u njenim pretenzijama na čitav teritorij Ukrajine s takvim istim argumentima. Isto tako i Kini po pitanju Tajvana.
Ali kažem, bez obzira na to hoće li li Grenland završiti u američkim rukama i formalno a ne samo u ekonomskom i obrambenom smislu (na sjeverozapadu Grenlanda postoji američka zračna baza Thule još iz doba hladnog rata sa SSSR-om, a poznata je i anegdota iz tog vremena kada je američki strateški bombarder u tom prostoru izgubio atomsku bombu iako to američka strana, za razliku od one danske – do dan danas negira) – presedani u promjeni državnih granica su se dogodili, dok je europska zabrinutost u tom smislu opravdana isključivo u kontekstu potencijalnih ponovnih prekapanja povijesnih teritorija s ciljem stvaranja novih „carstava“ tj. oživljavanja velikodržavnih politika i projekata.
Zoran Meter: ‘Učinimo Europu ponovno velikom’. Evo što se sprema u Madridu
Ali o tome je brigu trebalo voditi znatno ranije, kada su se promjene granica na tlu Europe događale barem u suvremeno doba, iako bi i to, gledano iz spomenute povijesne perspektive i dinamike geopolitičkih promjena vjerojatno bio Sizifov posao.
