- Sve to stvara pritisak ne samo na Kijev, već puno više na europskoj strani koja osjeća da bi mogla ostati potpuno izvan igre. Jer ne može biti isključeno da se Rusija i Ukrajina u izravnim pregovorima na kojima sada inzistira Trump i dogovore – u pozadini s Amerikancima naravno (koji sigurno nigdje ne bi otišli).
Dijalog između europskih dužnosnika (kada govorim o Europi tu ne mislim na njenu geografsku odrednicu, već onu političku, u koju smještam EU+NATO) i ruskog predsjednika Vladimira Putina već je dugo u blokadi.
Rekao bih bez straha od pogreške, u blokadi je najviše zato što taj dijalog ne želi sam Putin zbog dviju stvari koju on niti ne skriva – prevelike uključenosti velike većine europskih država i njihovih vođa u ukrajinski rat na strani Kijeva; i drugo, zbog nemogućnosti da glas europskih vođa, čak i onih najutjecajnijih zemalja – bude i odlučujući kada je riječ o konačnom, ujedinjenom zapadnom stavu po pitanju završetka ukrajinskog rata diplomatskim odnosno političkim putom.
Taj stav Putin gaji već mjesecima, a poglavito nakon što je vlast u SAD-u preuzeo Donald Trump. Potonji je zapravo onaj za kojeg Putin smatra kako ima odlučujuću ulogu u formiranju konačnog zapadnog stava i prema spomenutom ratu i prema budućim odnosima zapada s Ruskom Federacijom. Jer ukrajinski rat je za Moskvu od samog početka američko-ruski posrednički (proxy) rat, a tom njenom stavu nedavno se po prvi put priključio i jedan visoki američki dužnosnik uopće – državni tajnik Marco Rubio u intervjuu za Fox News. Do tada je takva izjava na zapadu bila gotovo pa hereza – i na političkom i na medijskom prostoru (kada je riječ o srednjostrujaškim medijima naravno).
Dramatičan govor Jeffreya Sachsa u Europarlamentu: Zašto europski mediji o ovome šute?
Trump opet „ošamario“ europske vođe
Donald Trump je svojim najnovijim, jučerašnjim intervjuom za američku televiziju NBC, odnosno njezinu emisiju Meet the Press – Putinu gotovo pa dao alibi za navedene stavove.
Naime, rekao je između ostalog da su ga čelnici Europske unije često pozvali da nazove Putina, tvrdeći da je čelnik Kremlja ignorirao njihove pokušaje komunikacije dok rat u Ukrajini traje.
“Znate li da su me čelnici Europske unije toliko puta zamolili da nazovem Putina? Jer im ne uzvraća poziv”, rekao je Trump – javno sramoteći Europu i njene lidere.
U intervjuu je Trump ponovio svoju tvrdnju koju često ponavlja, kako do ukrajinskog rata ne bi došlo da je ostao na dužnosti, da je to Bidenov a ne njegov rat, i da vjeruje da je mirovni sporazum između Rusije i Ukrajine moguć.
“Mislimo da smo prilično blizu”, rekao je Trump iako su pregovori prilično „zaglavili“ i nisu doveli do željenog cilja – zaustavljanja rata u prvih 100 dana njegovog mandata koji je obilježen 30. travnja.
Da i ne spominjem njegove izjave prije službenog preuzimanja dužnosti, čak i u predizbornoj kampanji – da će rat zaustaviti u roku od 24 ili 48 sati nakon dolaska na vlast u Bijelu kuću.
Meter o Trumpovih 100 dana: Kroz povijest, velike su sile obično umirale ubojstvom, a ne samoubojstvom
Trump suočen s istinom
Trump je tek dolaskom na vlast i suočavanjem sa stvarnošću postao svjestan ukupne složenosti ukrajinskog rata i visokih uloga koje on ima i na širu globalnu, a ne samo europsku geopolitičku sliku.
Pritom je s jedne je strane svjestan kako ne može dozvoliti američki poraz u pregovaračkom procesu s Moskvom s obzirom na golema politička, vojna i financijska sredstva koje je Washington uložio u „Projekt Ukrajina“ od njegovog samog početka, ali je također još više svjestan kako da ne može uvući SAD u rat s Rusijom zbog Ukrajine
To nije želio učiniti niti njegov puno ratoborniji prethodnik Joe Biden koji je stalno plesao na rubu međusobne vojne eskalacije s Rusijom isporučujući Kijevu sve sofisticiranije američko oružje i opskrbljujući ga satelitskim i drugim obavještajnim informacijama – ključnim za izvođenje raketnih napada i napada dronovima u dubinu ruskog teritorija..
Meter: Rusija ima Putina, SAD Trumpa. Tko bi bio europski vođa za novi ‘križarski rat’ s Rusijom?
Tankoćutna igra Trumpa i Putina
Smatram kako i Trump i Putin igraju svoju tankoćutnu, suptilnu igru i da oboje iskreno žele postići rješenje. Pritom se kreću, istina polako i oprezno jer dobro znaju što znači propast njihovih pregovora, prema kompromisnom rješenju koje se sastoji od priznavanja Rusiji faktičke kontrole nad četiri okupirane i anektirane regije (Krim više i nije dio nikakvog pregovaračkog procesa jer je to za Moskvu svršen čin još od 2014.). Pritom je sada najveći problem taj što Trump traži „granicu“ na trenutačnoj crti bojišnica (jer mu je nemoguće tražiti od Kijeva da mirno prepusti teritorije koje sada kontrolira neprijateljskoj strani), dok Putin traži potpuno povlačenje ukrajinskih snaga s teritorija četiriju jugoistočnih regija (Lugansk, Donjeck, Zaporižje i Herson) koje ruska vojska još ne kontrolira u potpunosti.
Također, u taj kompromis ulazi i zabrana ukrajinskog članstva u NATO savezu što je već po svih potpuno prihvatljivo iako se o tome nerado službeno govori, dok bi se ostali elementi oko sigurnosnih jamstava ne samo za Ukrajinu, već i Rusiju u odnosu na NATO mogli rješavati tijekom mirovnih pregovora o potpunom završetku krize nakon postizanja dogovorenog prekida vatre (tu bi bio i novi Putinov ustupak jer je do sada (formalno to još uvijek čini) inzistirao na jedinstvenom paketu sporazuma (i o prekidu vatre i o konačnom mirovnom sporazumu).
Posljednjih dana, pa i tjedana, Trump učestalo ponavlja kako Putin ne može zauzeti čitavu Ukrajinu pa čak i da je najveći ruski ustupak to što ne želi zauzeti čitavu Ukrajinu. Time želi dati prostora upravo za navedeno kompromisno rješenje koje želi nametnuti svima – prije svega europskim saveznicima uz paralelnu prijetnju da će se SAD, ako ne bude pomaka u pregovorima – iz istih povući (njima formalno prijeti i Moskvi). Trump već sada traži neposredne pregovore između Moskve i Kijeva, što opet – sigurno ne slučajno – podržava i Putin. Štoviše – naglašava kako je Moskva za njih spremna bez ikakvih prethodnih uvjeta prema ukrajinskoj strani.
Sve to stvara pritisak ne samo u Kijevu, već, rekao bih – puno više na europskoj strani koja sada osjeća da bi mogla ostati potpuno izvan igre. Jer ne bi moglo biti isključeno da se Rusija i Ukrajina u takvoj vrsti pregovora i dogovore u pozadini s Amerikancima (koji bi sigurno i dalje bili u blizini i nigdje ne bi otišli), a što možda potvrđuje i prošlotjedno konačno potpisivanje američko-ukrajinskog sporazuma o ukrajinskim rudnim bogatstvima.
Meter o tome kako je Trump ponizio Macrona u Vatikanu. Evo što je Putin upravo učinio
Europski lideri već su pokušavali zvati Putina
Sad bih se ipak vratio na predmetnu temu tj. početak teksta. Istina je da je Putin već davno odbio poziv francuskog predsjednika Emmanuela Macrona koji ga je odlučio nazvati, smatrajući ga previše uključenog u ukrajinski sukob da bi o bilo čemu mogao pregovarati, a o čemu su svojedobno pisali brojni ruski mediji. Macron se na Putina nakon toga jako naljutio, a prije svega što su Rusi aktivno ušli na tradicionalni prostor francuskog utjecaja u zoni sahelske Afrike i od tamo ih protjerali.
Međutim, to što nije uspjelo Macronu (nazvati Putina) uspjelo je njemačkom kancelaru na odlasku Olafu Scholzu u studenom 2024. kada je htio potaknuti pregovore, ili – kako je rekao – saznati što o tome stvarno misli Putin.
Ali taj telefonski razgovor završio je potpunim neuspjehom jer Njemačka, prema mišljenju Moskve, nema dovoljnu težinu da o tome pregovara jer je nitko neće poslušati čak i da se s Rusijom nešto i dogovori.
Tjedna analiza Zorana Metera: Stigao trenutak istine u američko-ruskim odnosima. Put u bespuće
„Pandorina kutija“
Zapravo se to pokazalo i točnim. Nakon Scholzovog poziva zaredale su brojne oštre političke i medijske kritike iz Londona i Pariza zbog njegovog „soliranja“ s Putinom. Oštar je bio i ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski koji je istog dana kad je Scholz nazvao Putina upozorio da bi to moglo otvoriti “Pandorinu kutiju” daljnjih razgovora s Rusijom, što bi potencijalno moglo potkopati interese Kijeva.
Ali sam je Scholz, kasnije, tijekom ove godine, izjavio da je navedeni „škakljivi“ razgovor s Putinom obavio upravo zato što je mnogim europskim dužnosnicima nemoguće uspostaviti vezu s Putinom pa su to sami od njega tražili.
Očito je kako nešto slično tome sada govori i Donald Trump.
S druge strane kritike Trumpu za navedenu jučerašnju izjavu koje idu s pozicije da europske vođe ipak i bez njega mogu nazvati Putina ne drže vodu. Zato što među te lidere smještaju mađarskog premijera Viktora Orbana i slovačkog premijera Roberta Ficoa, pri čemu se jako dobro zna da obojica imaju dobre osobne veze s Putinom i potpuno suprotstavljene stavove oko ukrajinskog rata u odnosu na „ostatak“ Europe.
Štoviše, i Orban i Fico i osobno su ne tako davno posjetili Rusiju i Putina, pri čemu se očekuje da Fico 9. svibnja ponovo dođe u Moskvu.
Tjedna analiza Zorana Metera: Mijenja li Putin nuklearnu doktrinu; Macron jastreb, Scholz mirotvorac
Ovoga puta radi sudjelovanja na velikoj vojnoj paradi na Crvenom trgu u čast Dana pobjede u Drugom svjetskom ratu – pri čemu u Rusiju već stižu i indijski premijer Narendra Modi i kineski vođa Xi Jinping.
Sve to Trump jako dobro vidi. Vide li europski lideri, ili će i dalje tražiti posrednike za “muške razgovore” za koje nemaju … hrabrosti?
