- Politika je prljav posao i predstavlja umijeće mogućeg. Sada, čini se, jedini koji i mogu i umiju su Trump i Putin – sviđalo se to nama ili ne
Tema broj jedan svjetskih medija i političkih krugova svakako je jučerašnji telefonski razgovor između Donalda Trumpa i Vladimira Putina. Dvojice – kako je to sada valjda već svima vidljivo – istinskih „gospodara rata“ u Ukrajini. Završio je očito uspješno po američku i rusku stranu, jer sama činjenica da se razgovaralo dva sata i pet minuta o tome dovoljno govori. Jer za svađu bi Trumpu i Putinu bilo dovoljno i puno manje vremena.
Ali šalu na stranu!
Kako sam već od njegovog samog početka govorio – ukrajinski vojni sukob je u svojoj biti posrednički američko-ruski rat, i jedino ga te dvije zemlje mogu završiti! Svi će drugi, prije ili kasnije (a za sve je bolje prije) to morati prihvatiti, pa makar i samo šutke. Jer ni Ukrajina, ni Europa, koliko god ponajprije same sebe uvjeravale da je to moguće, ne mogu ratovati protiv Rusije bez američke pomoći – bolje reći njenog sudjelovanja, a čega više neće biti.
Reakcije ključnih zapadnih medija na jučerašnji razgovor dvojice predsjednika – poglavito onih europskih – kreću se uglavnom oko konstatacije da je Putin potpuno nadigrao Trumpa, da potonji prema Putinu iskazuje „ljubav“, da je Putin dobio sve ono što traži tj. nije prihvatio trenutačno primirje kojeg su mu kao ultimatum nametnuli Trump i združeni zapad i td., i td. Međutim, ništa od toga nije točno (o tome kasnije u tekstu).
Najviši europski dužnosnici u javnom komunikacijskom prostoru o svemu jučerašnjem još uvijek mudro šute i ne kritiziraju Trumpa – dobro svjesni svih novonastalih okolnost, stvarnog stanja na ukrajinskim bojišnicama, i vlastitog „prosipanja magle“ u dnevno-političke svrhe. Prije svega kao opravdanje svojih promašenih politika kad su se europske političke elite „bez ispaljenog metka“ (što u prijevodu znači barem dobro unovčila) stavile pod jaram bivšeg američkog predsjednika Joea Bidena, prodavši za „judine škude“ i svoju kožu i dotadašnju europsku dovoljno veliku autonomiju barem po pitanju vođenja vanjske i gospodarske politike (ona obrambena uvijek je dominantno ovisila o SAD-u kroz NATO savez).
Završio telefonski razgovor Trumpa i Putina. Evo kojeg europskog vođu Trump nije nazvao
Poraz europske diplomacije
Međutim, neovisno o izostanku javne kritike protiv Trumpa (ili možda upravo zbog toga) – jasno je kako ključni europski dužnosnici shvaćaju kako se ovdje radi o konačnoj potvrdi poraza europske diplomacije! (Iako se ono još neće potpuno predati, već će i dalje nastojati Trumpa privući u svoj tabor kada je riječ o pristupu ukrajinskom ratu i načinu njegovog rješavanja.)
Naime, Trump je de facto priznao Putina kao svog ravnopravnog dijaloškog partnera i gleda široko unaprijed kada je riječ o američko-ruskim gospodarskim odnosima. On može razgovarati s Putinom kad god to poželi (i obratno), dok je europskim liderima bilo kakav kontakt s Putinom potpuno onemogućen i ta ih činjenica frustrira iako to, logično, javno ne govore. I to ne Putinovom ili Trumpovom, već upravo njihovom zaslugom. Naime, bilo kakve pokušaje ili pak ostvarene telefonske kontakte s Putinom od strane pojedinih čelnika europskih država i prošle godine (npr. bivši njemački kancelar Olaf Scholz) drugi ključni europski lideri i ukrajinski čelnik Volodimir Zelenski automatski su „dočekivali na nož“, ili najblaže rečeno smatrali neproduktivnim i „vodom na Putinov mlin“, a u najgorem slučaju ih oštro osuđivali kao znak kukavičluka i sl.
Jer oni su svojom politikom još u vrijeme Bidena redom ne samo odbacili mogućnost dijaloga s Putinom (svi koji bi to željeli, makar u najboljim željama da se rat završi i spriječi kaos na kontinentu, mogli bi pasti pod onu poznatu o „Putinovim agentima“ ili „simpatizerima Kremlja“) , već ga i sustavno sotonizirali – što traje do današnjih dana kada npr. s Ukrajinom aktivno traže mjesto gdje bi se formirao sud za ruske ratne zločine iz ukrajinskog rata i na kojem bi se, prema njihovim zamislima – sudilo i samom Putinu (u tom se smislu još prije desetak dana spominjao zapadni ukrajinski grad Lavov).
Upravo sada europski lideri i političari oštro kritiziraju Putina nakon jučerašnjeg razgovora kao onog koji ne želi mir, a Rusiji uvode novi, 17. po redu paket sankcija – iako u svojoj biti po prvi put ne uvodi ništa značajno novo, već proširuje one postojeće, iz energetskog sektora tj. tzv. ruske „flote u sjeni“.
Ursula von der Leyen zagrmila čime će EU ovoga puta udariti po Rusiji: ‘Crno im se piše’
Što je u Rimu kardinal rekao Marcu Rubiu?
Ovdje je zgodno ukazati na izjavu američkog državnog tajnika Marca Rubia, a istu je nepotrebno komentirati jer dovoljno govori sama za sebe.
„Jedan od kardinala koje sam upoznao (tijekom svog nedavnog boravka u Rimu na inauguraciji pape Lava XIV., op.ZM.) rekao je da je za nas vrlo neobično da američki predsjednik želi mir, a neki Europljani stalno pozivaju na vojne poslove, kao da se svijet okrenuo naglavačke.“ , rekao je Rubio na večeri upravnog odbora Kennedy Centra koju je organizirao Donald Trump.
Ako je već riječ o krahu europske diplomacije, tada je to automatski i krah i one ukrajinske – koja je nakon dolaska Trumpa na vlast postala potpuno ovisna o europskoj.
Već od sinoć o tome otvoreno govore pojedini ukrajinski političari odnosno zastupnici u Verhovnoj radi. Tako zamjenik Verhovne rade Oleksiy Goncharenko na svom Telegram kanalu sve ovo naziva ukrajinskim „diplomatskim porazom“. Kaže da se to dogodilo jer je Kijev pristao na izravne pregovore s Moskvom – bez Sjedinjenih Država.
„Morali smo stajati do kraja kako bi Sjedinjene Države mogle sudjelovati u pregovorima i biti dio njih. A sada će biti ovako: pa, Ukrajina i Ruska Federacija nisu se mogle dogovoriti, oprostite.
S druge strane Zelenski formalno prihvaća Trumpovu igru jer je dobio jasnu zapovijed iz Washingtona da mora nastaviti dijalog s Rusijom – ono čemu se do još prije tjedan dana (do pregovora u Istanbulu) oštro protivio i u čemu je imao potporu europskih vođa. Već je sinoć naredio formiranje širokog stručnog pregovaračkog tima za razgovore s Moskvom, koji će očito trajati dugo (info: ukrajinski telegram kanal Rezident).
Rezime rusko-ukrajinskih pregovora: ‘Ako se ne povučete iz 4 regije, uskoro ćete morati iz 5!’
Trump kao mirotvorac
Iako, nedvojbeno, ima imidž ratobornog političara, uvijek spremnog uporabiti vojnu silu ukoliko drukčije ne ide – Trump vodi posve drukčiju politiku. Pregovorima pokušava postići maksimum po američke interese po bilo kojim važnim globalnim temama – od trgovinske politike i carina do vrućih globalnih ili regionalnih kriza – pri čemu mu argument sile služi kao sredstvo pritiska na suparnike.
Tako se SAD upravo sada priprema i za već peti krug pregovora s Iranom što otvoreno iritira izraelski državni vrh koji od početka priželjkuje ne samo njihov krah, već i američko (a onda i zajedničko izraelsko) bombardiranje iranskih nuklearnih postrojenja. Trumpu rat s velikim i nepredvidljivim Iranom nikako ne treba i izbjegavat će ga koliko god to bude moguće pod svaku cijenu. U tome ga podržavaju i ključne arapske države kojima dodatna sigurnosna nestabilnost na Bliskom istoku s uvlačenjem Irana i SAD-a u sukob sada najmanje treba.
Tako Trump djeluje i po pitanju Ukrajine, svjestan vrlo moguće eskalacije rata i uvlačenja Amerike u isti ukoliko bude preoštar prema Putinu. Potonji, naime, ultimatume ne samo što osobno ne prihvaća, već na iste ne bi mogao pristati sve i da hoće zbog ruske javnosti kojoj obećava potpuno ispunjenje svih ključnih ruskih interesa u pokrenutom ratu.
To mnogi u Europi ne razumiju ili ne žele razumjeti. Zato ne čudi što je najveći šok i za Europu i Ukrajinu bilo jučerašnje ne pristajanje Putina na trenutačni prekid vatre, veća ga uvjetuje nizom ruskih zahtjeva koji se moraju dogovoriti s ukrajinskom stranom. Još više ih je šokirao izostanak posljedica koje bi Putin zbog toga morao snositi – što su očekivali i nakon Istanbulskih pregovora. Trump je (barem za sada) i ovoga puta odbacio mogućnost uvođenja novih oštrih sankcija protiv Rusije koje je pripremio Kongres, jer ispravno konstatira kako bi u ovom trenutku one bile kontraproduktivne i da bi ugrozile čitav pregovarački proces. Za sankcije uvijek ima vremena – smatra Trump, ne želeći od Putina stvoriti neprijatelja iako tvrdi da su i američki ulozi u Ukrajini veliki jer je u igri „vrlo velik novac“.
EU uvela paket sankcija koji cilja ‘flotu u sjeni’: Evo što je ta flota
Priprema za povijesni summit Trump-Putin?
Za svojevrsnu potvrdu moje uvodne konstatacije kako nije točno da je jučer Putin „nadigrao Trumpa“ (tako nešto uvijek je isključeno, kao i obratno, jer dvojica predsjednika nikad nisu sami, već su pokraj njih u sobi i njihovi ključni suradnici i vrhunski znalci tematike o kojoj je riječ) poslužit ću se tekstom britanskog medija UnHerd autorice Jennifer Kavanagh.
Ona konstatira da je „trenutni prekid vatre, iako poželjan, malo vjerojatan ishod i predstavlja pogrešan cilj za današnji telefonski razgovor“. „Umjesto toga, Trump bi se trebao fokusirati na vrijeme s Putinom na identificiranje koraka koje dva čelnika mogu poduzeti kako bi osigurali nastavak razgovora između Moskve i Kijeva. Trebao bi izbjegavati prijetnje prisilom i potvrditi spremnost SAD-a da pomogne u pregovorima kada za to dođe vrijeme, a istovremeno osigurati Putinovu obvezu da će održati izravnu komunikaciju Rusije s Ukrajinom otvorenom. Iako bi ovaj rezultat bio manje trijumfalan nego što bi Trump možda želio, ovaj pristup vjerojatnije će postaviti put prema održivom miru,“ – stoji u tekstu.
Zanimljiva je i slijedeća konstatacija: „Ubrzo nakon preuzimanja dužnosti, Trump i njegovi savjetnici činili su se otvorenima za model “razgovora dok se borimo ” koji bi omogućio napredak prema miru čak i dok rat između Rusije i Ukrajine traje. Međutim, od ožujka se (Trump, op.ZM.) pridružio europskim saveznicima i samoj Ukrajini u pozivu na bezuvjetno primirje prije nego što mirovni pregovori nastave. To je pogreška. Putin nema poticaja pristati na prekid vatre kada pobjeđuje na bojnom polju i jasno je dao do znanja da Rusija neće položiti oružje dok se ne uvjeri da su riješeni “korijenski uzroci ” trenutnog sukoba. Europski podupiratelji Ukrajine odbacili su ovaj stav i vršili pritisak na Trumpa da učini isto, zalažući se za nove pakete sankcija ako Kremlj ne pristane na trenutni prekid neprijateljstava. Ovaj pristup prije nije utjecao na Putinovu računicu i vjerojatno neće ni sada. Vjeruje da Rusija može podnijeti veće ekonomske kazne i vojne troškove ako bude potrebno kako bi ublažila svoje sigurnosne probleme.“
Tjedna analiza Zorana Metera: Tko je u poplavi egoizama vođa u Europi kojeg u svako doba može nazvati Trump
Bio bi ovo povijesni presedan
Britanski medij dalje podsjeća na ono što sam i osobno nedavno govorio da se nijedan rat nije zaustavljao dok su trajali pregovori o njegovom završetku, kada sam kao primjer dao i Sarajevski sporazum između tadašnje JNA i Hrvatske vojske iz siječnja 1992., tek nakon kojeg su privremeno zaustavljene borbe a ne dok je on bio u tijeku.
Evo što u tom smislu navodi Jennifer Kavanagh:
„Trenutni i bezuvjetni prekid vatre bio bi iznenađujući i iz povijesne perspektive. Napori za rješavanje teških sukoba gdje nema jasnog vojnog pobjednika često zahtijevaju mnoge krugove pregovora uz nastavak borbi prije nego što se postigne sporazum. Korejski rat završio je tek nakon 158 sastanaka raspoređenih tijekom više od dvije godine. Pregovori o okončanju Vijetnamskog rata trajali su više od pet godina i uključivali su više različitih mirovnih prijedloga prije nego što su postignuti konačni uvjeti. Iako je teško reći koliko će vremena trebati da Ukrajina i Rusija zauvijek prestanu s borbama, Trumpove šanse za postizanje mira mogu počivati na strpljenju i spremnosti da se pregovori nastave istovremeno s borbama. Ovaj način razmišljanja trebao bi voditi Trumpa u njegovom današnjem razgovoru s Putinom. Umjesto da zahtjev za trenutnim prekidom vatre stavljaju u prvi plan, Trump i njegovi savjetnici trebali bi smanjiti uloge, potičući prijavljeni plan da svaka strana opiše svoju viziju mira . Također bi mogao izraziti interes za nastavak izravnih razgovora između SAD-a i Rusije o koracima za normalizaciju njihovih bilateralnih odnosa. Konačno, Trump bi mogao predložiti da njegov i Putinov tim rano počnu planirati sastanak licem u lice dok oba kruga pregovora budu napredovala. Ovaj pristup imao bi dvije glavne koristi. Prvo, stvorio bi uvjete koji pogoduju budućim uspješnim rundama izravnih pregovora između Rusije i Ukrajine. U konačnici, ovaj kanal nudi najbolju priliku za trajni mir koji prihvaćaju obje strane, a ne nameću ga vanjske sile. Drugo, olakšao bi kontinuirano poboljšanje odnosa SAD-a i Rusije, što je još jedan prioritet Trumpove administracije, signalizirajući da Washington Moskvu vidi kao važnog partnera u okončanju sukoba.“
Tjedna analiza Zorana Metera: Stigao trenutak istine u američko-ruskim odnosima. Put u bespuće
Rusija sprema veliku ljetnu ofenzivu
I za sam kraj, ali zato nikako ne imanje važno, vrijedi upozoriti na ono na što posljednjih dana ukazuju i pojedini ruski analitički krugovi bliski Kremlju ali i ukrajinske obavještajne strukture – da se Moskva aktivno priprema za veliku ljetnu ofenzivu kojoj je cilj konačno zauzimanje svih preostalih dijelova četiriju ukrajinskih jugoistočnih regija koje je anektirala početkom listopada 2022. godine tj. inkorporirala u svoj ustavno-pravni poredak. Službenih potvrda s ruske strane o toj ofenzivi, naravno, još nema.
Međutim, u medijima se već sada govori kako je najveći problem po ukrajinske snage što se ne zna gdje će uslijediti glavni ruski udar: može biti na ukrajinsku sumsku oblast s perspektivom razvoja prema Harkivu, može biti na središnjim dijelovima fronte s ciljem ovladavanja posljednjom velikom aglomeracijom u Donbasu, onom Kramatorsk-Slavjansk, ali i na krajnjem jugu – duž lijeve obale Dnjepra.
Ovaj scenarij uopće ne isključujem. Naime, ključni problem u sadašnjim pregovorima između Rusije i Ukrajine odnosno zapada je taj što se Zelenski s pravom ne želi (niti to ustavom može) povući s teritorija koje još nadzire ukrajinska vojska samo zato što je Rusija tamo odlučila postaviti svoje državne granice. Sve su druge točke iz Trumpovog mirovnog prijedloga skoro dogovorene ili bi lako mogle biti usuglašene (izvanblokovski status Ukrajine je već gotovo činjenica, jezična i vjerska prava za rusku manjinu se lako riješe jer su to i europski standardi i td.). Zato, ukoliko bi Rusija svojom ofenzivom u potpuosti i fizički ovladala „svojim“ novim regijama – mogla bi se vrlo lako primijeniti Trumpova formula o „zamrzavanju“ sukoba na trenutačnoj crti razgraničenja.
Ali ovo su već moja nagađanja, iako ih se sigurno ne smije odbaciti. Uostalom, Trumnp je jučer rekao, komentirajući razgovor s Putinom, kako nikakvih američkih vojnika i vojnih postrojbi neće biti u Ukrajini ni sada ni nakon potpisivanja mirovnog sporazuma.
A kada je tako, teško je vjerovati da bi se vojske europskih zemalja uključile u pomoć ukrajinskim snagama u novoj ruskoj ofenzivi – poglavito ukoliko b ovai imala zakulisne diplomatske potvrde Moskve da se neće produživati nakon ostvarenih ruskih primarnih ciljeva – izlaska na svoje nove „državne granice“.
Meter o jedinim opcijama za Ukrajinu nakon razgovora Trump-Putin i ‘geopsihijatriji’ vođa EU
Rat je nastavak politike drugim sredstvima, dok je sama politika krajnje prljav posao i predstavlja umijeće mogućega. Sada, čini se, jedini koji i mogu i umiju su Trump i Putin – sviđalo se to nama ili ne.
