Kao i sa Sjevernom Korejom 19. lipnja 2024. godine, Rusija će u petak, 17. siječnja, potpisati i dugo najavljivani strateški sporazum s Iranom – vjerojatno ne slučajno – svega tri dana prije inauguracije novog američkog predsjednika Donalda Trumpa. S tim ciljem, u Moskvu, u svoj prvi službeni posjet dolazi iranski predsjednik Masoud Pezeshkian, a domaćin će mu – naravno, biti ruski čelnik Vladimir Putin.
Gotovo paralelno s tim događajem odvija se drugi važan geopolitički pomak na euroazijskoj „šahovskoj ploči“. Naime, kako je danas objavilo armensko ministarstvo vanjskih poslova, u utorak, 14. siječnja, u Washingtonu će sporazum o međusobnoj strateškoj suradnji potpisati američki državni tajnik Antony Blinken i armenski šef diplomacije Ararat Mirzoyan.
Potpisivanje će se održati oko 19 sati po srednjoeuropskom vremenu, a sporazum se temelji na ljetos usvojenoj zajedničkoj izjavi dviju vlada o planovima da se međusobni dijalog podigne na razinu strateškog partnerstva. U studenom prošle godine, tajnik armenskog Vijeća sigurnosti Armen Grigoryan posjetio je Bruxelles kako bi sudjelovao na forumu “Strateška budućnost Armenije”. Tada je rekao kako Armenija razmišlja postati nesvrstana država.
Tjedna analiza Zorana Metera: Oskvrnuli su nam Božić i iščupali duše, a ratove prikazuju svetima
Strah da ne ostanu u sigurnosnom vakuumu
Kako se, u kontekstu potpisivanja spomenutog sporazuma, u Erevanu namjerava provoditi nesvrstanost prosudite sami. Ja bih se sada ipak osvrnuo na nešto drugo.
Naime, za one koji to još ne znaju, Armenija je i dalje formalno članica vojnog formata Organizacija ugovora o zajedničkoj sigurnosti – ODKB (CSTO) pod neformalnim vodstvom Ruske Federacije. Međutim, to je članstvo prošle godine zamrznula i njeni predstavnici više ne sudjeluju na sastancima iste organizacije, dok je Erevan samo službeno objavio kako se slaže sa svim, eventualno usvojenim deklaracijama na istim sastancima. Očito je kako on još uvijek kalkulira i da ne želi naprasito raskinuti vojni savez s tom organizacijom (iako bi to prozapadni premijer Nikola Pashinyan nedvojbeno želio učiniti), svjestan opasnosti i nepredvidivosti turbulentnih i sigurnosno krajnje osjetljivih događaja i procesa ne samo na Južnom Kavkazu, već i na Bliskom istoku.
Armenija se ne želi naći u sigurnosnom vakuumu, bez bilo čijeg „sigurnosnog kišobrana“ u uvjetima kada u spomenutim regijama i na ne tako dalekim ukrajinskim bojišnicama iznad glava lete ubojite rakete i dronovi. Sjedinjene Države su ipak predaleko, a Europska unija preslaba za pružanje takvog „čvrstog kišobrana“, pa Erevan svemu ovome pristupa s vidljivo krajnjim oprezom.
Moskva, s druge strane, ovom problemu pristupa pragmatično i ne vrši pretjerani pritisak na Erevan, polazeći prije svega od činjenice da se u toj zemlji, na njenom jugu, nedaleko od granice s Turskom s kojom Armenija ima neprijateljske odnose još od doba raspada Otomanskog carstva nakon Prvog svjetskog rata i poznatog genocida nad tamošnjim Armencima (iako se ti odnosi danas nastoje poboljšati, na čemu prije svega inzistira službena Ankara koja je opet najveći saveznik Bakua) – nalazi velika ruska zračna baza – jedina u toj regiji.
Važnost te baze bila je umanjena nakon što je Rusija kroz vojnu intervenciju na poziv tadašnjeg sirijskog predsjednika Bashara Assada uspjela osigurati dvije vojne baze u Siriji – onu pomorsku, u Tartusu, naslijeđenu od SSSR-a, i novu, zračnu bazu Hmeinim – jedninu rusku bazu takve vrste na Bliskom istoku. Međutim, nakon nedavnog vojnog svrgavanja Assada i dolaskom na vlast u Damask radikalnih islamističkih snaga uz pomoć Turske i Izraela (a vrlo vjerojatno i SAD-a jer je Washington vrlo brzo s novim vlastima uspostavio kontakte i čak izbrisao njihove ključne osobe sa svog spiska islamskih terorista) – jasno je kako je položaj ruskih vojnih baza u toj zemlji postao krajnje neizvjestan i upitan. Time ponovo na važnosti dobiva upravo spomenuta ruska zračna baza u Armeniji, kao najbliža bliskoistočnoj regiji ukoliko dvije sirijske budu evakuirane tj. zatvorene, a što je već predmet složenih pregovora Moskve i novih vlasti u Damasku.
Iran pustio kamere u novi i tajni ‘podzemni raketni grad’
Kako je počelo zahladnjenje odnosa između Erevana i Moskve?
Proces ozbiljnog zahladnjenja odnosa Moskve i Erevana pokrenut je od strane potonjeg odmah nakon azerbejdžanskog vojnog „blitz-Kriega“ 2022. g., tj. slamanja samoproglašene neovisnosti regije Nagorno Karabah koju je podržavala Armenija (sama nikada nije željela priznati njenu neovisnost ali ju je obilato pomagala vojno i ekonomski, a do listopadskog rata 2020. godine s Azerbajdžanom (koji je trajao nešto više od mjesec dana) – tamo je imala stacionirane i vlastite vojne postrojbe koje su u tom ratu bile poražene). Pashinyan je optuživao Rusiju za ne pružanje vojne pomoći Armeniji kao svojoj saveznici, dok je Moskva ponavljala kako sama Armenija nikada nije željela priznati Nagorno Karabah, a nije htjela poslati niti svoju vojsku nakon pokrenute vojne operacije Bakua 2022. g u tu regiju, pa je upozoravala zašto bi onda ruski vojnici tamo trebali ginuti? Osim toga, sama Armenija kao država nikada nije bila vojno napadnuta od Azerbajdžana pa niti odredbe o pokretanju vojne pomoći ODBK-a svojoj članici u tom slučaju ne bi imale pravnog utemeljenja, već bi samo opasno zaoštrile odnose Moskve i Bakua, ali i Ankare kao njegovog najvećeg saveznika – što si Rusija u sadašnjim složenim globalnim geopolitičkim odnosima nije mogla i željela dopustiti.
S ciljem prekida neprijateljstava u spomenutom listopadskom ratu, u Moskvi je bio potpisan „trojni sporazum“ između Armenije, Azerbajdžana i Rusije o zaustavljanju rata i stacioniranju ruskih mirovnih snaga kao jamca dogovorenog mira. Međutim, Azerbajdžan je znalački iskoristio rusku vojnu i diplomatsku fokusiranost na rat u Ukrajini te je 2022. godine pokrenuo novu veliku vojnu operaciju protiv oružanih postrojbi Nagorno Karabaha i porazio ih u gotovo jednom danu, zaobilazeći pritom ruske mirovne snage koje se u tu operaciju Bakua nisu željele miješati.
Ruski vojnici su se ubrzo morali povući iz te azerbajdžanske regije koja je time došla pod puni suverenitet Bakua, a ubrzo je uslijedio i masovni egzodus stotina tisuća pripadnika većinskog armenskog stanovništva – najvećim dijelom u susjednu Armeniju. Međunarodna zajednica na taj je egzodus, međutim, reagirala vrlo mlako – što je bio i najbolji dokaz da je Baku čitavu operaciju izveo pažljivo i uz duboku političko-diplomatsku pripremu s glavnim globalnim igračima. Vjerujem i uz prešutno odobrenje Washingtona i same Moskve koja s Bakuom i dalje održava neobično dobre odnose usprkos svoj njihovoj povijesnoj složenosti. Poglavito u kontekstu zapadnih, neviđeno oštrih proturuskih sankcija, gdje je Azerbajdžan neobično važan za ruske trgovinske – prije svega energetske interese. Istodobno, odnosi Rusije i Armenije bili su u neprestanom rastu napetosti još od dolaska na vlast, bivšeg novinara, Nikole Pashinyana, na krilima tzv. Baršunaste revolucije 2018. godine.
Ovdje vrijedi spomenuti i da je 9. siječnja 2025. armenska vlada podržala prijedlog zakona za početak procesa pristupanja zemlje Europskoj uniji. Moskva je potom upozorila na nemogućnost istovremenog članstva zemlje i u EU i u Euroazijskoj ekonomskoj uniji čiji je Armenija punopravni član.
Sve to ukazuje na krajnje dinamičan i vjerojatno nezaustavljiv smjer skretanja Armenije iz sfere ruskog utjecaja u onaj, prije svega američki (EU je sve slabiji igrač na međunarodnoj sceni u smislu odlučivanja o izgledu budućega svijeta) – o čemu najbolje svjedoči i spomenuta vijest o današnjem potpisivanju sporazuma o strateškom partnerstvu između dviju zemalja.
Američki projektili ne mogu prodrijeti do nove iranske podzemne lokacija za stvaranje nuklearne bombe
Rusko-iranski odgovor na rastuće američke ambicije na Bliskom istoku
Kako sam naveo na početku teksta, u Moskvi će se u petak potpisati povijesni sporazum o međusobnom strateškom partnerstvu. Putin i Pezeshkian razgovarat će o proširenju suradnje između Moskve i Teherana, uključujući “trgovinu, ulaganja, transport, logistiku, humanitarnu sferu i aktualna pitanja na regionalnom i međunarodnom dnevnom redu”, navedeno je u službenom priopćenju Kremlja.
Također se očekuje da će sporazum učvrstiti rastuće vojno i političko partnerstvo između dviju nacija. Rekao bih da mu je to i jedan od ključnih elemenata. Rusija ne skriva svoje namjere za isporukom suvremenog naoružanja Iranu, prije svega onog iz sfere zrakoplovstva s obzirom da je upravo taj segment iranskih oružanih snaga u najvećem zaostatku za regionalnim konkurentima što se tiče posjedovanja modernih borbenih zrakoplova, jer su oštre međunarodne sankcije koje protiv Irana traju već skoro pola stoljeća (od Islamske revolucije 1979.g.) najviše djelovale na iransku visokotehnološku sferu koja je i temelj borbenih sposobnosti suvremenih zrakoplova. Slično je i po pitanju iranskih podmornica gdje Moskva također vidi prostor za dvostranu suradnju.
Osim u vojnoj sferi, Moskva i Teheran namjeravaju intenzivirati i energetsku suradnju, kao i onu po pitanju prometnih koridora koji spajaju Rusiju i Srednju Aziju s Indijskim oceanom i Perzijskim zaljevom i dalje prema tzv. arapskom svijetu. Posebno se u tom smislu ističe prometni koridor Sjever-jug koji se proteže od Rusije i Kaspijskog mora preko Irana dalje na jug – prema Perzijskom zaljevu i prema iranskoj luci Chabahar nad kojom koncesiju ima Indija, koja je također vrlo zainteresirana za spomenuti koridor koji značajno skraćuje put njenih proizvode prema Rusiji i Europi u odnosu na pomorski promet koji se odvija Sueskim kanalom kroz, sada, sigurnosno krajnje opasno Crveno more u kontekstu sukoba Izraela s proiranskim snagama od Jemena do Pojasa Gaze i Libanona.
Odnosi između Rusije i Irana dodatno su se intenzivirali nakon ruske invazije na Ukrajinu 24. veljače 2022. godine, kada je Teheran isporučio Rusiji svoje bespilotne letjelice Shahed s obzirom da je Moskva taj rat pokrenula s doslovno tri vlastita drona koja je imala na raspolaganju. To pak govori o katastrofalno lošoj pripremi onih koji su za rusko naoružanje bili najodgovorniji, prije svega u tamošnjem ministarstvu obrane zbog čega su u njemu uskoro i počele „padati glave“. Shahidi su Moskvi pomogli ne samo uspostaviti stratešku ravnotežu po pitanju uporabe dronova, već su i omogućili ubrzanu proizvodnju ruskih dronova ne temelju njihovih karakteristika zbog čega Rusija sada dominira u oporabi tog oružja ne samo na bojišnicama, već i po pitanju udara na ukrajinsku vojnu i energetsku infrastrukturu općenito.
Zašto Iran mijenja svoj glavni grad: Više neće biti Teheran, nego…
Paradoks: Iran ima izvrsne odnose s Armenijom
Koliko je zamršeno geopolitičko stanje na Južnom Kavkazu i s njim geografski povezanoj bliskoistočnoj regiji svjedoči i činjenica da Iran ima vrlo razvijene odnose s Armenijom, u kojoj je, kao što je gore već rečeno – u tijeku „brakorazvodna parnica“ s Rusijom, i čiji je Iran otvoreni pobornik u sukobu s Azerbajdžanom. To je posljedica povijesne uvjetovanosti – odnosno spoznaje o zajedničkom neprijatelju u vidu Turske.
S Azerbajdžanom pak Teheran ima vrlo složene odnose ne samo zbog prilično potencijalno destabilizirajućeg čimbenika s 15-milijunskom azerbajdžanskom etničkom zajednicom ukoliko bi ova osnažila svoje separatističke težnje u smislu ujedinjenja sa sunarodnjacima u Azerbajdžanu – koliko zbog prije nekoliko godina potpisanog sporazuma između Azerbajdžana i Izraela o vojnoj suradnji, između ostalog i razmještaju izraelskih radara na tlu Azerbajdžana. Teheran smatra kako je njihov temeljni zadatak sprječavati iranski raketni program odnosno omogućiti izraelsko nanošenje raketnih udara po Iranu i sa sjeverne a ne samo zapadne strane.
Tu je još i jedna, sada manje važna ali u Teheranu nikad neprežaljena činjenica – da je većinski šijitska država Azerbajdžan umjesto s Iranom, kao predvodnikom svjetskih šijita, odlučio uspostaviti strateške i “bratske odnose” s većinski sunitskom državom Turskom – vječnom suparnicom (tada kao Otomanskog carstva) drevnog Perzijskog carstva upravo na području Kavkaza ali i ne samo tamo.
Baku je taj zaokret napravio odmah nakon raspada SSSR-a, svjestan teškog položaja teokratskog Irana u međunarodnim odnosima nakon Islamske revolucije 1979. godine, zbog čega novo uspostavljenu državu – Republiku Azerbajdžan – nije želio dovesti u položaj izolacije od strane tada vodećih sila svijeta predvođenih Sjedinjenim Državama. Turska, kao tada bliska američka saveznica, članica NATO saveza i zemlja kojoj je obećavan skori ulazak u Europsku uniju (do kojeg na kraju nikada nije došlo, a vrlo vjerojatno nikada i neće jer Turska želi biti samostalan vanjskopolitički igrač), za Azerbajdžan je bila strateški puno prihvatljivija opcija za formiranje „bratskih odnosa“ – što se na kraju i pokazalo kao potpuno ispravan i dalekovidan geopolitički potez.
Tjedna analiza Zorana Metera: Novo iransko prestrojavanje nakon kobne geopolitičke greške. Prekasno?
Prosudba
Azerbajdžan je sada država koja samostalno odlučuje o svojoj sudbini, vješto balansirajući između suprotstavljenih interesa u krajnje složenoj geopolitičkoj borbi velikih sila u zoni Južnog Kavkaza – tim vratima Turske za njen daljnji strateški prodor u turkofonske zemlje Srednje Azije.
Armenija je, s druge strane, u puno težoj poziciji – gotovo “ni na nebu ni na zemlji” – s prilično destabiliziranim unutarnjim stanjem u društvu nakon pretrpljenih vojnih poraza u Nagorno Karabahu s kojim je armenski narod duboko emocionalno povezan.
Istodobno, Rusija i Iran očito počinju svoju novu igru, tj. počinju „plesti svoju mrežu interesa”, ali prije svega na bliskoistočnom prostoru gdje je njihov utjecaj sada uvelike smanjen gubitkom Sirije nakon svrgavanja s vlasti njihovog ključnog igrača Bashara Assada.
Pritom ne treba gubiti iz vida da je – usprkos brojnim političkim i medijskim mišljenjima o velikoj oslabljenosti Irana kao posljedice prošlogodišnjih proxy sukoba s Izraelom – iranska „os otpora“ u toj regiji i dalje prisutna, da ona nigdje nije iščezla iako je pretrpjela veliki udarac (prije svega Hezbollah u Libanonu i Siriji) i da taj otpor i dalje traje.
Zbližavanjem Moskve i Pekinga nakon predstojećeg potpisivanja strateškog sporazuma vjerojatno će se smanjiti i vojni pritisak na Iran od strane Donalda Trumpa i Izraela – iako, naravno, u ovom sluđenom svijetu u kakvom živimo baš ništa nije i ne može biti isključeno.
U tom smislu čak smatram da je Iran učinio veliku grešku i zakasnio s potpisivanjem ovog sporazuma s obzirom da je novoizabrani predsjednik Pezeshkian, po svom ustoličenju, geopolitički potpuno pogrešno zaigrao na kartu iranske pomirbe sa Zapadom – prije svega SAD-om u svjetlu očekivane Trumpove pobjede na izborima koja se na kraju i dogodila. Želio je smanjiti sigurnosnu napetost Irana s Izraelom, ali ovome je to sada najmanje u interesu – itekako svjestan da na čelo najmoćnije zemlje svijeta za nekoliko dana dolazi nikad veći prijatelj Izraela u odnosu na sve dosadašnje američke predsjednike.
Z. Meter: Kako SAD tjeraju Rusiju iz strateške regije Južni Kavkaz
To je prilika kakvu izraelsko vodstvo sigurno ne želi propustiti za daljnje smanjenje regionalnog utjecaja Irana i skidanja istog sa spiska najveće ugroze po izraelsku državnu opstojnost.
Kako će se sve to dalje odvijati saznat ćemo uskoro, jer će Trump sigurno vrlo brzo početi vući ključne strateške poteze nakon što i službeno zasjedne u Bijelu kuću. Jer željezo se kuje dok je vruće – s pravom kaže mudri narod.
