- Tko bi u eventualnom ratu Europe protiv Rusije bio europski vođa – vrhovni zapovjednik europske vojske – svojevrsni „europski Putin“ ili „europski Trump“ – osoba od bezgraničnog povjerenja kod građana i političara, na čiji bi se mig oni bili spremni baciti u vatru i stati ako treba i goloruki ispred ruskih tenkova?
Višecjevni bacači raketa ispaljuju projektile, tenkovi i oklopna borbena vozila jure blatnjavim stazama i pustopoljinama, udara topništvo, pokreću se pješačke postrojbe koje pucaju na sve strane, dok iznad njihovih glava lete borbeni zrakoplovi i helikopteri.
Ako biste pomislili kako je riječ o Ukrajini, ili možda Pojasu Gaze, vjerojatno ne biste pogriješili. Ali radi se ipak o Europi, na čijim se vojnim poligonima u posljednje vrijeme svakodnevno uigravaju ratni scenariji u sklopu mahnitih priprema za odlučujući sukob – svojevrsni „sveti rat“, „europski džihad“, ili pak novi „križarski rat“- koji bi, kako nas uvjeravaju brojni političari, od centrale u Bruxellesu do nacionalnih prijestolnica, trebao početi najkasnije do 2030. godine. Za njega se, stoga, treba brzo pripremiti, naoružati i, naravno – prije svega namaknuti golema financijska sredstva bez kojih sve to nije moguće.
Ratovat će se – a s kim drugim nego s Rusima, koji očito jedva čekaju da nakon iscrpljujuće vojne kampanje u Ukrajini (koja još nije ni završila a pitanje je i kad će), koja im je odnijela stotine tisuća života a državu obložila povijesno neviđenim zapadnim sankcijama – krenu u „posljednji i odlučni teški boj“ (dio iz stihova ukradenih iz čuvene komunističke „Internacionale“, op.a.) na NATO savez.
Dakle, ako će to biti sraz s jedne strane „svetog rata“, a s druge „posljednjeg teškog boja“ logično je pretpostaviti kako u njemu netko mora pobijediti, a da od poraženog vjerojatno neće ostati ništa – „ni kamen na kamenu“.
EU aktivirala klauzulu za jačanje vojske: Zabranjuju preširoko definiranje ‘obrane’
Političare EU-a nije briga što govori Putin. Briga ih je za međunarodno pravo
Naravno, nikoga u Europi posebno ne zanima to što Vladimir Putin kategorički odbacuje bilo kakve namjere budućih ruskih napada na članice NATO saveza, jer mu europske vođe ne vjeruju. Pritom je njihov argument taj da je Putin govorio kako Rusija ne namjerava vojno napasti ni Ukrajinu pa je to učinio.
Uz to, zapadni političari potpuno ignoriraju uzroke te invazije na koje pak Moskva stalno upozorava, a upozoravala je na njih i davno prije, kao i uoči same invazije – pa čak je o njima i vodila početne pregovore s američkom i delegacijom NATO saveza u prosincu i veljači 2022. koji su propali. Nakon njih je i krenuo ukrajinski kaos. Ignoriraju oni i činjenicu da je Rusija najveća svjetska nuklearna velesila uz SAD, i da je europske nuklearne potencijale – i po brojnosti i po pitanju razorne moći blago rečeno neumjesno uspoređivati s onim ruskim.
Jer za Europske političke „čistunce“ i „moraliste“ ništa relevantno nije važno. Njih zanima samo ideologija i slijepo pridržavanje međunarodnoga prava. Onog istog – kojeg se velike sile (tu naravno spadaju i one europske) redovito pridržavaju kada im ide u prilog, a kada je suprotan njihovim nacionalnim interesima za njega malo ili nimalo ne mare.
Kolika je dvoličnost ovdje u pitanju, dovoljno je pogledati kako se međunarodnoga prava pridržavaju europske elite kada je riječ o izraelskoj krvavoj vojnoj kampanji u Pojasu Gaze, gdje su se vodeći europski političari nakon početnog slabašnog opiranja, vidjevši da to isto čini i bivši američki predsjednik Joe Biden vrlo brzo prestrojili i stali u zaštitu Izraela i njegovih interesa. Pritom su na pravo Palestinaca na svoju državu potpuno zaboravili iako su do jučer bili jedni od njegovih najglasnijih zaštitnika, uz islamski svijet naravno.
Slično je i ovih dana nakon ruskog raketnog napada na grad Sumi, gdje je poginulo i 30-ak civila. Svaki takav napad u kojemu stradavaju civili nedvojbeno je za osudu, čak iako i sami ukrajinski mediji potvrđuju da je tu bilo riječi o okupljanju ukrajinskih vojnika na izvjesnoj svečanosti. Ruski šef diplomacije Sergej Lavrov ide i dalje pa jučer kaže kako se na mjestu napada u Sumiju održavao sastanak ukrajinskih zapovjednika “srednje razine” – odgovornih za bojišnice kraj ruskih pograničnih regija Kursk i Belgorod, s časnicima NATO saveza. Čak i ako Lavrovu ne vjerujemo, što je to što se prekjučer dogodilo u Sumiju – ruku na srce – u usporedbi s onim što se već godinu i pol dana događa Palestincima u Pojasu Gaze, a europske vođe šute li ga šute?
‘Euro-ruksak za preživljavanje’: Zašto EU, koja iza sebe ima dva svjetska rata, ne zna što s Ukrajinom i BiH
Kad diplomacija šuti govore tenkovi
Kako je politički tj. diplomatski dijalog između Rusije i Europe (pod tim pojmom mislim na EU i članice NATO saveza, u ovom slučaju bez Turske) već gotovo pune tri godine potpuno prekinut i svodi se isključivo na međusobne oštre osude i upozorenja (uz blijede, neuvjerljive, jalove, jednokratne pokušaje francuskog predsjednika Emmanuela Macrona i njemačkog kancelara na odlasku Olafa Scholza da rat u Ukrajini zaustave običnim telefonskim pozivom Putinu) – jasno je kako Europi ne predstoje ugodni dani. Jer, kako se ono kaže – kad diplomacija šuti govore tenkovi!
Nedavno su me pitali o tome hoće li biti rata u Europi? Zbog tog sam pitanja napisao i posebnu analizu koju možete pogledati ovdje pa je sada ne želim prepričavati. Samo ću podsjetiti na svoje dvije kratke konstatacije iz iste. Napisao sam, prvo, kako bi „medicinskim rječnikom Europa htjela a ne može“, i drugo, da iza militarizacije Europe zapravo ne stoje njene elite već Donald Trump – a to isto smatram i dalje. Europske elite i dalje bi radije uživale u blagodatima koje im je donosila sloboda, mir sa susjedima, jeftini energenti i naravno – njihova beskonačna financijska i politička moć, kao i utjecaj koje su imale u svijetu gdje god se pojavile.
Ali to više ne može tako. Sjedinjene Države su to odlučile, kako najprije Joe Biden tako sada i Donald Trump.
Što se tiče moje navedene prve konstatacije iz spomenute analize, ona se odnosi na to da bi Europska unija i Ujedinjeno Kraljevstvo rado zaratili s Rusijom akobi taj rat pokrenule Sjedinjene Države i u njemu aktivno sudjelovale, nekako slično kao i Izrael s Iranom. Ali kako Rusija nije Iran, a EU Izrael kojeg SAD namjerava braniti dokle god jedni i drugi budu postojali – jasno je kako se Amerikancima ne ide u rat protiv Rusa.
Naime, iako su smješteni „preko velike bare“, puno se bolje sjećaju europske povijesti od samih Europljana, a puno bolje i percipiraju stvarnost i uvažavaju činjenice koliko god propagandni stroj neumorno radio i u samom Washingtonu kada je riječ o američkim interesima.
Bruxelles sa svojim, protiv nužnog znanja o elementarnoj geopolitici i njenim procesima cijepljenim političarima jednostavno nema takvu sposobnost sagledavanja stvari, dok su istodobno elite previše „zagrizle“ (potrošile novca i devastirale ekonomiju) u navodno egzistencijalni sukob s Rusijom do te mjere da bi odustajanje od tog sukoba i traženje mira s Moskvom bilo zapravo egzistencijalno za njihove političke sudbine i povlastice koje uživaju.
Sada bih konačno i odgovorio na pitanje hoće li biti rata? Dakle, Europi vjerojatno predstoji rat – ali ne vojni već trgovinski! Pokrenuo ga je, naravno – tko drugi doli onaj koji traži i militarizaciju Europe (po mogućnosti čak do 5% BDP-a svake članice NATO saveza za zajedničku obranu). Svojim novim carinama od 20%, najavljenim 2. travnja, Trump udara po Europskoj uniji, zanimljivo – duplo jače nego po Velikoj Britaniji ili pak Ukrajini (10%).
Ukoliko se ne postigne nekakav brzi dogovor između Bruxellesa i Washingtona (a to može jedino ukoliko EU pristane na trgovinski sporazum sa SAD-om na po Ameriku povoljnim uvjetima) trgovinski rat između dvaju velikih vojnih saveznika bit će neizbježan.
Tjedna analiza Zorana Metera: Zavadi pa vladaj! Kako će djelovati trokut SAD-Rusija-Kina i gdje je tu EU
Meloni ne želi Italiju u ratu s Rusijom
Kako u tom slučaju Europska unija misli ratovati s Rusijom „do 2030.“ nije mi jasno s nekoliko aspekata.
Rusija jasno daje do znanja da ratovati s NATO-om, ako na to bude primorana, ne namjerava u rovovima i s tenkovima kako to sada čini u Ukrajini, i time jasno daje do znanja da bi u tom slučaju uporabila sva raspoloživa sredstva – tim više što je premoć u konvencionalnim snagama na strani zapada.
Također mi to nije jasno niti iz razloga što je europska obrambena industrija nerazvijena (planovi koji bi to promijenili su preambiciozni i preskupi, a pogotovo ukoliko dođe do trgovinskog rata s Amerikom koji bi sigurno teško pogodio i Europu) i što su njene šanse protiv Rusije bez Sjedinjenih Država beznačajne s obzirom da su američki golemi opskrbni lanci tijesno isprepleteni s vojnim kapacitetima EU-a. Upravo je ovo posljednje objavio medij POLITICO osvrćući se na moguće pukotine unutar EU-a.
Uz to, isti medij piše kako talijanska premijerka Georgia Meloni „demonstrativno izbjegava ratobornu i zločestu retoriku Francuske i Njemačke, koje poručuju da je vrijeme da Europa stvori moćne oružane snage na globalnoj razini i zamijeni Ameriku kao glavnog jamca ukrajinske sigurnosti“. Ona (Meloni) sada levitira između Trumpa kojeg podržava, i odanosti EU-u čija je Italija članica, i ne želi da Francuska i Njemačka Italiju uvuku u rat s Rusijom bez obzira što Meloni nedvojbeno podržava Ukrajinu još od samog početka rata. Istodobno pokušava očuvati na okupu krhku talijansku vladu koju čini i neskriveni simpatizer Trumpa i Putina – stranka Lega Mattea Salvinija. Potonji je nedavno rekao kako neće valja „klaun Macron“ zapovijedati europskim oružanim snagama.
Tjedna analiza Zorana Metera: Pseudo-ratoborni stav Europe kao pokušaj izlaska iz ‘strateške tuposti’
Njemačka se sprema za rat
S druge strane, kako početkom tjedna piše BBC, „Njemačka je odlučila ostaviti povijest u prošlosti i pripremiti se za rat“.
Ali kako, kad Nijemci ne žele u Bundeswehr? Jer, kako piše BBC, u jedinom uredu za novačenje u vojsku, onom u Berlinu, koji „s kamuflažnim manekenima u prozoru i sloganima poput “hip and cool”, nastoji privući muškarce i žene da se prijave, ali samo se nekolicina potencijalnih vojnika pojavljuje cijeli dan“. Njemačka nije uspjela realizirati ni raniji plan iz 2019. za povećanje broja vojnika za 20 tisuća vojnika na 203 tisuće do 2023.. Također joj nije bilo moguće osigurati da prosječna dob vojnog osoblja bude manja od 34 godine.
Ali zato je Bundeswehr nedavno dobio zeleno svjetlo za golemo povećanje potrošnje nakon što je parlament izglasao labavljenje stroge odredbe o “kočnici duga” za obrambenu potrošnju. Glavni zapovjednik Bundeswehra, general Carsten Breuer rekao je za BBC kako je žurno potrebno povećanje potrošnje za njegov odjel jer vjeruje da ruska agresija neće biti ograničena na Ukrajinu.
“Rusija nam prijeti. Putin nam prijeti. Moramo učiniti sve da to spriječimo”, rekao je njemački general. Upozorava da NATO mora biti spreman na mogući napad koji bi, kako kaže, mogao uslijediti već za četiri godine.
“Nije stvar u tome koliko mi vremena treba, nego koliko će nam vremena Putin dati da se pripremimo”, rekao je dalje. “I što se prije pripremimo, to bolje”, dodao je glavni njemački general.
Ali dodao bih – jedno je braniti Njemačku od ruskog ili bilo čijeg drugog napada, a nešto posve drugo slati Nijemce u baltičke države i Poljsku na granicu s Rusijom, a da i ne govorimo o Ukrajini. U tom bih smislu ukazao i na slijedeću rečenicu iz istog teksta britanskog BBC-ja, koju je izrekao Markus Ziener iz German Marshall Funda u Berlinu:
“Započeli smo dva svjetska rata. Iako je prošlo 80 godina od kraja Drugog svjetskog rata, ideja da se Nijemci trebaju držati podalje od sukoba još uvijek je čvrsto u DNK mnogih ljudi.”
‘Zbogom’ Europo kakvu smo poznavali: Političari ‘neopterećeni potrebnim znanjima’
Tko će biti europski vođa?
Polazeći iz svega navedenog nameće mi se jedno važno pitanje na koje jednostavno, uz sve naprezanje moždanih vijuga ne mogu pronaći odgovor koji bi izgledao ozbiljno.
Riječ je o tome, tko bi u eventualnom ratu Europe protiv Rusije bio europski vođa – vrhovni zapovjednik europske vojske (to je uvijek predsjednik države, ili kralj ili kraljica ako je riječ o monarhijama) – svojevrsni „europski Putin“ ili „europski Trump“ – osoba od bezgraničnog povjerenja kod građana i političara, na čiji bi se mig oni bili spremni baciti u vatru i stati ako treba i goloruki ispred ruskih tenkova?
Možda jedna Ursula von der Leyen, ili pak spomenuti Emmanuel Macron, možda Keir Starmer – britanski premijer čija popularnost u zemlji ubrzano kopni i možda u tome dosegne čak i sadašnju popularnost Macrona u Francuskoj – posebno nakon što je francuski prvostupanjski sud početkom tjedna osudio oporbenu čelnicu Marine Le Pen i de facto joj onemogućio kandidaturu za predsjednicu na izborima 2027. i za koje prema anketama uvjerljivo vodi ispred bilo kojeg drugog potencijalnog kandidata? Ili možda Recep Tayyip Erdogan, turski predsjednik? Zašto ne? Pa i Turska je europska država, a k tome i ponajvažnija članica NATO saveza bez koje ovaj automatski gubi najmanje trećinu svoje ukupne snage (u ljudstvu, tenkovima, zrakoplovstvu).
Iskreno, vođe od narodnog povjerenja, koji bi pokrenuo i junački predvodio i Hrvate u neke tuđe ratove ne vidim niti u Hrvatskoj, a kako je tek onda kada je riječ o Europskoj uniji koju čini 27 država članica? Gdje bi Francuz zapovijedao Nijemcima ili obratno, ili pak Englez Francuzima?
Rukavina: Posljednji otkucaji Sata sudnjega dana: Ukrajina u središtu pozornosti (3. dio)
Prosudba
Zato (i ne samo zato) od rata Europe s Rusima nema ništa, osim ako to od Europe slučajno ne zatraži SAD odnosno Trump koji bi ga tada morao i predvoditi.
Kako se ovo drugo sigurno neće dogoditi, mislim da i ne moramo voditi brigu oko toga tko bi bio vrhovni zapovjednik europskih oružanih snaga u spomenutom hipotetskom ratu o kojem mnogi europski političari i aktivni generali (za razliku od brojnih umirovljenih koji mogu govoriti puno slobodnije što o svemu ovom misle) danas govore kao o neizbježnom.
To što isključujem rat ne znači da se u Europi neće nastaviti podgrijavati ratna histerija. Ali tu je već u pitanju ipak samo novac i političke karijere sadašnjih elita.
S druge strane upravo su ta dva elementa često u povijesti bila pokretači krvavih vojni pa se stoga ipak ne treba opustiti.
Baš bih zato volio da prije totalne ratne histerije i bacanja golemih količina novca u vojno željezo sadašnje vladajuće elite ipak daju priliku novim mladim političkim snagama tj. svježoj krvi – za pokušaj pronalaska trajnog mira i stabilnosti na kontinentu putom pregovora odnosno diplomacije prije negoli progovore tenkovi.
Meter: ‘Frapantno otkriće’: Zalužni potvrdio uključenost SAD-a u planiranje vojnih operacija u Ukrajini
Za ovo drugo ionako uvijek ima vremena. A ako bi bilo suprotno, da prije progovore tenkovi – vremena za diplomaciju više sigurno nikada ne bi bilo.
Kako netko još davno reče, bolje je sto godina pregovarati nego jedan dan ratovati!
