Prošao je kratki trenutak unipolarnosti i hipersile SAD-a
Nametanje zajedništva krutom silom ili pak ideološkim matricama i nametnutim vrijednostima takvu zajednicu čini vrlo nestabilnom i krhkom, a u konačnici dovodi i do njenog raspada. Nekad čak i vrlo bolnog, čega smo svjedoci i mi na ovim nesretnim balkanskim prostorima
Kolumnist američkog medija Bloomberg i bivši novinar The Economista, Andreas Kluth, zadužen za praćenje američke diplomacije, nacionalne sigurnosti i geopolitike, napisao je zanimljiv osvrt u kojem upozorava na američko okretanje od Europe ma koja administracija zasjela u Bijelu kuću nakon predstojećih predsjedničkih izbora 5. studenog.
Tekst je zanimljiv i u kontekstu sadašnjih sigurnosnih turbulencija na europskom kontinentu i njegovih unutarnjih dubioza i među samim saveznicima, ali i u globalnom geopolitičkom kontekstu gdje je razvidan pad utjecaja Sjedinjenih Država i nezaustavljiv rast Kine, a prije svega ipak aludira na američke predsjedničke izbore kao moguće presudne po sudbinu Europe, iako joj je sudbina, o kojoj autor govori – zapravo već zajamčena i prema njegovu mišljenju. Kakva je ona – o tome više kasnije u tekstu.
Autor najprije upozorava na već dugo „kretanje u suprotnim smjerovima“ „dviju tektonskih ploča geopolitike“ i na pravi „geopolitički rasjed“ između Sjedinjenih Država i Europe uzrokovan „škrtarenjem“ više europskih članica NATO saveza na obrambenim izdacima, računajući na vojnu snagu SAD-a što je najprije frustriralo a onda i razbjesnilo američke porezne obveznike.
„Čak i ako neki (u Europi, op.Z.M.) sada troše više na svoje vojske, promjena bi mogla biti premala i prekasna,“ – smatra autor i navodi kako će „transatlantska veza olabaviti, ako ne i puknuti“.
Američki predsjednici nakon Baracka Obame pokušali su, i dosad nisu uspjeli, “okretati” se od Europe i Bliskog istoka do Indopacifika, gdje vide važnije i opasnije crte rasjeda i osjećaju potrese zbog Kine.
Meter: Kina će jačati suradnju s ovom državom – trnom u oku SAD-a
Washington će morati donijeti dalekosežne odluke
Prošao je onaj kratki unipolarni trenutak kada je Amerika bila hipersila i mogla se pretvarati da nadzire sve regije svijeta. U današnjem kontekstu stalne proračunske krize (dolazi još jedna) i sve većeg (državnog) duga, Washington će morati donijeti odluke – navodi dalje autor.
Oni će se razlikovati ovisno o sljedećem predsjedniku. U svom prvom mandatu, Donald Trump je prijetio da će povući američke trupe iz Njemačke i potpuno se povući iz NATO-a, a u drugom mandatu to može učiniti ili jednostavno, kako sugerira jedan njemu blizak think tank, proglasiti savez “uspavanim”.
Kamala Harris bi, nasuprot tome, ponovno potvrdila tradicionalne američke obveze, kao što je to učinio njezin šepavi šef (Joe Biden). Ali za razliku od Joea Bidena, ona pripada generaciji koja transatlantsku vezu osjeća više u glavi nego u nutrini. Štoviše, Harris je okružena savjetnicima i think tankovima – ozloglašenom washingtonskom “mrljom” – koji su se distancirali od poslijeratnog kreda hegemonističkog internacionalizma.
Goloruki hutisti su natjerali američku mornaricu u bijeg: Je li ovo kraj dominacije SAD-a?
Nezavidan izbor za Europu
Izbor je danas između grubog MAGA izolacionizma (Donalda Trumpa) ili suptilnijeg ograničavanja zvanog “obuzdavanje” (Kamale Harris).
Autor dalje navodi kako je o svemu ovome razgovarao s Emmom Ashford, strateginjom u Stimson Centru u Washingtonu, koja je proučavala scenarije američkog smanjenja i njihov učinak na Europu. Neki su samo zabrinjavajući, a od drugih se diže kosa na glavi.
Scenariji se razlikuju prema dva parametra. Prvo, je li američko smanjenje iznenadno i brzo ili postupno i sporo? Drugo, je li to namjerno ili nenamjerno – to jest, uzeto po izboru ili iznuđeno nekom hitnom nuždom? (Pretpostavlja se da je prijetnja Europi ista: agresivna i iredentistička Rusija.)
Trumpov bi odlazak bio namjeran i diskrecijski te brz. Nasuprot tome, Harris bi se retorički ponovno posvetila Europi, ali, poput Trumpa, ona bi ipak mogla biti primorana na povlačenje s kontinenta zbog nepredviđenih okolnosti (poput velikog rata u Aziji, kineske invazije na Tajvan i td.).
Tjedna analiza Zorana Metera: Ako dođe do obnove suradnje SAD-a i Kine najviše bi mogla stradati Rusija
Plutati zajedno, ili tonuti odvojeno?
Namjerno i brzo Trumpovo povlačenje bilo bi užasno za Europu. Budući da bi detalji ovisili o predsjedniku, sjeverne i istočne zemlje poput Poljske, koje se osjećaju najugroženije od Rusije i već troše mnogo na svoje vojske, pokušale bi mu se dodvoriti sklapanjem bilateralnih sigurnosnih paktova (Ashford zamišlja ponude da plati za američku bazu “Fort Trump” u Poljskoj).
Nenamjeran, ali oštar raskid, poput rata između SAD-a i Kine u Aziji, bio bi drugačiji. Za svijet bi ovakav razvoj događaja bio katastrofalan, pogotovo zato što se Kina, Rusija, Sjeverna Koreja i Iran sve više ponašaju kao “osovina” i mogu koordinirati. Ali kako ne bi imalo smisla cjenkati se s američkim predsjednikom, Europljani bi odmah shvatili da mogu plutati zajedno ili tonuti odvojeno.
„U najmanju ruku, Stari svijet mora konačno shvatiti o čemu pričaju Amerikanci s druge strane Atlantika, gdje nije pitanje hoće li do raskida doći, već kada i kako.“ – zaključuje se u Bloombergovom tekstu.
Prosudba
Dodao bih kako je navedeno europsko shvaćanje, o kojem govori i na kojeg aludira Bloombergov kolumnist, svojevrsni Sizifov posao. Ključne europske sile, koliko god sada bile združene na proturuskom zajedničkom nazivniku (a čak i u tome nisu uvijek posve jedinstvene), još su itekako opterećene tradicionalnim, povijesnim međusobnim suparništvom i željom za dominacijom na tlu Europe.
Osim kontinentalnih sila – Njemačke i Francuske prije svega, koje se, s obzirom na svoju veličinu i razvojni potencijal najčešće međusobno natječu za ulogu predvodnika Europe, tu se neizostavno mora spomenuti i Ujedinjeno Kraljevstvo koje im u tome redovito mrsi račune oslanjajući se pritom na zaštitu SAD-a ili pak na suradnju s njim. London u svojoj strategiji po tom pitanju povijesno gledano pomoć obično lukavo daje jednoj od kontinentalnih sila (redovito onoj slabijoj) kako bi suzbio opasnost od pobjede one moćnije koja bi onda samostalno kreirala politiku i sudbinu Europe, i sasvim sigurno pomrsila račune anglo-američkoj regionalnoj i globalnoj geopolitičkoj sastavnici.
Europa pred teškim izborom: prihvatiti lošu nagodbu s Trumpom ili sama nastaviti pomoć Ukrajini?
Hoće li se europske zemlje i ovoga puta zaplesti u zamku svojih parcijalnih interesa i svoga golemog ega, ili će pak poslušati “zov” i upozorenja s druge strane Atlantika i poraditi na zajedništvu, ali i ravnopravnosti svojih naroda bez obzira na njihovu veličinu i stvarni utjecaj pokazat će samo vrijeme. Do sada se to pokušavalo centralizacijom svega i svačega iz briselske centrale, tj. nametanjem vlastitih politika, stavova, ideologija kao nužno obligatornih za sve. Međutim, ta formula nije dala željenih rezultata i nije dovela do jačanja međusobne kohezije. Upravo suprotno!
Nametanje zajedništva krutom silom ili pak ideološkim matricama i nametnutim vrijednostima takvu zajednicu čini vrlo nestabilnom i krhkom, a u konačnici dovodi i do njenog raspada. Nekad čak i vrlo bolnog, čega smo svjedoci i mi na ovim nesretnim, balkanskim prostorima.
