Američki mlin možda melje sporo, ali to čini sustavno i uporno. Turska se, bez obzira na svoje velike geopolitičke ambicije, njegovu žrvnju teško može oduprijeti. Velesilama se mogu suprotstaviti jedino velesile. Sve ostale zemlje više-manje samo su promatrači i očekuju „mrvice sa stolova gospodara“
Jedan od najvećih nedostataka turske vojske još donedavno bila je protuzračna obrana. Naime, Turska se, kao članica NATO saveza, oslanjala isključivo na NATO-ove vojne efektive razmještene na njenom tlu, između ostalog i u velikoj NATO bazi Incirlik,(naslovna foto) kao i na svoje zrakoplovstvo.
Međutim, s dramatičnim promjenama na regionalnoj i globalnoj geopolitičkoj pozornici koje su se početkom prošlog desetljeća već itekako počele ne samo nazirati već i ostvarivati u praksi („arapsko proljeće“ i potpuna destabilizacija bliskoistočne regije, brzo rastući islamistički terorizam i ISIL kao njegova nova predvodnica, ruska vojna intervencija u Siriji na zahtjev vlade u Damasku, ukrajinska revolucija u veljači 2014. i posljedična reakcija Moskve kroz rusko pripojenje Krima i vojnu potporu proruskim separatistima na istoku te zemlje, rastući globalni utjecaj Kine koji najviše zabrinjava SAD), Turska je pravilno zaključila kako joj je od najvažnijeg nacionalnog i sigurnosnog interesa nabava protuzračnih sustava kojima može štititi svoje nebo, ključne gradove i strateške objekte.
Logički se, kao članica NATO saveza, okrenula Sjedinjenim Državama i službeno zatražila kupnju američkih proturaketnih sustava Patriot, koji su, uostalom, u sklopu NATO snaga već razmješteni u spomenutoj bazi Incirlik s ciljem njezine zaštite.
Međutim, na iznenađenje Ankare, s obzirom kako je Turska višedesetljetna ali i poslije SAD-a najvažnija članica NATO saveza s najvećom vojskom nakon američke i ključnim geografskim i geostrateškim položajem na razmeđu triju kontinenata (Staroga svijeta) – iz Washingtona je stigao negativan odgovor.
Novi udarac od strane SAD-a i NATO saveza Turska je primila nedugo nakon što je u studenom 2015. godine njen zrakoplov F-16 u sirijskom zračnom prostoru nedaleko od granice s Turskom oborio ruski bombarder Su-24 što je izazvalo veliku političku krizu između Moskve i Ankare, a mnogi su odmah očekivali i ruski vojni odgovor. U strahu od potonjeg, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan tada se žurno obratio središnjici NATO saveza u Bruxellesu s pozivom za pomoć odnosno zaštitu ukoliko Turska bude napadnuta. Međutim, dobio je hladnu odbijenicu uz obrazloženje kako NATO ne želi ulaziti u Treći svjetski rat s Rusijom zbog nepromišljenih Erdoganovih poteza i njegovih ambicija.
Stvar je dodatno pogoršao i do neviđenih razmjera zakomplicirao tadašnje turske odnose s SAD-om ali i ključnim članicama NATO saveza u Europi, prije svega Njemačkom – neuspjeli vojni puč protiv turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana u noći 15/16. srpnja 2016. godine. Za njegovu su organizaciju turske vlasti odmah optužile svog disidenta Fethullaha Gulena koji ima utočište u Pennsylvaniji, u SAD-u, a nedugo potom, kako je krenuo tijek istrage i same SAD i Njemačku u koju je odmah i prebjegao dio turskih vojnih časnika koji su sudjelovali u puču.
Erdogan se obratio Rusiji za pomoć
Nakon što je američki State Department u svojoj preporuci Pentagonu i Bijeloj kući objavio kako Turska ne ispunjava uvjete za isporuke američkih sustava Patriot turski predsjednik Erdogan se obratio Kini i Rusiji kao potencijalnim zemljama čije bi sustave PZO Turska mogla kupiti. Odabir je na kraju pao na ruske sustave S-400 Triumf, nakon čega su uslijedile brojne kritike od strane NATO saveza i ključnih članica posebno, prije svega SAD-a. Upozoravali su Ankaru da ne čini taj potez, da ruski sustavi nisu kompatibilni s NATO-ovim, d da postoje sigurnosni rizici tj. da pojedine komponente u S-400 mogu prikupljati podatke o zapadnom oružju, prije svega o američkim najsuvremenijim zrakoplovima 5. generacije F-35, ukoliko s njim bude umreženo i sl.
Kako god bilo Ankara je s Moskvom 2017.g. sklopila kupoprodajni ugovor, a 2019. polučila ruske sustave S-400 za 2,5 milijardi dolara (znatno jeftinije od Patriota), te ih stavila ih u „stanje borbene pripravnosti“
Tu puno nisu pomogle ni američke ucjene, koje su se nakon kupnje i ostvarile, o izbacivanju Turske iz programa proizvodnje američkih zrakoplova F-35, kao i stopiranja isporuka istih Turskoj u iznosu od oko 100 aparata, bez obzira što je nekoliko tih zrakoplova Ankara već bila platila.
Međutim, na ovome igra nije i završila.
Turska mijenja igru, ali pravila ipak diktiraju Amerikanci
Međutim, najnoviji razvoj geopolitičkog stanja u regiji (krajnje zaoštreni odnosi Turske s Izraelom) i svijetu primorava Ankaru na nove političke akrobacije. Tako turski medij Cumhuriyet piše kako Turska želi od Sjedinjenih Američkih Država kupiti borbene zrakoplove F-35 kako bi stekla nadmoć nad grčkim zrakoplovstvom.
Podsjećam kako je Atena ranije ove godine potvrdila svoju kupnju 20 zrakoplova F-35 i navela kako bi trebali stići 2028. godine, što joj je odobreno od strane Pentagona. Vrhunska je to igra od strane Washingtona kojom računa na turske emocije tj. strah, i pritom čini uslugu američkom vojnoindustrijskom kompleksu (u konkretnom slučaju “Lockheed Martinu” kao proizvođaču) koji može računati i na prethodno zaustavljene isporuke istih Turskoj
Naime, Turska sigurno ne želi doći u podređeni položaj u odnosu na Grčku s obzirom kako bi turske zračne snage u zonama Egejskog mora oko kojih se dvije zemlje spore bile inferiornije u odnosu na grčke F-35. Jer glavninu turskih zračnih snaga trenutačno čine stariji američki zrakoplovi F-16.
Međutim, dodao bih kako ovdje nije i kraj benefita po Washington. Potonji, osim što svojom znalačkom i upornom igrom primorava Tursku na kupnju F-35, automatski je izbacuje i iz korištenja spomenutih ruskih sustava S-400 jer je to bio i ostao američki preduvjet. Osim toga, time će Ankara, prije ili kasnije morati nabaviti i američke Patriote (ali ovoga puta bez isporuke proizvodne tehnologije što je Ankara prvotno tražila).
„Stavit ćemo ruske sustave u skladišta“
Naime, kako piše spomenuti turski medij, tijekom pregovora o turskom povratku u program proizvodnje F-35, Ankara je predložila američkoj strani da neće aktivirati sustave protuzračne obrane S-400 prethodno kupljene od Rusije. “Dopustite nam da ih stavimo u kutije, a vi provjerite.” Medij piše da su sustavi kupljeni od Rusije još uvijek pohranjeni u skladištima u Turskoj.
Visoki predstavnik američkog veleposlanstva u Ankari nije opovrgnuo ove informacije, već je rekao slijedeće: “Sada je lopta u turskom dvorištu, ona je dobro svjesna zahtjeva za kupnju F-35.” Pametnom i više nego dosta za zaključiti tko ovdje “kolo vodi”.
Početkom kolovoza bivši turski državni ministar Chavit Caglar izjavio je u mediju T24 da bi S-400 trebao biti prodan. Američki Forbes, pozivajući se na ovaj intervju, napisao je da bi Turska to mogla učiniti “a da ne okrene Moskvu protiv sebe” tako što bi ih ponudila zemljama prijateljskim Rusiji – Indiji i Pakistanu. Ministar obrane Yashar Guler isključio je pak prijenos S-400 u bilo koju zemlju.
Kratki zaključak
Američki mlin možda melje sporo, ali to čini dosljedno i uporno. Turska se, bez obzira na svoje velike geopolitičke ambicije, njegovu žrvnju teško može oduprijeti. Velesilama se mogu suprotstaviti jedino velesile. Sve ostale zemlje više-manje samo su promatrači koji očekuju „mrvice sa stolova gospodara“.
Meter: Rusija i Iran finalizirali sporazum o strateškom partnerstvu. Podjela svijeta ‘zacementirana’
Poglavito se to odnosi na vojno-sigurnosnu sferu, ali sve više i na ostale sfere poput ekonomije i energetike što se upravo vidi u sadašnjoj – nikad složenijoj globalnoj geopolitičkoj situaciji. Kada veliki (najviše se to odnosi na SAD) diktiraju malima s kime, oko čega i u kolikoj mjeri smiju surađivati, a koga se pod svaku cijenu (sankcija, promjena vlada) moraju kloniti.
