Političke elite EU-a morat će prije ili kasnije prestati s etiketiranjem netradicionalnih desnih stranaka kao ekstremnih ili fašističkih, jer će, u protivnom, fašistima morati nazivati i veliki broj svojih građana. To pak ne mogu, jer bi time priznale neuspjeh svojih višedesetljetnih politika. Tj. da su, umjesto demokratizacije dovele do fašizacije društava
Prošlotjedni izbori u Europskoj uniji za Europski parlament (EP) još su uvijek predmet dubokih analiza. Kakve god one na kraju bile, već je sada jasno kako je na istima došlo do snažnog jačanja populističkih, desnih stranaka, a u nekim ključnim članicama EU-a, poput Francuske i Njemačke, njihov je uspjeh doveo i do dubokih političkih i društvenih potresa čije će se posljedice osjećati još dugo.
U Francuskoj se aktualni predsjednik Emmanuel Macron zbog katastrofalnog rezultata svoje stranke i povijesnog uspjeha Nacionalnog pokreta Marine Le Pen odlučio za raspuštanje nacionalnog parlamenta i raspisivanje prijevremenih izbora čime je mnogo toga stavio na kocku – prije svega kroz nikad veću mogućnost da krajnje desni Nacionalni pokret po prvi put formira svoju vladu.
U njemačkoj su pak stranke vladajuće koalicije (SPD kancelara Olafa Scholza, Zeleni i FPD) doživjele pravi debakl kroz činjenicu da ih je sve redom potukla desničarska stranka Alternativa za Njemačku (AfD). Ta je stranka mjesto ustupila jedino konzervativnom bloku CDU/CSU, koje su Njemačku politički ponovo podijelile gotovo po nekadašnjoj državnoj granici između Savezne Republike Njemačke i DDR-a. Samo male oaze gradova ili naselja unutar jedne i druge strane pripale su strankama sada vladajuće koalicije zbog čega se sve glasnije zahtjeva i ostavka kancelara Olafa Scholza.
Macronov konačni pad! Što ga je uništilo i zašto gubi od krajnje desnice
Nepromjenjiva konstanta europskih političkih elita
Međutim, u svemu ovome postoji jedna konstanta unutar Bruxellesa i ključnih europskih prijestolnica koju tamošnje elite očito ne žele mijenjati: nove i stare desne stranke, koje su izvan tzv. desnog mainstreama ili tradicionalnih konzervativaca (demokršćana, pučana), permanentno se nazivaju ekstremnom ili radikalnom desnicom, ili čak fašistima. Iako takvih snaga, koje koketiraju s fašizmom i nacizmom u Europi nedvojbeno ima, i to više-manje svuda, one su krajnje radikalna manjina, dok se niti jedna od onih tzv. populističkih stranaka koje su na ovim izborima za EP postigle uspjeh u tu kategoriju ne bi smjela svrstavati. To se, međutim, i dalje uporno čini – prije svega u srednjostrujaškom medijskom prostoru čije stavove u znatnoj mjeri kreira upravo vladajuća politika ili pak sponzori koji su s njom na ovaj ili onaj način blisko povezani.
Ali prije ili kasnije političke će elite morati prestati s takvim etiketiranjem jer će, u protivnom, fašistima morati nazivati i velike dijelove svojih naroda odnosno građana, a to ipak ne mogu. Ne samo zato što to nije istina, već i zato što bi time priznali i krah svojih višedesetljetnih politika otkako su na vlasti (neovisno radi li se o tradicionalnoj ljevici ili tradicionalnoj desnici gdje se ova potonja u ideološkom smislu sve manje razlikuje od ljevice, dok ih istovremeno veže globalistički liberalizam kao oblik suvremene kapitalističke vladavine).
Time bi vladajuće elite priznale i svoj neuspjeh tj. da su umjesto demokratizacije i blagostanja europskog društva doveli do njegovog siromašenja i fašizacije. Iako su ovom posljednjem zadnjih nekoliko godina zapravo puno bliže upravo one, kroz svoje metode vladanja i tumačenja demokracije na način kakav njima odgovara za održanje na vlasti (poput ignoriranja referendumskih rezultata, zabrane ili pak etiketiranja političkih suparnika zbog izražavanja drukčijeg mišljenja izvan okvira onog njihovog i sl.).
Upravo je takav stil vladavine – kakav je bio karakterističan za Bruxelles gotovo čitavo posljednje desetljeće a odatle se vrlo brzo kanalizirao i u sve prijestolnice država članica – prepun elemenata koji su sličniji diktaturi nego istinskoj demokraciji. I to je jedan od najvažnijih uzroka zašto je u Europi došlo do jačanja tzv. populista. Građanima je jednostavno dosta bahatosti vladajućih i traže nove političke snage koje će biti spremne istinski zastupati njihove političke, socijalne, ideološke i svake druge stavove.
Taj je trend vidljiv posvuda, ali prije svega u zapadnoj Europi čiji građani puno bolje od onih na istoku Unije znaju i puno se više sjećaju kako izgleda prava demokracija (one savršene, naravno, nigdje na svijetu nema ali joj se barem mora istinski težiti). Od spomenutih Njemačke i Francuske, preko Nizozemske do Belgije.
U Hrvatskoj su, međutim, zbog svih naših specifičnosti građani svoje mišljenje o vladajućim i oporbenim strankama koje su se natjecale na izborima za EP rekli golemom apstinencijom od čak 80-ak posto. To, međutim, apstrahiraju i vladajući i oporba, koji ponovo – potpuno nekritički, usprkos navedenoj poraznoj činjenici govore o uspjesima svojih stranaka, svojih politika, iako su ih građani apstiniranjem doslovno popljuvali. Očito više ne vjeruju bilo kome nakon godina razočarenja, rastućeg prekarijata, poražavajuće demografske slike društva i td., i td.
Macronov novi ‘ruski rulet’. Plenković bi mu mogao zapjevati tužaljku
Američki medij uočio problem EU-a
Na ovaj komentar ponukao me je tekst američkog medija The New York Post. On naime, otvoreno piše kako je „takozvano uskrsnuće “ekstremne desnice” zapravo samo usmjeravanje široko rasprostranjenog i rastućeg bijesa“ običnih birača, „dok se fokusiraju na pitanja koja su establišmentske stranke u Europi odbile dotaknuti“.
Pritom navodi kako su „globalisti u Bruxellesu desetljećima obećavali građanima Europe da masovna imigracija neće utjecati na njihovu kulturu i da može donijeti masovni prosperitet, da zelena ekonomija može otključati gospodarski procvat i spasiti planet te da su strahovi od islamskog terorizma samo rasistički“.
„Politička klasa koristila je svaku taktiku straha koju je imala u rukavu kako bi spriječila Europljane da primijete ono što je bilo tako očito: da gube vlastite zemlje.“, navodi NYP.
U tom kontekstu spominje upravo Njemačku. Za nju kaže da su tamošnji „lijevi centar i progresivni politički establišment uveli niz užasnih ideja više od desetljeća – od odluke Angele Merkel da dopusti više od 1,7 milijuna izbjeglica u zemlju“, do Scholzovih ambicija da potakne “zelenu ekonomiju” koja je dovela do dvije godine gotovo nultog gospodarskog rasta“.
Nacionalistički pomak
Alternativa za Njemačku, ili AfD, bombastična nacionalna populistička stranka, proizišla je iz te frustracije 2013. Zbog nekoliko ekstremističkih izjava njezinih čelnika čitava je stranka stavljena pod nadzor čija je razina zasjenila je svaku druga stranka u Europi.
„Savezna vlada ih je istraživala i visoko kaznila. Nekoliko istaknutih političara pozvalo je na njihovu potpunu zabranu. Usprkos svim ovim kontroverzama, AfD je bio na drugom mjestu kada su Nijemci glasovali na parlamentarnim izborima za Europsku uniju, a izlazne ankete pokazuju da je najpopularnija politička stranka među glasačima u bivšoj Istočnoj Njemačkoj, radnicima, pa čak i glasačima mlađima od 25.godina“ .- navodi NYP.
Masovno useljavanje i ljevičarska ekonomija otežali su život njemačkim građanima i zbog njih se osjećaju kao stranci u vlastitoj zemlji.
Posljednjih osam godina Macron se predstavljao kao vođa pro-EU politike diljem kontinenta, nasljednik Merkel. Sve to vrijeme tinjale su napetosti oko inflacije, useljavanja i očuvanja francuskog identiteta u multikulturalnoj zemlji.
Le Pen i njezin štićenik Jordan Bardella imali su jednostavnu poruku koja je govorila Francuzima: glasajte za nas i zaustavit ćemo masovnu imigraciju koja uništava Francusku i čini je neprepoznatljivom domaćim građanima.
Novi politički ‘centar’
“Imamo hrabrosti i lucidnosti reći da ako Francuska postane zemlja svih, više neće biti ničija nacija”, rekao je Bardella u završnim tjednima kampanje. “Deregulacijom migracija, totalitarni islamizam ne samo da svojim fanaticima daje nalog da se odvoje od Francuske Republike, već i da je osvoje, kako bi nametnuli svoje zakone i moral.”
Nacionalni skup osvojio je većinu glasova u svakoj regiji Francuske, među svim dobnim skupinama i u svakoj kategoriji poslova. Ako ništa drugo, “ekstremna desnica” je više mainstream od takozvanih centrista u Francuskoj – navodi NYP.
U susjednoj Belgiji, premijer Alexander De Croo najavio je ostavku nakon što je njegova stranka loše prošla ne samo na izborima za EU nego i na federalnim izborima.
U desetak zemalja diljem Europe parlamentarni izbori pokazali su uspon nacionalističkih populističkih kandidata.
Izbori pokazali: Europa skrenula udesno; u Hrvatskoj po starom – uz blagi otklon udesno
Uz savezne i regionalne izbore koji se približavaju u Francuskoj, Njemačkoj i drugdje, rezultati izbora za EU mogli bi biti znak daljnjih potresa koji dolaze – zaključuje američki medij.
