- Graditi buduću stratešku sigurnost vojno slabe i o Americi još potpuno ovisne Europe na temelju izazivanja konfrontacije sa susjednom nuklearnom velesilom jasan je znak potpunog nedostatka znanja i vizija, pa rekao bih i zdravog razuma njenih donositelja ključnih odluka.
U svojoj jučerašnjoj analitičkoj top temi napisao sam, između ostalog, kako će u utorak, 25. ožujka, u Kongresu biti predstavljen vrlo važan Trumpov dokument o vanjskim ugrozama Sjedinjenim Državama o kojemu bi mogao ovisiti i budući odnos Washingtona prema Moskvi u smislu pitanja je li s Rusijom ubuduće moguće ostvariti određenu suradnju, ili je pak ona za SAD definitivno „izgubljena država“ koja će nastaviti agresivnu vanjsku politiku prema svojim susjedima? To će, rekao sam – u dobroj mjeri ovisiti o tonu samog dokumenta, preciznije, od procjene prijetnji američke obavještajne zajednice za 2025. godinu.
Upravo je njezino izvješće jučer i predstavljeno u Senatu (njegov puni sadržaj možete pogledati na poveznici ovdje), a predstavila ga je ravnateljica Nacionalne obavještajne službe Tulsi Gabbard, kojoj se pridružio i ravnatelj CIA-e John Ratcliffe, dok ću se ja osvrnuti na najvažnije detalje iz samog predstavljanja u gornjem domu Kongresa i na kraju objaviti svoju prosudbu.
„Uzbuna zbog brzog smanjenja ukrajinskih izgleda na bojišnicama“
U spomenutom godišnjem izvješću objavljenom u utorak, američke obavještajne agencije oglasile su uzbunu zbog brzog smanjenja izgleda Ukrajine na bojnom polju i upozorava da je Moskva “dobila prednost” u sukobu tijekom prošle godine i da je “na putu da konsolidira više utjecaja” i osigura bolje uvjete u pregovorima s Ukrajinom i Zapadom.
U izvješću se uočava i određena podjela krivnje između ruske i ukrajinske strane, pa tako procjena obavještajnih službi dovodi u sumnju spremnost i Rusije i Ukrajine na postizanje sporazuma o završetku sukoba. Ruski čelnik Vladimir Putin i ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski “zainteresirani su za nastavak razgovora” o uavršetku borbi, ali oba čelnika “čini se da vjeruju da su rizici dugotrajnog sukoba u svakom slučaju manji od onih od nezadovoljavajućeg rješenja”.
“Bez obzira na to kako i kada sukob u Ukrajini završi, trenutačni geopolitički, gospodarski, vojni i domaći politički trendovi Rusije naglašavaju njenu otpornost i stalnu potencijalnu prijetnju koju predstavlja američkoj moći, prisutnosti i globalnim interesima”, navodi se u izvješću obavještajne službe.
Meter: Ruši li se moć von der Leyen? Trump Kongresu šalje važan dokument o vanjskim ugrozama SAD-u
Međunarodni kriminal i terorizam
U uvodnom obraćanju na saslušanju u Senatu, direktorica Nacionalne obavještajne službe Tulsi Gabbard rekla je da nedržavne kriminalne skupine i teroristi predstavljaju “vrlo izravnu i neposrednu” prijetnju Sjedinjenim Državama i dobrobiti američkog naroda.
Spominje se fentanil i druge nedopuštene droge koje distribuiraju transnacionalne kriminalne skupine. Napominje se da neki od njih provode “druge ilegalne aktivnosti koje ugrožavaju sigurnost SAD-a, uključujući trgovinu ljudima, cyber operacije, pranje novca i poticanje na nasilje”.
Predsjednik Senatskog odbora za obavještajna pitanja Tom Cotton rekao je da su ilegalne skupine za krijumčarenje droge rangirane iznad drugih velikih prijetnji po prvi put u povijesti takvih izvješća, što je pak sukladno Trampovom fokusiranju na sigurnost državnih granica i borbu protiv ilegalne imigracije.
U strahu od Trumpa Meksiko SAD-u izručio narkobosove. Donosimo i TOP-listu od koje zastaje dah
Najveća prijetnja – Kina!
“Najopsežnija i najjača vojna prijetnja” Sjedinjenim Državama dolazi od Kine, stoji u obavještajnoj procjeni. Obavještajne službe vjeruju da će Kina vjerojatno eskalirati prisilne akcije protiv Tajvana, a predviđa se i “stabilan, ali neujednačen” napredak Kine u razvoju vojnih sposobnosti potrebnih za invaziju na taj otok i odvraćanje američkog uplitanja.
Izvješće navodi stalne uspjehe Pekinga, uključujući razvoj projektila dugog dometa, jačanje mornarice i modernizaciju kopnenih snaga. Kina, prema procjenama obavještajnih službi, “ostaje predana” proširenju i ažuriranju svog nuklearnog arsenala – kako piše Politico.
Peking je također očito razvio “višestruku strategiju na nacionalnoj razini” kako bi do 2030. zamijenio SAD kao svjetskog lidera u umjetnoj inteligenciji.
Iran
Posebna pozornost u izvješću pridana je, očekivano – Iranu. Procjenjuje se da Iran trenutačno ne razvija nuklearno oružje, ali da je “iranski vrhovni vođa ajatolah Ali Hamenei pod određenim pritiskom”.
“Tijekom prošle godine pao je dugogodišnji tabu na javnu raspravu o nuklearnom oružju, što je ohrabrilo njegove pristaše u vrhu iranske vlade”, stoji u izvješću.
Iran će koristiti svoje raketne sposobnosti i nuklearni program kako bi ojačao svoj utjecaj na Bliskom istoku i nastavit će pomagati militantnim skupinama u sukobu s Izraelom i Sjedinjenim Državama – navodi se dalje. Međutim, također se primjećuje da su pad režima Bashara Assada u Siriji i značajno vojno slabljenje libanonskih proiranskih militanata skupine Hezbollah “natjerali čelnike u Teheranu da pokrenu neka pitanja o temeljnom pristupu Irana”.
Tjedna analiza Zorana Metera: Ukrajinska zemlja ide Rusiji, resursi SAD-u, dugovi EU-u, a slava Ukrajini
Prosudba
Prema mom mišljenju, očekivano – Kina je u američkoj obavještajnoj procjeni za ovu godinu (a to će sigurno ostati još i u dugim godinama ispred) definirana kao najveća prijetnja Sjedinjenim Državama. Pritom je kao novi ugrožavajući element po SAD po prvi put ubačen i međunarodni kriminal i s njim povezana trgovina opojnim drogama. Terorizam je to bio već od ranije – od velikog terorističkog napada na SAD 11. rujna 2001.
Što se tiče Rusije očito je kako se „izjednačavanjem krivnje“ Moskve i Kijeva oko suprotstavljanja sporazumu o prekidu vatre nastoji izjednačiti i krivnja oko samih uzroka koji su doveli do rata – što je, uostalom u više navrata govorio i sam Donald Trump optužujući i Kijev, da je svojim nepromišljenim potezima davao svojevrsni alibi za rusku zabrinutost oko vlastite sigurnosti, a onda i konačnu invaziju.
Međutim, iz obavještajne procjene također se može iščitati i američki oprez oko budućeg djelovanja Rusije koji “potencijalno” može biti prijeteći po „američku moć“ i „globalne interese“.
Ovo se može tumačiti dvojako: ili da Trump neće popuštati Putinu te će biti skloniji suradnji sa saveznicima i njihovom pristupu rješavanju ukrajinskog rata; ili pak, da će upravo zbog „potencijalne prijetnje“ Rusije američkim interesima biti bolje da Washington zadovolji ključne ruske nacionalne i strateške interese i odstrani strahove Moskve od NATO-a u ime budućih stabilnijih i predvidljivijih međusobnih odnosa.
U prosudbi sam skloniji ovoj drugoj opciji, a što u određenoj mjeri potvrđuje i jučerašnji postignuti sporazum između Moskve i Kijeva pod posredništvom Washingtona o Crnom moru. Onog istog, kojeg britanski mediji danas kritiziraju kao po London neprihvatljivog. Preciznije, kao onog koji predstavlja „Putinovu pobjedu“.
Naravno, prerano je još donositi bilo kakve konačne zaključke, ali je dojam kod svih aktera međunarodne politike nedvojbeno da Trump i Putin u svemu ovome djeluju prilično koordinirano i da u vidu imaju puno šire aspekte moguće suradnje nego što je to sam ukrajinski problem koliko god on bio velik. Ali je isto tako jasno da bi, ukoliko se ne pronađe zajedničko rješenje tog problema – to moglo stopirati i sve ostale namjere američke i ruske strane o međusobnoj suradnji. Ili što je još gore – da Trump potpunom odustane od posredničke uloge i ostavi Moskvu i Kijev s njegovim europskim saveznicima da se nastave tići koliko god to žele – ali bez miješanja Amerike.
Nažalost, nemali je broj onih, prije svega u Europi, koji bi željeli propast uspostave američko-ruske suradnje i koji smatraju da bi im baš takav scenarij najviše odgovarao. Međutim, to je potpuno suluda želja, čije bi ostvarenje nad Stari kontinent vrlo brzo donijelo tmurne i prijeteće oblake potpune vojne katastrofe.
London nezadovoljan sporazumom SAD-a s Rusijom i Ukrajinom: To je Putinova pobjeda
Graditi buduću stratešku sigurnost vojno slabe i o Americi još potpuno ovisne Europe na temelju izazivanja konfrontacije sa susjednom nuklearnom velesilom jasan je znak potpunog nedostatka znanja i vizija, pa rekao bih i zdravog razuma njenih donositelja ključnih odluka. Nešto slično vrijedi i za Ukrajinu.
