Nedostaje li nam danas „mrav“ kao što je bio predsjednik Franjo Tuđman koji je ujedinjavao i pomirivao „mrave“ za boljitak lijepe naše? Ili danas svjedočimo pokušaju srbizacije (unutarnjopolitički oblik balkanizacije – fragmentacija i podijele) Hrvatske?
Konstruktivizam je teorija međunarodnih odnosa koja tvrdi da su države, interesi i međunarodni odnosi društveno konstruirani, a ne unaprijed zadani.
Za razliku od realizma i liberalizma, konstruktivisti smatraju da identiteti i interesi država nisu fiksni, nego se razvijaju kroz interakciju, naracije i diskurs. Ključna pretpostavka konstruktivizma je da ideje, norme i vrijednosti oblikuju ponašanje aktera. Naglašena je uloga jezika, narativa i percepcije u oblikovanju stvarnosti međunarodne politike.
Alexander Wendt, vodeći teoretičar konstruktivizma, tvrdi da je „anarhija ono što države od nje naprave“. Dakle, čak i međunarodna anarhija nije objektivna činjenica, već proizvod zajedničkih uvjerenja/misli da ona postoji. Anarhija, kaos, mir, stabilnost, rat, pregovori, militarizacija, sve je samo konstrukcija u našim glavama i ne postoji doli upravo kroz medijsko-političku naraciju, priče i plasiranje informacija o tim fenomenima. Identiteti država (npr. „miroljubiva“, „agresivna“, „europska“) i pojedinaca formiraju se kroz povijesne konstrukcijske procese i interpretacije povijesti, medijske sustave i odnose s drugim akterima. Konstruktivisti vjeruju da je promjena u međunarodnim odnosima moguća i vječna, jer su norme i strukture podložne reinterpretaciji. Za njih je ključ razumijevanja svijeta ne samo „što države rade“, nego što misle da rade i zašto tako misle te kroz kakvu percepciju i samopercepciju. Ukratko, konstruktivizam vidi međunarodnu politiku kao dinamičan proces stvaranja značenja i izgradnju (samo)percepcija među ljudima, a ne samo borbu za moć ili resurse (Jović, 2016: 9-31).
Joško Badžim: Kad zakažu institucije u zaštiti države, nužan je Thompson
Kritičari konstruktivizma
U politologiji glavna kritika konstruktivizma u međunarodnim odnosima odnosi se na njegovu nedovoljnu empirijsku provjerljivost. Kritičari tvrde da je konstruktivizam previše apstraktan i interpretativan, jer se oslanja na analizu ideja, identiteta i normi koje je teško mjeriti i uspoređivati. Također mu se zamjera što zanemaruje materijalne čimbenike moći, ekonomije i vojne sile, koji su u mnogim sukobima presudni. Realisti tvrde da bez obzira na norme, države će uvijek djelovati prvenstveno u svom interesu, posebno u kriznim situacijama. Neki kritičari smatraju da konstruktivizam više objašnjava prošlost, nego što može predvidjeti budućnost jer sve može biti (re)konstruirano u bilo kojem trenutku. Postoji i prigovor da konstruktivizam preuveličava mogućnost promjene, jer u praksi mnoge norme i strukture ostaju dugotrajno stabilne (kao strukture dugog trajanja). Dodatno, terminologija konstruktivizma (diskurs, identitet, značenje) često je nejasna i ovisi o interpretaciji istraživača, što otežava znanstvenu raspravu. Ukratko, konstruktivizam je često hvaljen zbog teorijske širine, ali kritiziran zbog nedostatka metodološke preciznosti i praktične primjene u analizama moći i interesa. Osim toga, reći da ne postoji istina ili realnost je mnogima pogrešno i čak uvredljivo zbog realne žrtve različitih ratova i sukoba koji su se vodili u povijesti ili se još uvijek vode. Zato će pojedini (neo)konstruktivisti reći da činjenice uistinu postoje, ali se njihovo značenje i politički učinak ovisi o percepciji i interpretaciji (Bašić i Rukavina, 2016: 8-12) (Luša, Bašić i Rukavina, 2018: 403-404).
Tjedna analiza Zorana Metera: Europo, probudi se iz bunila! Ne spašavaju elite Ukrajinu, već same sebe
Kreiranje neprijatelja
Jedan od dobrih primjera primjene konstruktivističke teorije u međunarodnoj praksi je konstrukcija ili kreiranje neprijatelja u međunarodnim odnosima. Temeljna pretpostavka jest da međunarodni identiteti i odnosi nisu fiksirani, već su rezultat socijalnih interakcija, diskursa i percepcija. Dakle, neprijatelj nije dan samom činjenicom postojanja neke države ili ideologije, nego nastaje kroz međusobne interpretacije, diplomatske narative, medijski diskurs, djelovanja i političke (re)akcije. Postoji nekoliko takvih primjera:
- SAD i SSSR – saveznici u Drugom svjetskom ratu i neprijatelji tijekom hladnog rata.
- SAD i Njemačka – neprijatelji u 20. stoljeću u dva svjetska rata, a danas transatlantski saveznici.
- Rusija i Ukrajina – stoljeća zajedničkog suživota i prijateljskih (i mnogobrojnih obiteljskih) odnosa, a od 2014. (naročito 2022. godine) otvoreno neprijateljstvo (Rukavina, 2024: 65).
- Iran i SAD –bliski odnosi do 1979. godine (šah Reza Pahlavi), a nakon Islamske revolucije odnosi postaju neprijateljski.
- Sjeverna Makedonija i Grčka – dugogodišnji spor oko imena, a nakon Prespanskog sporazuma, 2018. godine, dolazi do boljih odnosa i poticanja euroatlantske integracije.
- Francuska i Njemačka – od neprijatelja kroz tri rata u 19. i 20. st. do ključnih europskih saveznika i temelja Europske unije.
- Hrvatska i Srbija – stoljeća miroljubive susjedske koegzistencije, a kroz propale jugoslavenske projekte 20. Stoljeća i ponajviše ratove 1990ih konstruirani su neprijateljski identiteti koji su djelomično i danas prisutni u političkom/medijskom diskursu, a do kojih možda ne bi došlo da se u SFRJ proveo raspad multinacionalne države po modelu raspuštanja SSSR-a (Rukavina, 2025a).
Ovi primjeri pokazuju da međudržavni odnosi, narativi i normativna interpretacija prošlosti omogućuju redefiniciju prijatelja i neprijatelja te se u kontingentnosti međunarodnih odnosa može očekivati da nam je bilo tko potencijalan i prijatelj i neprijatelj budućnosti, ovisno o konstrukciji interesa i tadašnjeg konteksta. „U međunarodnim odnosima jedina konstantna je nepredvidljivost, a svaki mogući nepredvidljivi scenarij se događa istovremeno u još neostvarenoj budućnosti u kojoj nam svatko može biti neprijatelj (koji ne treba biti moralno zao, estetski ružan ili gospodarski suparnik, štoviše čak se s njim može odlično ekonomski surađivati, nego samo suprotan našim – ili elitističkim – interesima i ciljevima, stranac našoj zajednici) ili prijatelj (koji ne treba biti moralno dobar, estetski lijep, gospodarski partner, štoviše, čak nam može biti i ekonomski konkurent, ali je u skladu s našim – ili elitističkim – interesima i ciljevima te je zato saveznik naše zajednice) (Schmitt, 2007: 71)“ (Rukavina, 2025).
Važno je naglasiti kako se izgradnja/konstrukcija neprijatelja ponekad provodi kako bi se izgradio identitet jedne zajednice. Neprijatelj (onaj Drugi) je politička konstrukcija koja služi jačanju vlastitog identiteta, unutarnje kohezije i legitimizacije vanjske politike. Primjerice, konstruktivisti bi rekli da je američki identitet građen ili održavan kroz stalno održavanje dihotomije ili konstruiranje prijetnji i ugroza bilo od komunizma, islamskog terorizma, neregularnih migracija, otpadničkih nacija/država (rogue nations/states). Zanimljivo je pitanje može li se završetak izgradnje ukrajinskog nacionalnog identiteta gledati kroz otvoren sukob s Rusijom nakon2014./2022. godine?
Dakle, pojam neprijatelja promatra se kao društveno konstruiran fenomen, a ne kao prirodno stanje među državama. Identitet neprijatelja nije unaprijed zadan, već se oblikuje kroz politički diskurs, umjetnost, kulturu, narative i simboličke prakse koje projiciraju određene slike prijetnje ili „drugosti“. Sukladno tome, odnosi među državama nisu fiksni: prijatelji mogu postati neprijatelji, a neprijatelji saveznici, ovisno o promjenama u kontekstu (primjerice, pojava zajedničkog trećeg neprijatelja: „neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj“), tumačenju događaja, redefiniranju nacionalnih interesa i transformacijama kolektivnih identiteta. Dobar primjer danas su Armenija i Azerbajdžan koji su imali neprijateljske odnose, ali nakon pogoršanja odnosa s Rusijom one se počinju približavati.
Ova dinamika potvrđuje tezu da je neprijateljstvo proizvod međusobne interpretacije, a ne objektivne realnosti te da je uvelike podložno ideološkoj i retoričkoj artikulaciji političkih aktera ili pak potencijalno trećih, nepolitičkih, aktera, poput financijsko-ekonomskih krugova (multinacionalnih/transnacionalnih korporacija) koji mogu poprilično profitirati od konstruiranja različitih sukoba, bilo da opskrbljuju sredstvima često obje sukobljene strane (jer je tako profitabilnije) dok istovremeno zaraćeni ne razmišljaju o ekonomsko-financijskim procesima eksploatacije njihovih resursa.
Ovdje se otvara jedno novo pitanje, a vezano je uz sam proces izgradnje neprijatelja (enemy building). Mogu li se graditi odnosi Mi-Drugi, a da nisu nužno neprijateljski (da gradimo identitet s obzirom na to tko mi jesmo, a ne tko to nije, fokusom na sebe, ne na druge, odnosno što nas u grupi/zajednici definira kao nas)? Zašto nam je netko neprijatelj? Tko ga je konstruirao kao neprijatelja? Kad neprijateljstvo završava? Održava li se neprijateljstvo dugoročno kroz vrijeme (konstruktivistički)? Što mi je na osobnoj individualnoj razini, ili svakom od nas ponaosob, taj neprijatelj naše zajednice načinio loše, a da mu ne mogu barem civilizacijski (kršćanski) oprostiti, ako je već nemoguće zaboraviti? (Ponekad i ne treba zaboraviti, jer zaborav omogućuje ponovno ponavljanje neugodnih iskustava i zato je nužno postojanje naučenih lekcija.)
Oprost je moguć ako prepoznamo ljudskost drugoga i ako razlikujemo osobnu individualnu odgovornost od kolektivnog identiteta. Kršćanski oprost ne traži zaborav, već transformaciju odnosa – sjećanje, ne kao gorivo za osvetu, nego kao lekciju. Konstruirani neprijatelj nije nužno „onaj koji nas mrzi“, već onaj za kojeg nam je rečeno da ga moramo mrziti (što ne odgovara potpuno kršćanskoj civilizaciji koja je utemeljena na ljubavi, ne mržnji). Suočiti se s tom konstrukcijom je čin zrelosti i slobode jer onaj tko vidi kako su slike/konstrukcije stvorene, ne mora, a ponekad i ne može više živjeti u tuđoj nametnutoj konstrukciji/naraciji. Kako kaže Isus Krist: „Upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi“ (Ivan 8: 32).
Naravno, sloboda (s odgovornošću) i istina ponekad mogu biti poprilično teške i surove za prihvaćanje, stoga se mnogi vraćaju različitim lažnim konstrukcijama, slikama, očitim manipulacijama ili naracijama svijeta budući da je mnogo lakše u lažima mrziti, nego u istini voljeti ili barem miroljubivo koegzistirati.
Dr. sc. T. Cipek za Geopolitika news: Oluje na horizontu! Zašto EU zaostaje za Kinom i što želi Trump
Kultni film Matrix
Najbolji primjer kako je teško živjeti u istini vidljiv je u kultnom filmu Matrix, kad u čuvenoj sceni, Cypher Reagan odluči Agentu Smithu izdati pobunjenike koji se bore za oslobođenje ljudi, u zamjenu da ga se vrati u Matrix – život u računalnoj (konstruiranoj) simulaciji stvorenoj od strane inteligentnih strojeva/robota kako bi kontrolirali ljude (i koristili ih kao izvore energije – baterije). Sve što se vidi, osjeća i misli zapravo je programirana iluzija, dok je „stvarna stvarnost“ skrivena, brutalna i izvan dometa osjetila, a filmu je riječ o uništenom svijetu nakon sukoba ljudi i robota. Matrix je odličan primjer društveno konstruirane stvarnosti te jasno pokazuje da moć nije samo u oružju ili novcu, nego i u definiranju (kreiranju) stvarnosti. Mnogobrojni ljudi su upravo poput Cyphera Reagana, pokušavaju sve zaboraviti ili opće ne spoznati istinu te živjeti u svojim zatvorenim mjehurićima Matrixa onog što smatraju istinitim ili u pukom neznanju jer je „neznanje blagoslov“ dok god su im osnovne biološko-hedonističke potrebe zadovoljenje.
Međutim, možda je još važnije pitanje tko je pobjednik, a tko je gubitnik konstruiranog neprijateljstva? Žele li oni koji grade i konstruiraju neprijateljstvo među zajednicama dobro za naše osobne individualne interese, a u konačnici i kolektivne interese kao zajednice ili je riječ o konstrukciji neprijateljstva za njihove osobne elitističke interese ili skrivene interese koje možda ne možemo niti pojmiti? Može li i sama pobjeda biti otuđena i oduzeta (rekonstruirana) od pobjednika kroz vrijeme?
Ovdje je zanimljiva priča o crvenim i crnim mravima koja godinama kruži po internetskim forumima, a utemeljena je upravo na konstruktivističkim politološkim postulatima. U jednoj kutiji žive crveni i crni mravi, svako u svom dijelu kutije, radeći svoje poslove da prežive. Odjednom dođe ruka i zatrese kutiju te se sve ono što su gradili odjednom uruši. Crveni mravi i crni mravi krenu u boj jedni protiv drugih, kriveći se međusobno, a da se ijedan mrav nije zapitao tko je ruka koja je zatresla kutiju i koja je pravi neprijatelj, kako crvenim, tako i crnim mravima. Isto vrijedi i za naša društva gdje smo okrenuti jedni protiv drugih, vjera protiv znanosti, mladi protiv starih, jedne političke/interesne grupacije protiv druge političke/interesne grupacije (Pandey, 2020) (Tobak, 2022) (Living wisdom, 2024).
Zoran Meter: NATO može osvojiti ruske regije ali šuti o najvažnijem; Kako Englezi guraju Nijemce u rat
Refleksija na Hrvatsku
Svjedočimo li možda danas u lijepoj našoj kutiji (Hrvatskoj) verbalne sukobe između grupacija/interesnih skupina upravo kao što su u sukobu bili crveni i crni mravi, a da se nitko ne zapita, tko je zatresao kutiju? Tko nas dijeli i s kojim interesom te kamo sva ova politika razdvajanja i pozivanja na bilo koje gubitničke povijesne strukture vodi? Nedostaje li nam možda danas mrav kao što je bio predsjednik Franjo Tuđman koji je ujedinjavao i pomirivao mrave za boljitak lijepe naše kutije? Ili danas svjedočimo pokušaju srbizacije (unutarnjopolitički oblik balkanizacije – fragmentacija i podijele) Hrvatske?
Budući da se Srbija podijelila u vrijeme njihovih unutarnjopolitičkih izazova, odnosno studentskih prosvjeda, zašto bi Hrvati ostali ujedinjeni i složni kad ih se može plitkim emocionalnim reakcijama oko interpretacija i rekonstrukcija (skoro) stogodišnje prošlosti u bilo kojem trenutku podijeliti? Ili su možda, u duhu konstruktivizma, nedavna (ali i skorašnja) glazbena događanja u Hrvatskoj pokušaj spašavanja srpske elite (od unutarnjopolitičkih izazova i podjela) u dogovoru s hrvatskom elitom kako bi istočni susjedi konstruirali sliku „vanjskog neprijatelja“ u Hrvatskoj kao sjedinjujućeg srpskog faktora (dok Hrvatska tone u daljnje podijele kao rezultat odmaka od pomirbe nakon detuđmanizacije)? Ostavlja se čitateljima na individualnu intelektualnu kontemplaciju odgovora na ova pitanja.
U posljednjih nekoliko godina često se može čuti kako živimo u vremenu post-istine (post-truth). Ali kad je bila istina? U Platonovoj pećini, za vrijeme Isusa Krista (koji je za vjernike jedini Istina), u Francuskoj revoluciji ili pak nakon nje? Što je istina u bilo kojem ratu koji se ikad vodio ili onima koji se upravo vode, osim što na tisuće ili milijuni ljudi strada i pojedini izlaze kao pobjednici, a pojedini kao gubitnici? Zašto i kako nekom grob, a nekom velika imovinska kartica? Što je istina u Prvom ili Drugom svjetskom ratu, u hladnom ratu, u Domovinskom ratu ili možda mnogima već zaboravljenim Punskim ratovima (kao što će svi ratovi biti zaboravljeni u jednoj točki u budućnosti)?
Istina je možda samo jedna, a to je da pobjednici jedini pišu tu istinu o povijesti, neovisno o tome koliko to gubitnicima bilo teško. Kako kaže pjesma od popularnog hrvatskog benda Colonie (2001): „Svijet voli pobjednike, voli zlatno znamenje. Kada si prvi, svega si vrijedan, na tronu može biti samo jedan“. Pobjednicima bilo kojeg sukoba i natjecanja pripada istina i njena interpretacija kao jedna od nagrada, a gubitnicima ostaje ili tražiti revanše i revizije pa eventualno ponovno izgubiti, ili proći katarzu, pomiriti se s gubitkom i raditi, u skladu s tim rezultatom (i pobjedničkim konstrukcijama), novu bolju budućnost s pobjednicima.
Slamanje komunističke utopije: ekonomska kriza razara Kubu
Što ova analiza o konstruktivizmu znači za naše svakodnevne živote?
Stvarnost, sljedeći konstruktivizam, nije neutralna i objektivna, nego živimo u svijetu koji je oblikovan riječima, pričama, naracijama, (samo)percepcijama, normama i vrijednostima. Taj svijet je oblikovan, ali i oblikuje sve nas kroz jezik, medije, kulturu, odgoj i državne/međunarodne institucije i sve oblike interakcija. Naši identiteti nisu zadani i vječni nego su promjenjivi i nastaju kroz interakciju s okolinom. Pitanja poput: Tko sam ja? Tko su oni? Zašto su oni naši neprijatelji? … odgovaraju se na temelju narativa koje smo usvojili, ne nužno na temelju date objektivne stvarnosti.
Konstruktivizam, iako možda ne može predviđati budućnost, predstavlja artikuliran poziv i poticaj na kritičko mišljenje o svijetu i međunarodnim odnosima. Tko nam servira sliku stvarnosti? Kome koristi da vjerujemo u tu sliku? Gdje prestaje moje mišljenje, a počinju tuđi narativi?
Nadalje, ako su naši pogledi i uvjerenja društveno konstruirani, onda ih možemo preispitati, odbaciti i promijeniti. To znači da pojedinac nije osuđen na mržnju, predrasude, stereotipe ili pasivnost, nego je otvoren rekonstruirati sliku svijeta prema recimo razumijevanju, empatiji i miroljubivoj koegzistenciji (suživotu) (ali i vice versa). Ono što mislimo, to i s vremenom (kroz aktivnosti u skladu s tim mislima) na posljetku i postajemo (Rene Descartes: Cogito ergo sum – mislim, dakle jesam).
Zoran Meter: EU pogubljena u globalnom kaosu. Vođe ne znaju što s Trumpom koji njuši strah
Čovjek mnogo toga ne može kontrolirati, ali jedino što sigurno može su njegove misli, zato se zapitajmo: što mislimo i što s tim mislima kreiramo? Po konstruktivizmu svi mi smo konstruktori konstrukcija svijeta (našeg Matrixa ili Trumanovog showa).
Izvori:
Bašić, Florijan i Rukavina, Bruno. 2016. Politički diskurs i konstrukcija stereotipa o migrantima među studentima Sveučilišta u Zagrebu. Rad nagrađen rekotorovom nagradom. https://apps.unizg.hr/rektorova-nagrada/javno/akademske-godine/2015/nagradeni-radovi (Pristupljeno 15.7.2025.)
Colonia.2001. Svijet voli pobjednike. YouTube.https://www.youtube.com/watch?v=100LtGMmd7U (Pristupljeno 15.7.2025.)
Jović, Dejan. 2016. Konstruktivističke teorije međunarodnih odnosa. Zagreb: Političke analize.
Living wisdom. 2024. Who Shook The Jar? YouTube. https://www.youtube.com/shorts/m_pebkOvCrU (Pristupljeno 15.7.2025.)
Luša, Đana, Bašić, Florijan i Rukavina, Bruno. 2018. European migration crisis: political discourse, construction of stereotypes and securitisation of migrations at the University of Zagreb. Teorija in praksa 55(2): 388-418.
Online Biblija. Kršćanska sadašnjost. 2025. https://biblija.ks.hr/ (Pristupljeno 15.7.2025.)
Pandey, Shivakant. 2020. Who Shook The JAR! Medium. https://medium.com/@shiva192006/who-shook-the-jar-307ea67398ca (Pristupljeno 15.7.2025.)
Rukavina, Bruno. 2024. Vanjska politika Ruske Federacije i sukob u istočnoj Ukrajini (2014.-2022.). Završni specijalistički rad, Fakultet političkih znanosti – Sveučilište u Zagrebu. Dostupno: https://repozitorij.fpzg.unizg.hr/islandora/object/fpzg:2538 (Pristupljeno: 15.7.2025.)
Rukavina, Bruno. 2025. Militarizacija Europe: Umjesto vojnog tigra, savez 28 militariziranih mačkica (2. dio).Geopolitika.News.https://www.geopolitika.news/analize/militarizacija-europe-umjesto-vojnog-tigra-savez-28-militariziranih-mackica-2-dio/ (Pristupljeno 15.7.2025.)
Rukavina, Bruno. 2025a. 35 godina post-sovjetske Rusije: Moskva se protivila srpskom modelu očuvanja Jugoslavije. Geopolitika.News. https://www.geopolitika.news/analize/35-godina-post-sovjetske-rusije-moskva-se-protivila-srpskom-modelu-ocuvanja-jugoslavije/ (Pristupljeno 15.7.2025.)
Schmitt, Carl. 2007. Političko. U: Zakošek, Nenad. Demokratska konsolidacija u Hrvatskoj. Zagreb: Fakultet političkih znanosti.
Tobak, Steve. 2022. The Myth of the Man Behind the Curtain. https://stevetobak.com/2022/01/20/the-myth-of-the-man-behind-the-curtain/ (Pristupljeno 15.7.2025.)
