Vanjska politika usko je vezana uz ovlasti predsjednika kao vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga, tako barem stoji na papiru. No kada je riječ o aktualnom predsjedniku Zoranu Milanoviću, moglo bi se zaključiti kako njemu vanjska politika nije cilj nego sredstvo za unutarnje političke obračune s premijerom Andrejem Plenkovićem. Često se iz Milanovićeva kruga mogu čuti poruke o zločinačkoj kliki i vazalstvu Plenkovićeve vlade, što predsjednik mudro, strateški i nimalo slučajno koristi kako bi se pozicionirao kao jedini zaštitnik nacionalnih interesa koji ne pokazuje strah od velikih, vanjskih igrača.
To se moglo naslutiti i kada je zauzeo stav o ratu u Ukrajini, pri čemu se pozvao na takozvanu realpolitiku. Činjenica je da Milanović ni u jednom trenutku nije osporio da je Rusija agresor, međutim, za tu je agresiju pokušao pronaći opravdanje, argumentirajući njihov napad na Ukrajinu provokacijom. Kao što je tada bio na suprotnoj strani od Plenkovićeve, pa i od gotovo cijele Europske unije, tako je i sada zauzeo suprotan stav o ratu na Bliskom istoku, naglašavajući da se oštro protivi bilo kakvom uvlačenju Hrvatske u sukob s Iranom, pri čemu je kritizirao politiku Izraela i nastojanje hrvatske vlade da uspostavi vojnu suradnju s tom zemljom.
U tom je pogledu rigorozan pa je i tijekom nedavnog posjeta ministra obrane Ivana Anušića Izraelu podsjetio da je lani Oružanim snagama zabranio bilo kakav oblik suradnje s izraelskom vojskom, nazvavši usput izraelsko vodstvo zločinačkom klikom koja svijet želi uvući u rat. Naglasio je i kako Izrael provodi brutalnu politiku pa ne može biti pouzdan hrvatski partner.
Uvijek kontra
Više je puta i u ovom i u prošlom mandatu Milanović davao do znanja da će, dok je predsjednik, držati Hrvatsku podalje od sukoba u koje se, prema njegovu viđenju, ne trebamo miješati. Napade na Iran on prije svega doživljava kao rezultat višegodišnjeg pritiska Izraela i Sjedinjenih Država na Teheran, a ne kao obrambenu reakciju.
Tako Milanović i o ratu na Bliskom istoku ima sličan stav kao i ukrajinskom ratu te ne skriva da se snažno protivi hrvatskom angažmanu oko tih sukoba, a ujedno otvoreno kritizira zapadne politike. Razlika je u tome što je Rusiju ipak proglasio agresorom, dok u slučaju Irana i Gaze govori o zvjerstvima, zločinu i moralu, čime pokazuje da ga ne zanima previše međunarodno pravo, nego jednostavno nije sklon američkom i briselskom nametanju. Milanović, kažu oni koji ga poznaju, voli prkositi pa taj svoj prkosni karakter pokazuje i na tome.
Nije tajna da se hrvatski predsjednik prije nepune tri godine susreo s bivšim iranskim predsjednikom Ebrahimom Raisijem, kojega zapadni svijet doživljava kao čelnika režima koji sponzorira Hamas i šalje dronove u Ukrajinu, pa mnogi kažu kako se i u tom susretu ogleda Milanovićev karakter i inaćenje zapadnima čelnicima. Takav je stav usko vezan uz unutarnju politiku i predsjednikove limitirane ovlasti, smatraju upućeni pa dodaju da on svojim istupima izolira Hrvatsku od zapadnog svijeta, a istodobno koristi svaku priliku da bude na suprotnoj strani od one koju zastupa Vlada odnosno premijer Plenković, kojemu je vanjska politika također jedna od najvažnijih sfera interesa.
Foto: Damjan Tadic / CROPIX
Zločinačka klika
Milanoviću se može spočitnuti, a i osporiti štošta, ali nipošto to da je izvrstan govornik, a uz to i populist koji uglavnom govori ono što narod želi čuti. Tako i u ovoj osjetljivoj temi majstorski koristi strah građana od rata i ekonomskog kolapsa pa cijenu benzina usko veže uz američke poteze na Bliskom istoku, pakirajući svoju politiku nemiješanja koju javno zagovara kao čin vrhunskog domoljublja, iako u Vladi smatraju da svojom strategijom Hrvatsku izolira u savezima kojima naša zemlja pripada.
No, što god mislili u Vladi, Milanović je i na predsjedničkim izborima i u svim anketama koje su nakon njih provedene najpopularniji političar, što upućeni pripisuju njegovim drskim stavovima, zahvaljujući kojima ga dio građana doživljava kao autentičnog političara čija dosljednost nadilazi okvire naše zemlje. Milanovića se jednostavno u javnom prostoru percipira kao onoga koji se odupire kontroli globalnih centara moći. Nakon što su SAD i Izrael pokrenuli vojnu operaciju protiv Irana, opisavši je kao preventivni udar usmjeren na iransko vodstvo i nuklearni program, može se očekivati da će Milanović ostati pri svojem mišljenju o zločinačkoj kliki koja cijeli svijet uvlači u rat. A o izraelskoj vojsci vjerojatno ima isto, ako ne i gore mišljenje nego onda kada je rekao da je odgovorna za najgore ratne zločine, precizirajući kako ta zemlja vodi zvjersku politiku.
Ono na čemu se Milanović u svojim tezama nije previše zadržavao jest ideologija iranskog režima, jednostavno je ustao u obranu Irana, zauzimajući se za to da mora biti pošteđen vanjske agresije. On Iran koristi kao platformu za kritiku izraelske vlasti, postavljajući se prema Izraelu i onome što on radi u Iranu i Gazi puno oštrije nego kada je Rusija pokrenula invaziju na Ukrajinu, koju je trivijalizirao nazivajući taj sukob tragedijom. Stav prema Zapadu ni u ukrajinskom ni u ovom bliskoistočnom sukobu nije značajno korigirao pa tako naglašava kako SAD i NATO godinama provociraju Rusiju šireći se na istok, zbog čega je Ukrajina gurnuta u sukob iz kojeg ne može izaći kao pobjednik.
Foto: Lucija Ocko / CROPIX
Inicijativa Iranaca
Hrvatski predsjednik više je puta raniji napad na Iran opisao kao rezultat višegodišnjeg pritiska Izraela i Sjedinjenih Država na Teheran, umanjujući iransku krivnju. Njemu je, dakle, krivac uvijek isti, a to je Washington koji će, kako on to predstavlja, uništiti svjetsku ekonomiju, što će se odraziti i na cijene energenata.
Svoj stav Milanović je možda formirao još u rujnu 2023., kada se na marginama 78. zasjedanja Opće skupštine UN-a susreo s iranskim predsjednikom Raisijem, i to na inicijativu Iranaca. Slučajno ili ne, taj se sastanak održao baš u trenutku kada su tenzije između Irana i Zapada rasle zbog iranskog utjecaja na ukrajinski sukob te zbog toga što je Iran godinama pokrovitelj organizacija kao što su Hamas i Hezbollah, koje su povezane s masovnim pokoljem izraelskog naroda. Kako se sastao s Raisijem, tako je Milanović 2015. hodočastio u Moskvu, na susret s ruskim predsjednikom Putinom, s kojim se družio na 70. obljetnici pobjede nad fašizmom premda je u tom trenutku većina zapadnih lidera već počela bojkotirati ruskoga predsjednika zbog aneksije Krima.
Pitate li upućene, Milanovićeva retorika nije samo alat za njegove unutarnje obračune s Plenkovićem, njegovi stavovi i potezi koje je povukao u odnosu na Izrael nadilaze sferu izravne institucionalne štete i blokade državnih procesa, što se poglavito odnosi na naredbu da se prekine svaka suradnja Oružanih snaga s vojskom Izraela. Ta odluka, kažu upućeni iz MORH-a, izravno blokira njihove napore da nabave moderne sustave kao što je Trophy za nove tenkove Leopard 2A8, jer predsjednik ne dopušta ni obuku hrvatskih vojnika u Izraelu ni povezivanje s njegovom industrijom.
Na fotografiji: tenk Leopard. Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Saniranje štete
Može se reći kako je Milanović ušao u izravan diplomatski sukob s tom zemljom pa su i njegove teze o zločinačkoj kliki rezultirale neuobičajeno oštrim reakcijama izraelskih dužnosnika. Tako je ministar Gideon Sa’ar za svojeg posljednjeg posjeta Zagrebu u rujnu prošle godine izravno kritizirao Milanovića, na što mu je Pantovčak odgovorio još oštrijom retorikom, nazvavši izraelsku politiku bestijalnom. Stavove hrvatskog predsjednika o Izraelu iranska je diplomacija javno pozdravila, a onda i iskoristila za osobnu propagandu.
U vladajućim redovima reći će pak da Milanović nominalno zagovara mir, no da svojim svrstavanjem narušava percepciju Hrvatske kao pouzdanog saveznika unutar NATO-a i EU-a, posebice sada kada ti savezi jačaju pritisak na Teheran. Milanovića to što u Vladi misle ne zanima previše jer je odavno postao vodeći glas za jednostrano priznanje Palestine, što svakako vodi do ozbiljnog raskola u hrvatskoj vanjskoj politici jer premijer nastoji održati liniju usklađenu s većinom zapadnih saveznika. U HDZ-u stoga smatraju da je Milanovićeva retorika i šteta koju njome nanosi odavno nadišla verbalne okvire pa se odražava na duboku diplomatsku izolaciju Pantovčaka od zapadnih partnera, a onda i na blokadu modernizacije Hrvatske vojske, dok se Hrvatsku u međunarodnim krugovima percipira kao zemlju s dvije glave koja nije sposobna voditi koherentnu vanjsku politiku.
Upućeni kažu kako Plenković nakon svakog Milanovićeva istupa na ovu temu ulaže goleme napore kako bi sanirao štetu. Na svako Milanovićevo nazivanje Izraela zločinačkim ili pak na zabranu suradnje s njihovom vojskom Plenković je prisiljen i Washington i partnere iz Jeruzalema uvjeravati kako predsjednikov stav ne predstavlja službenu politiku Hrvatske, što našu zemlju pozicionira kao neozbiljnu državu. To, tvrde oni upoznati sa situacijom, strahovito iritira Plenkovića jer ruši i njegovu percepciju institucionalnog političara na kojoj hrvatski premijer godinama radi.
