Ako su nas za vrijeme COVID-19 krize, koja se danas čini jako daleko, a ne prije tri godine, pokušavali uvjeriti da ćemo morati živjeti u novom normalnom svijetu udaljenosti jednih od drugih, skrivanju iza maski i konstantnim primanjem novih cjepiva, neovisno o razinama otpornosti i snage individualnog imunološkog sustava pojedinaca, danas je najnovije normalno militarizacija Europe.
Prije 10ak godina, kad su pojedine političke opcije zazivale svojevrsnu militarizaciju ili veći fokus na sigurnost za vrijeme migrantske krize u Europu 2015./16. (čije nasilne plodove svakodnevno možemo vidjeti po Njemačkoj i drugim zapadnim državama) europske političke elite (poglavito one iz institucija Europske unije) bilo kakvu vrstu militarizacije s ciljem zaštite europskih građana od migranata dočekale su izuzetno negativno etiketirajući (do razine demonizacije i marginalizacije) bilo koje opcije koja bi izrazila sumnju u njihove migrantske politike. Danas, s druge strane, se bez velikog otpora ide u militarizaciju Europe, prije svega protiv prijetnje s istoka, odnosno Ruske Federacije (s izuzetkom mađarskog otpora). O kakvoj se militarizaciji Europe radi i što se s njom želi postići?
Prošli tjedan, Europska unija poduzela je važne korake u jačanju svoje obrambene politike kroz inicijativu nazvanu ReArm Europe. Važno je napomenuti da su mnoge odluke oko inicijative još uvijek u fazi planiranja ili rasprava, te će konačni detalji ovisiti o daljnjim odlukama institucija EU-a i država članica. Predsjednica Europske komisije, Ursula von der Leyen, 4. ožujka 2025. predstavila je inicijalni plan koji se sastoji od nekoliko glavnih elemenata:
- Fiskalna fleksibilnost – privremeno suspendiranje proračunskih pravila EU-a kako bi se državama članicama omogućilo povećanje izdvajanja za obranu, što bi moglo osloboditi do stotine milijardi eura tijekom četiri godine.
- Obrambeni zajmovi – pružanje zajmova za zajedničke obrambene projekte, poput razvoja sustava protuzračne i proturaketne obrane.
- Preusmjeravanje postojećih sredstava – usmjeravanje postojećih EU fondova, poput kohezijskih fondova, prema obrambenim ulaganjima. Biti će zanimljivo vidjeti hoće li doći do anuliranja/ukidanja elemenata zelenih politika EU koje su se propagirale i promovirale posljednjih nekoliko godina jer obrambenu industriju pokreću prije svega neobnovljiva fosilna goriva. Donald Trump je u nekoliko navrata ismijavao projekt električnih tenkova koji će upasti u neprijateljski teritorij sve uništiti, ali barem će se kretati na okolišno prihvatljiv način. Potencijalno slijedi dezelenizacija europskih politika kako bi se omogućila vojnu (re)industrijalizacija EU .
- Uloga Europske investicijske banke (EIB) – uklanjanje ograničenja za financiranje obrambenih projekata, omogućujući EIB-u da podrži obrambenu industriju.
- Stvaranje mehanizma za mobilizaciju privatnog kapitala u obrambeni sektor, potičući dodatna ulaganja.
“Mir opasniji od rata”
Prvotno, odmah razjasnimo na koga se ovaj plan odnosi? Primarno se odnosi na nacionalne države članice EU-a, ali također uključuje i elemente zajedničke europske obrane. Općenito, kad se govori o zajedničkim politikama Europske unije, nacionalne države gotovo u potpunosti zadržavaju pod svojom kontrolom vanjsku politiku i obrambenu politiku, stoga su nacionalne države glavni akteri inicijative ReArm Europe.
Dakle, svaka država članica EU-a će dobiti fiskalnu fleksibilnost da povećava izdvajanja za obranu. Predviđeni obrambeni zajmovi i fondovi omogućit će državama članicama da ulažu u modernizaciju svojih vojnih kapaciteta, posebno u protuzračnu i proturaketnu obranu. Mnoge države planiraju povećati proizvodnju oružja, streljiva i vojne opreme, kako za vlastite potrebe, tako i za slanje Ukrajini (što može biti opasno zbog daljnje eskalacije sukoba s Rusijom, ali to europsku političku elitu ne zanima previše jer kako bi rekla danska premijerka Mette Frederichsen: mir je opasniji od rata).
Razina institucija Europske unije, prvenstveno Europske komisije s Europskim obrambenim fondom imat će središnju ulogu u koordiniranju ulaganja i jačanju europske obrambene industrije. Europska investicijska banka (EIB) dobit će ovlasti za financiranje vojnih projekata, što dosad nije bilo moguće. Plan uključuje povećanu suradnju između država u nabavi oružja kako bi se smanjila ovisnost o SAD-u i drugim vanjskim partnerima.
EU neće postati vojni tigar već savez 28 militariziranih mačkica
Ukratko, Europska unija neće postati vojni tigar, jer su države još uvijek njeni glavni akteri u implementaciji najavljene militarizacije, nego eventualno savez 28 novo-militariziranih vojnih mačkica (država) sa svojim vlastitim interesima i vanjskopolitičkim/sigurnosnim ciljevima.
Također, snažnijim ulaganjem u obranu država članica EU, a ne nadnacionalnu „obranu EU“ ili stvaranje neke nadnacionalne „europske vojske“, omogućuje se održavanje NATO saveza koji vjerojatno neće tako lako biti raspušten, kao što pojedini analitičari smatraju. Ne smije se zaboraviti kako je NATO savez jedina institucionalna veza demokracija dvije obale Atlantika, a ono čemu sad svjedočimo je europsko preuzimanje odgovornosti za svoju sigurnost.
Ukoliko Trump bude kontrirao Europi i jaz između Europe i SAD se bude produbljivao, Trump može povući većinu američkih snaga iz Europe te tako NATO savez postane ljuštura u de facto smislu, ali ne znači da će doći do njegovog ukidanja kao međunarodne organizacije zajedničke obrane. Osim toga, važno je naglasiti kako je Donald Trump anomalija američke vanjske politike i pitanje je hoće li ostati dugoročno njegov utjecaj jer gotovo cijela Demokratska stranka, kao i dobar dio Republikanske stranke (koji je trenutačno u strahu, ne toliko od Trumpa kao čovjeka nego njegove popularnosti među američkim biračima) se identificira s „europskim elitističkim“ pogledom na Rusiju kao jasnog suparnika i neprijatelja, a ne stranu s kojom je nužno sjesti, pregovarati i „isposlovati“ mir.
Razumijevanje Rusije nije tako teško koliko nepopularno i neželjeno
Zato što je Trump anomalija u SAD-u, a ne tendencija, postoji mogućnost povratka na stare „normalne“ liberalno-hegemonske osnove vanjske politike SAD-a (kao za vrijeme različitih predsjednika Demokratske stranke) što Rusi u potpunosti razumiju i zato neće tako lako imati kompromisan stav oko Ukrajine, naročito ne oko primirja i ponovnog zamrzavanja sukoba, nego je fokus na miru i dogovoru o cjelokupnoj novoj sigurnosnoj arhitekturi u Europi, dok još imaju racionalnog Donalda Trumpa u Bijeloj kući koji ponajviše teži miru, a ne konfliktima.
Dakle, i demokratski i republikanski stranački „establishment“ da su u Bijeloj kući vjerojatno ne bi djelovali kao što sad djeluje Trump po pitanju Ukrajine. Dodatan argument je što Trump ima više-manje čiste ruke po pitanju Ukrajine u posljednje tri godine, jer nije donosio nikakve odluke o ovom sukobu i njegovu održavanju nego se borio i gradio svoju kampanju iz oporbe kao svojevrsni „politički mrtvac“. Odlučio je zaustaviti ovaj sukob, što zabrinjava, kako demokrate, tako i dobar dio republikanaca, zajedno s Europljanima koji su u udruženom pothvatu po pitanju Ukrajine i svi nose odgovornost za njenu budućnost stoga ne žele završiti rat, kao što to želi Trump, jer će svi oni zajedno imati uz svoje ime etiketiranu jednu veliku međunarodnu katastrofu.
Također je zanimljivo za naglasiti kako je politička elita Rusije, vrlo transparentna u izlaganju svojih strateških ciljeva (koliko god to liberalima zvučalo kao hereza) jer predsjednik Vladimir Putin, ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov i ostali uistinu vjeruju u to što govore i ti ciljevi s ruske pozicije imaju geopolitički i geostrateški smisao (iz realističke teorije međunarodnih odnosa), ma koliko se s njima europska politička elita ne slaže na Zapadu (iz liberalne teorije međunarodnih odnosa), stoga razumijevanje Rusije nije tako teško koliko nepopularno i neželjeno.
Važno je naglasiti razlikovanje obrambene politike i militarizacije. Obrambena politika, fokusira se na zaštitu zemlje i ne nužno na širenje vojnog utjecaja. Ona je konstantno bila prisutna jer sve države imaju obrambenu politiku koja može uključivati povećanje vojnog budžeta, što većina europskih saveznika dugo vremena nije radila. Militarizacija kao proces podrazumijeva širu integraciju vojske u društvo i politiku, često s ciljem jačanja vojne moći kao primarnog sredstva rješavanja konflikata. Dakle militarizacija je proces koji pogađa cjelokupno društvo te se povećava vojna moć, infrastruktura i prisutnost vojske u svakodnevnom životu. Navedeno može uključivati povećanje vojnih proračuna, proizvodnju oružja, jačanje vojske, uvođenje vojnih zakona ili promicanje militarističkih vrijednosti u društvu. Bit će zanimljivo pratiti implementaciju militarizacije u europskim državama.
Nova sigurnosna slika na istoku Europe: Minsk i Moskva dogovorili se o uporabi nuklearnog oružja
Nacionalne države kao glavni akteri
Ako su glavni akteri militarizacije Europe nacionalne države, onda se otvaraju dvije nove dimenzije istraživanja ove teme: 1) izazovi i strahovi između samih država članica Europske unije 2) utrka u naoružanju na više dimenzija. Iako se čini da je Europska unija usmjerena na zajedničke obrambene politike, ključni izazov leži u unutarnjim EU napetostima između samih država članica. Militarizacija Europe, naročito u kontekstu obrambenih planova, može razotkriti dublje političke, sigurnosne i ekonomske podjele među članicama EU (osim onih očitih da svaka država članica ima svoju vojnu doktrinu, strategiju, plan naoružavanja, način djelovanja vojnog-birokratskog upravljanja i slično). Nekoliko se izazova i strahova može pojaviti između država članica prilikom militarizacije:
- Nacionalni interesi država članica protiv zajedničkog „europskog interesa“ pri čemu neke zemlje EU-a imaju jake i profesionalne vojske, druge zemlje imaju manje razvijene vojne kapacitete. Ove razlike mogu stvoriti osjećaj nesigurnosti među članicama, jer bogatije zemlje mogu težiti većoj vojnoj autonomiji, dok one manje razvijene mogu osjetiti marginalizaciju u zajedničkim planovima. Različiti geopolitički interesi također igraju ulogu. Na primjer, zemlje istočne Europe poput Poljske, baltičkih zemalja i Rumunjske mogu imati veće strahove od ruske prijetnje nego zemlje zapadne Europe, što dovodi do različitih stavova o vojnoj potrošnji i raspodjeli resursa.
- Za mnoge zemlje EU, posebno one koje su povijesno imale dugotrajan vojni suverenitet (kao Francuska), militarizacija unutar EU može se doživjeti kao prijetnja njihovoj vojnoj autonomiji. Tu je i pitanje nacionalizma — kako u zemljama poput Mađarske, Poljske ili Italije koje mogu biti oprezne prema centraliziranim EU obrambenim politikama. Mnoge zemlje s jakim vojnim kapacitetima mogu biti oprezne u dijeljenju svojih vojnih resursa s EU, jer bi to moglo smanjiti njihov politički utjecaj na globalnoj sceni. Zemlje poput Francuske, koja je poznata po svom vojnom utjecaju, možda neće biti voljne u potpunosti uskladiti svoje strateške odluke sa zajedničkom europskom politikom.
- Militarizacija može izazvati strah da će se određene zemlje EU pokušati koristiti vojnom moći za ostvarenje političkih i ekonomskih ciljeva, što bi moglo stvoriti nesigurnost u drugim državama članicama EU. Zemlje poput Italije i Španjolske mogu se osjećati ugrožene ako smatraju da bi vojna integracija mogla dovesti do veće dominacije moćnijih članica (poput Francuske ili Njemačke kojoj Francuska nudi postavljanje nuklearnog naoružanja šireći francuski nuklearni kišobran po Europi). Osim toga, Poljsku je potencijalno mnogo više strah ponovne Njemačke militarizacije, nego ruskih snaga koje tri godine pokušavaju uspostaviti svoju kontrolu nad četiri ukrajinske regije. Upravo je zbog toga možda Tusk pokrenuo inicijativu postavljanja nuklearnog oružja u Poljsku (koje su postojale i ranije) i mogućnost vojne obuke svih muškaraca u Poljskoj. Dodatan argument je i odluka da Poljaci neće slati svoje vojne snage u Ukrajinu.
- Za zemlje na periferiji EU-a, poput Grčke, Bugarske i Mađarske, militarizacija može uključivati i veće vojno angažiranje na granicama EU, što se može povezati s migracijskim krizama i sekuritizacijom granica. Tu su i strahovi od veće militarizacije koja se događa već godinama na balkanskom prostoru, s obzirom na povijesne političke napetosti i lokalne nestabilnosti.
- Neke države članice EU mogu se osjećati zabrinute zbog financijskog tereta vojnih ulaganja koji se nameće kroz zajedničke obrambene planove. Zbog ekonomske krize u mnogim europskim zemljama, postoji strah da bi troškovi militarizacije mogli doći na račun drugih važnih sektora, poput socijalnih politika ili infrastrukture.
- Iako je EU i dalje duboko integrirana s NATO-om, postoji strah od jačanja vojne autonomije EU u odnosu na SAD. Neke zemlje EU-a, poput Mađarske i Poljske, imaju bliže odnose s NATO-om, a njihova politika prema vojnoj moći u EU može biti pod utjecajem njihovih veza s Rusijom ili SAD-om.
- Pitanje neutralnih država poput Irske i Austrije, koje su u EU, ali ne i u NATO savezu, imaju politiku neutralnosti i mogu se osjećati ugrožene od većeg uključivanja u zajedničke obrambene planove EU, što bi moglo narušiti njihovu neutralnu poziciju i povjerenje u militarističku politiku EU-a. Ovdje je važno naglasiti, kako u sklopu prevladavajuće paradigme kolektivne sigurnosti (koja se temelji na ideji da se sigurnost svih članova zajednice ili saveza može održavati samo kroz zajedničke napore i uzajamnu zaštitu i ideju kolektivnog odgovora na prijetnje, zajedničku obranu i suradnju među državama te se rat kao takav čini ilegalnim i etiketira kao agresija) neutralne države su nešto izuzetno opasno. Na ovo je upozorio i Jeffery Sachs u Europskom parlamentu „kako se neutralnost smatra kao prljava riječ. Možda najprljavija riječ jer ako ste neprijatelj znamo da ste neprijatelj. Ako ste neutralni, vi ste subverzivni, jer ste onda protiv nas samo nam to ne govorite. Praviš se neutralan, a to nisi“ (Meter, 2025). Kolektivna sigurnost je tipična liberalna ideja (ostavština Thomasa Woodrowa Wilsona, člana Prezbiterijanske crkve predanog njihovim učenjima) jer je depolitizirana i jer sukob/rat etiketira kao agresiju i potpuno čisti svakog konteksta budući da se po liberalima vilsonistima dogodio najveći moralni i etični zločin – rat, nevažno zašto i kako budući da je glavni krivac uvijek onaj koji prvi ispali metak, ignorirajući zašto ga je ispalio te ranije klasične vojne doktrine i strategije kroz koje je ponekad nužno krenuti prvi u napad zbog strateške prednosti na bojnom polju. Svatko tko neutralno gleda agresiju je po logici liberala vilsonista de facto uz agresora (koji je prije Prvog svjetskog rata bio puki implementator nastavka politike drugim, ratnim, sredstvima). Upravo ova paradigma kolektivne sigurnosti (iza koje se krije vrlo jasna liberalna pozicija moraliziranja) nastala nakon Prvog svjetskog rata izuzetno je zastupljena među trenutačnom političkom europskom elitom i upravo se s pomoću narativa ove paradigme mnogo toga može objasniti vezano uz rusko-ukrajinski sukob, primjerice pozicija neutralnih država koje su se počele odricati svoje neutralnosti poput Finske i Švedske (u nekim manjim elementima i Švicarske) nakon 24. veljače 2022. godine.
Meter: Od danas počinje trgovinski rat SAD-a i EU-a. Zašto Trump ne popušta i tko će pobijediti?
Ovdje je važno naglasiti kako militarizacija Europe može dovesti do utrke u naoružanju i to na nekoliko geopolitičkih razina. O tome više u idućem nastavku.
Nastavlja se.-
