Svjetska javnost iliti preciznije kazano, većina običnog stanovništva na planetu Zemlji želi dosta toga. Želi krov nad glavom, hranu, zabavu, radna mjesta, sreću a sve je to provedivo u uvjetima mira, stabilnosti i prosperiteta. Skraćeno, većina ljudi želi mir u svijetu. To je ideal star stoljećima, ali je bio posebno izražen u 20. stoljeću koje je bilo najratobornije i najkrvavije u povijesti čovječanstva.
Mir svi žele, a nikad nije bio udaljeniji
Danas 2025. godine svjetski mir se po svemu sudeći čini apsolutnom utopijom koja je neostvariva i nedostižna. Većina ljudi će reći da je neuhvatljiva za sva vremena. To nije čudno s obzirom na to da se zadnjih petnaestak godina od izbijanja Arapskog proljeća vode nesmiljeni ratovi na Bliskom istoku, a tu je i rat u Ukrajini, Sudanu, Mjanmaru… a NATO savez i Ruska Federacija su u katastrofalnim hladnoratovskim odnosima. Prema se možda prije dvadesetak godina svjetski mir činio realnijim, u sadašnjosti mnogi smatraju da je nikad dalji. I tako doista izgleda ako se gleda uska dnevno politička slika.
SAD – ključni čimbenik mira i nemira
Međutim, ako se detaljnije promotre aktualni konflikti i krizna žarišta tada je vidljivo kako je mir na planetu, odnosno prekidanje svih oružanih sukoba, sasvim provedivo samo ako bi na takvu soluciju pristali određeni centri moći. Uz dužno poštovanje svim ostalim državama i nedržavnim organizacijama, najveći centar moći su dakako Sjedinjene Američke Države. SAD je i dalje najmoćnija svjetska država u međunarodnoj zajednici i pojedinačno je na izravan ili neizravan način upleten u sve sukobe. Ako bi SAD odlučio napraviti zaokret od 180 stupnjeva i promijeniti svoju vanjsku politiku vrlo brzo bi išli prema putevima mira. Ključni kreatori američke vanjske politike su Predsjednik, Kongres i CIA što znači da o tim institucijama američke države ovise globalni trendovi rata i mira.
Bliski istok – uzrok svih problema
Definitivno najveću prijetnju svjetskom miru i sigurnosti predstavlja nemirni i užareni Bliski istok. Ratovi u Siriji, Svetoj Zemlji i Jemenu postali su sukobi koji ne staju. Očito na dugi rok za te sukobe nema rješenja na vidiku. Ovdje se neće ulaziti u razmatranje američkog doprinosa u izbijanju tih sukoba, ali odgovarajući potezi s druge strane Atlantika ubrzano bi okončali ove priče. Sirijski građanski rat od davne 2011. uništava tu zemlju, a različite sukobljene skupine ne nailaze ne održiva rješenja. Čak niti svrgavanje Bašara al-Asada 2024. nije donijelo mir. Kako i bi kad je na vlast došao notorni Hayat Tahrir al-Sham (HTS), dojučerašnji ogranak Al-Kaide. Jedini ispravni put bi bila međunarodna intervencija i uvođenje privremene uprave Ujedinjenih naroda (UN) dok se ne stvore uvjeti za slobodne izbore i uvođenje demokratskog sustava. Koliko god zvučalo izlizano, slobodni izbori i ravnopravno natjecanje svih zainteresiranih strana na fer način je pravo rješenje.
Tu bi SAD trebao napraviti najveći pritisak na sve strane i poslati najviše mirovnjaka u mirovnu misiju koja bi trebala osigurati stabilnost dok se ne stvore uvjeti za uskrsnuće nove sirijske države. Slično vrijedi i za ostale države Bliskog istoka, poput Libije. S tim da bi Amerikanci najviše napravili kada bi ne bi donosili jednostrana rješenja već bi nova rješenja bila pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda.
S. Arabija – pokretač nestabilnosti
Policymakeri u Washingtonu na regiju bi trebali manje gledati kao bazen nepresušnih naftnih polja, a više kao regiju o kojoj najviše ovisi svjetski mir i sigurnost. Svakako najveća američka greška i najveći propust na Bliskom istoku je višedesetljetna potpora saudijskom režimu. Zauzvrat za sudjelovanje u eksploataciji i opskrbi saudijske nafte, SAD je monarhiji dao vojnu i političku zaštitu koju je Saudijska Arabija iskoristila da širi svoj utjecaj u regiji tako što pomaže radikalne sunitske skupine koje žele uspostaviti šerijatski sustav države nalik saudijskoj. Takva politika je dovela do pojave radikalnih skupina kao što su mudžahedini, Al-Kaida, ISIS i ostali kojima se samo mijenja ime, ali svima je zajednički terorizam.
Integriranje Irana u međunarodnu zajednicu
Također, zapadne sile bi trebale napraviti definitivan preokret u politici prema Teheranu i ukinuti sve oblike sankcija i bez uvijanja priznati Iran kao neovisnu i suverenu islamsku republiku takvu kakva je. Naravno da politika prema Iranu predstavlja zakon spojenih posuda i direktno je vezana uz politiku prema Izraelu. Jedno ne prolazi bez drugog.
Rješavanje problema Svete Zemlje
Izraelsko-palestinski sukob je posebna priča. Amerika bi trebala prestati bezuvjetno pomagati izraelski cionizam i prihvatiti pragmatičan pristup unatoč snažnom izraelskom lobiju u SAD-u. Izraelsko-palestinski sukob traje još od uspostave Države Izrael 1948. i ne nazire mu se kraj. A kraj bi bio da Izrael pristane na pravo postojanja Palestine kao neovisne države. Palestinci koji su svedeni na pojas Gaze i brojne enklave zaista nemaju koristi od nastavka sukoba. Tu bi snažan pritisak Washingtona na Jeruzalem urodio plodom. Amerika bi trebala poslužiti kao posrednik pomirenja Izraela s arapskim svijetom. To je jako težak zadatak, ali ako bi Predsjednik, Kongres i CIA provodili koordinirane napore i uskratili Izraelcima izdašnu vojnu pomoć s vremenom bi Izrael morao ustupiti. SAD bi tu uz druge velike sile trebao biti glavni jamac mira. Na koncu, bilo kakvo mirovno rješenje može zaživjeti dugoročno samo uz potporu svih velikih sila, SAD-a, Rusije, Kine, Turske, Irana, Velike Britanije…
Ukrajinska zagonetka
Rat u Ukrajini bi se riješio pristankom na federalizaciju, donekle i konfederalizaciju Ukrajine, koja ne bi tražila ulazak u NATO, već bi mogla postati neutralni most Zapada u odnosima s Rusijom. Rusku aneksiju Krima Amerika bi mogla priznati jer se dogodila kao posljedica obojene revolucije u Kijevu koju je upravo ona podržala, a moguće i više od toga. Općenito, sukob Amerike s Rusijom bi se riješio tako što se NATO više ne bi širio na istok što je glavni razlog ruskih briga i poteza u neposrednom dvorištu Rusije. Rusija ima drukčiji politički i društveni put i to bi trebalo prihvatiti na Zapadu. Ne može ruska demokracija danas izgledati kao američka jer mora proći određene faze izgradnje. Pitanje je žele li Rusi uopće demokraciju. No, otvoreni odnosi bez predrasuda, sankcija i prijetnji lijek su za premošćivanje razlika.
Kina i SAD
Uz Rusiju odnosi Amerike s Kinom su izuzetno bitni za potencijalni mir. Tu sankcija nema, ali napeti odnosi i trgovinski rat kojeg je inicirao Donald Trump nisu dobri, a pogotovo otvoreni sukobi u Južnom i Istočnom kineskom moru. Premda SAD tamo nema potraživanja trebao bi odustati od bezuvjetnog držanja strane kineskim susjedima i slanja mornarica i avijacije. Umjesto toga trebalo bi forsirati međunarodnu arbitražu. Trebalo bi zahtijevati oštro kažnjavanje vojnog osvajanja otoka otočića i na miran način povući morske granice između tamošnjih država.
Sjevernokorejski misterij
Tu je neizostavna i sjevernokorejska kriza koja je vrlo lako rješiva samo ako bi Amerika to htjela. Za razliku od terorističkih islamističkih skupina, Sjeverna Koreja ne želi sijati sukobe po svijetu već posjeduje balistički i nuklearni program isključivo u obrambene svrhe zbog straha od moguće vanjske invazije. Iako su sastanci Trumpa i Kima koji su se dogodili prije nekoliko godina korak naprijed, oni nisu rješenje već kratkopolitička mjera. Amerika bi trebala prihvatiti da je DNRK nuklearna sila. Pod uvjetom da ne usavršava daljnje oružje, Amerikanci bi mogli povući svoje trupe iz Južne Koreje i prestati provoditi vojne vježbe u blizini. S tim potezima mir bi zaživio na Korejskom poluotoku.
Pitanja Trećeg svijeta
Ostali vojni konflikti u Africi u državama kao što su Mali, Srednjoafrička republika i Burundi su rješivi dosta jednostavno jer se tamošnje države i pobunjeničke skupine ne mogu se protiviti zahtjevima Washingtona, a pogotovo onim zahtjevima koji bi išli putem UN-a. U Africi se mir može nametnuti relativno lako dok je izgradnja mira teži proces. Sudan je teža priča, ali rješiva. Što se Latinske Amerike tiče trebalo bi u konačnici u praksi odustati od Monroeve doktrine i pristati na to da svaka država na američkim kontinentima može tražiti svoj politički i društveni poredak. Zaustavljanje trgovine drogom i organiziranog kriminala u državama kao što je Meksiko moguće je uz jači angažman američke vlade i veću financijsku pomoć tamošnjim lokalnim vlastima.
Globalni mir – kategorija budućnosti
Naravno, nije SAD jedini čimbenik o kojem isključivo ovisi postizanje mira u svijetu, ali je SAD kao uvjerljivo najjača svjetska sila najsposobnija voditi svijet putevima mira. Kad bi proveli spomenute zaokrete nitko im ništa ne bi mogao prigovoriti i SAD bi u praksi postao država širenja mira i demokracije. Ali, praksa pokazuje da Amerika u sadašnjosti ima druge interese i opravdane razloge za iste pa je mir u svijetu tek kategorija za daleku budućnost.
Za još ovakvog sadržaja pratite autorov portal Actualitica.com
Igra velikih sila za globalnu dominaciju: intervju sa spec. pol. Brunom Rukavinom
