Nedavno su se navršile četiri godine od početka ruske invazije na Ukrajinu, čime taj rat u svoju petu godinu ulazi s potpuno neizvjesnim izgledima za skori završetak, usprkos pregovaračkom procesu pod američkim posredništvom. Iako je taj sukob zapravo gorući globalni problem, sada to ostaje prije svega za Europu i Rusiju, jer “ostatak” svijeta ima preča posla i svoje brige. Latinska Amerika, a sada i Iran, imaju problem s američkim čelnikom Donaldom Trumpom, a isto tako i Kina i Indija, svaka iz svojih razloga, pa se može konstatirati kako su Europa i Rusija postale primarni problem same sebi, dok je za ostale zemlje svijeta primarni problem postala Trumpova Amerika.
Uz jedan važan dodatak – ona je postala problem čak i za vladajuće strukture Europe. Transatlantsko savezništvo našlo se u dosad neviđenoj krizi, uz jasnu tendenciju da se odnosi, ako se i poboljšaju u određenom smislu nakon eventualnog dolaska na vlast demokratske administracije za tri godine, vjerojatno više nikada ne vrate na predtrampovsku razinu. U tim i takvim okolnostima ništa se lijepoga i dobroga ne nazire na europskom horizontu, a ukrajinski rat “mlinski je kotač” oko vrata Starog kontinenta koji bi se pod tim teretom vrlo lako mogao ugušiti u problemima sigurnosne i gospodarske prirode. Pri donošenju odluke o pokretanju rata koji je, definitivno, prema pretpostavljenom roku trajanja i dimenziji samog ratovanja i osmislio onako kako ga je i prozvao – “specijalna vojna operacija” – Putin se vjerojatno vodio s pet početnih točaka ili premisa:
Gospodarske sankcije Zapada neće slomiti rusko gospodarstvo. Zapad se neće neposredno uključiti u rat, bojeći se njegove eskalacije u nuklearni, čime je Putin na samom početku preventivno i zaprijetio. Većina ruskog stanovništva i elita podržat će rusku vojnu operaciju s ciljem stvaranja dugoročne sigurnosti i stabilnosti zemlje. Glavne države tzv. Globalnog juga neće se pridružiti zapadnim sankcijama, što će Moskvi osigurati preustroj trgovine na istok te će kompenzirati gubitak zapadnog tržišta. Ruska vojska brzo će poraziti ukrajinske oružane snage.
Krivi pristup
Zapravo, s današnje točke gledišta sve su se ove točke ostvarile prema Putinovim zamislima osim one posljednje, 5., koja se na kraju pokazala i najvažnijom te je odredila tijek događaja na vojnoj i političkoj razini u protekle četiri godine. Sukob se, naime, vrlo brzo proširio iz okvira početnog zamišljenog lokalnog odnosno regionalnog sukoba na kontinentalni – europski, a u znatnoj mjeri i na globalni. Potonje s obzirom na to da se Bidenova administracija od samog početka rata aktivno svrstala na stranu vlasti u Kijevu masovnim naoružavanjem njegove vojske i davanjem sveobuhvatne političke, diplomatske i financijske potpore Ukrajini, što je zadalo ton za ponašanje i svih američkih saveznika – bez isključenja, nakon početnog nesnalaženja i kolebanja. U tom su se smjeru kretala i sva relevantna analitička razmišljanja, tj. predviđao se brzi slom Ukrajine. Ali pod tim utjecajem Washingtona slom je spriječen, što se zapravo dugo smatralo pravim čudom. Ali objektivno, čuda nije bilo, ako u to ne ubrajamo katastrofalnu procjenu ruskog državnog vrha za koju uopće nije isključeno da su mu je podmetnule ukrajinske obavještajne strukture u uskoj suradnji s američkim i britanskim kolegama kao lažni mamac, u koji se Moskva na kraju i uhvatila.
Dakle, čuda nije bilo jer je ukrajinska vojska već dotad stasala u relevantnu vojnu silu koja je u osam godina od uspostave postmajdanske vlasti u veljači 2014. i završetka dvogodišnjeg rata u Donbasu 2016. potpisivanjem Minskih sporazuma često izvodila zajedničke vojne vježbe s NATO savezom na tlu Ukrajine, utvrdila crte razdvajanja u Donbasu po najmodernijim zapadnim obrambenim vojnim pravilima u formiranju teško probojnih fortifikacijskih sustava, dok je istodobno radila na obuci i opremanju svoje vojske. Ruski državni vrh sve je to, naravno, dobro znao, ali je računao s čimbenikom iznenađenja, a još više i s nezadovoljstvom ukrajinskih građana svojim vlastima, što je trebalo dovesti do državnog prevrata u kojem bi bio detroniziran Volodimir Zelenski te do toga da cjelokupnu vlast u zemlji preuzme proruski orijentirana elita. To se, na žalost Moskve, nije dogodilo, a definitivno je u toj katastrofalnoj pogrešci zakazala ruska obavještajna zajednica – i civilna i vojna.
Osim toga, zbog te su katastrofalno pogrešne procjene obavještajaca i ruski vojni stratezi zanemarili činjenicu da ukrajinska vojska posjeduje dronove jer ih je od kraja 2021. masovno koristila u Donbasu protiv proruskih pobunjenika, tada isključivo turske proizvodnje Bayraktar. Ruski vojni planeri i stratezi računali su na brzi i sveobuhvatni poraz Ukrajine, prije svega na smjenu cjelokupnog ustroja vlasti, što bi dovelo do prekida zapovjednog lanca prema inače vrlo motiviranoj vojsci za obranu domovine. Na kraju, kad je ruski plan krahirao u prvim tjednima rata, stvar je u svoje ruke preuzela čista matematika. Rusija je 40-milijunsku i teritorijalno ogromnu Ukrajinu napala sa samo 200.000 vojnika. To bi, kada bi se anulirali navedeni ruski planovi temeljeni na pogrešnim procjenama i koji bi u slučaju točnosti bili opravdani s vojne točke gledišta, bilo krajnje diletantski i suprotno svim vojnim zakonitostima o nužnom minimalnom omjeru napadačke i obrambene vojske koji se mora kretati u okviru 3:1 u korist one prve.
Igra brojki
Ukrajinska vojska na početku invazije, prema ukrajinskim izvorima, također je imala oko 200.000 vojnika skupa s Nacionalnom gardom, ali su, osim matematike, moral i slom ruskih početnih planova doveli do kumulativnog efekta ubrzane dragovoljne mobilizacije ukrajinskih građana. To je na kraju rezultiralo činjenicom da su ukrajinski vojnici već u roku od nekoliko mjeseci bili višestruko brojniji od ruskih, pri čemu se u obrambenom smislu mobiliziralo i cjelokupno ukrajinsko društvo.
Nakon propasti prvotne strategije Putin je, da bi spasio svoju zemlju od neizbježnog vojnog poraza koji se nametao sam po sebi, učinio dvije stvari: prvo, pokrenuo je prvi val mobilizacije u Rusiji; i drugo, inicirao je mirovne pregovore uz posredovanje Turske. Mobilizacija je u Rusiji na kraju provedena uz neočekivano velik i za ugled Kremlja u svijetu neugodan otpor građana, jer su mnogi već tada uvidjeli kako se stvari na ukrajinskim bojišnicama ne odvijaju prema zamislima Kremlja. Otud i one poznate slike s kolonama ruskih automobila i stotinama tisuća ruskih ljudi na granicama s Finskom i Kazahstanom koji su nastojali pobjeći od mobilizacije.
Toj katastrofi još je više pridonijela ukrajinska vojska ne samo nastavljanjem herojskog otpora nego i ljetnom protuofenzivom te iste godine kojom je, za cijeli svijet vrlo brzo i potpuno neočekivano, oslobodila cijelu harkivsku regiju, a nedugo nakon toga i na južnim bojišnicama, u regiji Herson, gdje je vrlo brzo protjerala potpuno demoralizirane ruske vojnike s desne strane Dnjepra, čije je povlačenje iz grada Hersona i rušenje tamošnjeg mosta preko Dnjepra naredio čuveni ruski general Surovikin. ON je nešto kasnije postao poznat kao tvorac učinkovite troslojne obrambene protuoklopne fortifikacije uoči na zapadu i u Ukrajini dugo najavljivane velike ukrajinske protuofenzive u ljeto 2023. u Zaporiškoj regiji, čiji je cilj bilo izbijanje na Azovsko more i presijecanje ruskog kopnenog koridora do poluotoka Krima.
Nova taktika
Ta je propala protuofenziva na kraju postala novi prijelomni trenutak na bojišnicama, nakon kojeg je ruska vojska potpuno vratila samopouzdanje, usvojila novu taktiku ratovanja i nakon mnogo vremena počela provoditi ofenzivne operacije koje su rezultirale zauzimanjem novih ukrajinskih gradova i naselja već od jeseni 2023. i tijekom 2024. Pa iako su ta ruska napredovanja bila vrlo spora, njihova nova taktika iznenadnih napada u malim skupinama vojnika i s ciljem prekidanja ukrajinske logistike i poluokruženja ukrajinskih naselja uz ostavljanje koridora za izvlačenje ukrajinskih snaga bez potrebe borbe na život i smrt – dovela je do u Moskvi toliko željenog smanjenja vojnih žrtava. Rezultat je bio vrlo sporo, ali ipak uporno rusko napredovanje, tj. preuzimanje vojne inicijative, što je Moskvi omogućilo povoljnije startne pregovaračke pozicije u odnosu na Kijev.
I ne manje važno: time je izbjegnuta potreba drugog kruga mobilizacije u Rusiji koju Putin nikako ne želi, ne samo zbog opasnosti od ponavljanja neugodnih scena iz prve, nego još više kako bi održao mirnodopske uvjete života i funkcioniranja gospodarstva, ali isto tako i zaštitio ionako otprije vrlo loše demografsko stanje koje bi daljnja masovna pogibija ruskih vojnika odvela u nepovrat. Putin se oslanja isključivo na sklapanje dragovoljnih ugovora privatnih osoba s Ministarstvom obrane za služenje u oružanim snagama. Za to im se isplaćuju za ruske standarde vrlo visoki i primamljivi iznosi, uz jamstvo vođenja financijske brige o njihovim obiteljima. Zasad taj sustav funkcionira, a njegova je cijena, kako sam i rekao, sporo i ograničeno napredovanje ruskih snaga na pojedinim sektorima bojišta, bez mogućnosti provedbe velike i sveobuhvatne ofenzivne operacije koja bi imala prijelomni značaj. Onakve kakvu je neuspješno pokušala Ukrajina u ljeto 2023., što ju je na kraju skupo koštalo, a posljedice se osjete do danas.
Jer uvjeti ratovanja, nova oružja i suvremena tehnologija, više ne idu u prilog velikim vojnim manevrima i ofenzivama, pa ako ih već vjerojatno i ne bi mogli potpuno onemogućiti u postizanju konačnih vojnih ciljeva, sasvim sigurno bi doveli do velikih žrtava napadača – puno većih negoli je to trebalo u uvjetima vođenja ratova prije ovog ukrajinskog. Jer na bojišnicama i u njihovoj pozadini svaki masovniji pokret snaga suparnika postaje vidljiv, čime se anulira dosad redovito jedan od ključnih čimbenika u vođenju ratova – iznenađenje. Iznenađenja u tom smislu više nema niti će ga ikad biti bilo gdje, a ratovanje se premješta u posve novu dimenziju s novim tehnologijama i to je glavni poučak ukrajinskog rata za sve vojske svijeta.
Rat iscrpljivanja
Ukrajinski se rat pretvorio u rat iscrpljivanja, ali ne samo između Rusije i Ukrajine nego i Rusije i Zapada, koji je u njega duboku uključen na svim razinama, osim neposrednog sudjelovanja svojih službenih vojski. Paralelno s time rusko se gospodarstvo, iako potpuno nespremno za dugotrajni rat koji nitko u vrhu zemlje nije očekivao, pokazalo se vrlo žilavim i otpornim na zapadne sankcije, kojih je, prema prošlotjednoj informaciji iz Moskve, dosad uvedeno više od 31.000 što daleko premašuje broj sankcija prema bilo kojoj zemlji svijeta u povijesti. Pojedinačno gledano, Sjedinjene Države prednjače s više od 7000 uvedenih sankcija protiv Rusije.
Drugim riječima, ako je Putin bio uhvaćen u ratnu zamku vještom igrom zapadnih obavještajnih struktura u simbiozi s ukrajinskima, iz te je zamke, sada je to već potpuno sigurno – izašao. Koliko je njome politički oštećen, još je teško reći jer ova velika igra geopolitičkog i vojnog nadmudrivanja još nije završila. Putinu i Rusiji najviše je stradao ugled, ali on se vrlo brzo može vratiti ako se rat završi povoljno za Moskvu, čemu se ona sada nedvojbeno nada: ako ne u pregovorima s Trumpom koji bi prihvatio njezine, kako ih ona naziva, minimalističke uvjete, onda nastavkom vojne operacije do njihova ostvarenja.
Konačni ruski vojni ciljevi ovog rata nikada nisu bili službeno formulirani i javnosti kao takvi predstavljeni, ali su intimno sigurno bili kudikamo veći od uvjeta koje Moskva sada traži za završetak rata. Uvjeren sam da je u početku to bilo izbijanje na rijeku Dnjepar koja geografski Ukrajinu prilično precizno dijeli na dvije polovice – istočnu i zapadnu.
Promjena okolnosti
Osim vojno-političkih čimbenika koji su oblikovali dosadašnji tijek rata, na geopolitičkoj razini glavni čimbenik koji je na njega utjecao bio je dolazak Donalda Trumpa na vlast u SAD-u. On je pobudio nade u skori mir, paralelno tvrdeći da tog rata nikada ne bi bilo da je on, umjesto Joea Bidena, ostao na vlasti. Iako su rezultati Trumpova posredovanja u pregovorima zasad slabašni, uspjeh definitivno postoji.
Kijev i Moskva sjede za pregovaračkim stolom, neki su stavovi gotovo potpuno usuglašeni, razmjenjuju se ratni zarobljenici i tijela poginulih vojnika, Zelenski je odustao od zahtjeva za povlačenje ruskih snaga na granice iz 1991., dok je Putin odustao od pripajanja svih četiriju ukrajinskih regija u njihovim administrativnim granicama, osim Donbasa, tj. DNR-a i LNR-a koje zahtijeva u cijelosti. To je, sada već prema službenim izjavama Moskve, i bio dogovor postignut na sastanku Trump – Putin na Aljasci 15. kolovoza prošle godine, zbog čega se Moskva sada tako uporno i drži svojih uvjeta za kraj rata. Od Trumpa traži da, “u duhu Aljaske” provede u djelo ono što je dogovoreno pritiskom na Kijev, ali i na europske saveznike koji se tome opiru.
Međutim, ključne europske zemlje smatraju da je povlačenje ukrajinske vojske s teritorija koje drže nemoralno, čak i usprkos blažem stavu samog Zelenskog koji je i otvoreno izražavao spremnost na povlačenje iz Donbasa, ali uz uvjet da se na tom prostoru stvori tampon-zona, tj. da se i ruske snage s njega povuku i da se o svemu provede referendum. Nitko ne dvoji da Trump ima presudnu ulogu i moć stvarnog utjecaja na Kijev, ali je pitanje koliko dalje želi destabilizirati odnose SAD-a s europskim saveznicima u NATO-u, s obzirom na to da su oni načelno zauzeli čvrst stav o nastavku vojne i financijske pomoći Kijevu.
Nezgodna situacija
Prošlog je tjedna njemački kancelar Friedrich Merz otišao još dalje te rekao kako je ovo rat iscrpljivanja koji će trajati sve dok se Rusija potpuno ne iscrpi i ne prihvati mirovni sporazum.
Europski dužnosnici vrludaju u svojim stavovima. Jedni, poput Emmanuela Macrona, austrijskog kancelara i premijera Češke i Mađarske zagovaraju pokretanje europskog dijaloga s Putinom da bi se EU našao za pregovaračkim stolom jer se tu rješava i pitanje europske sigurnosti, dok Merz i britanski premije Keir Starmer to u potpunosti odbacuju prije postizanja sporazuma jer bi to navodno Putinu bilo samo poticaj da ustraje na svojim zahtjevima.
S druge strane vrluda i tzv. Koalicija voljnih oko razmještanja svojih snaga u Ukrajinu. Malo bi, malo ne bi. Tako je prošloga tjedna stigla izjava britanskog ministra obrane Johna Healeya koji je rekao kako želi “biti ministar obrane koji će rasporediti britanske trupe u Ukrajinu – jer to će značiti da je ovaj rat konačno završen”, da bi već idućeg dana stigla vijest britanskog medija The Telegraph prema kojoj zapadnoeuropske zemlje neće rasporediti trupe u Ukrajinu bez ruskog pristanka. Visoki diplomatski izvor rekao je britanskim novinarima kako su članovi prokijevske “koalicije voljnih” privatno priznali da će “poslati naše trupe samo ako postoji ruski pristanak”.
Na dan pisanja ovoga teksta stigla je vijest da su telefonski razgovarali Trump i Zelenski. Prema navodima američkog medija Axios, Trump je od ukrajinskog vođe zatražio da se rat zaustavi u roku od mjesec dana kako bi se do ljeta postigao mirovni sporazum. Razgovaralo se i o ideji trilateralnog summita Trump – Zelenski – Putin. Trump je navodno spreman raditi na njegovoj organizaciji ako sastanak američkih, ruskih i ukrajinskih delegacija, zakazan za početak ožujka, dovede do većeg napretka.
Minsko polje
S obzirom na to da je Trump u svom prošlotjednom govoru o stanju nacije u Kongresu Ukrajini posvetio samo tridesetak sekundi od ukupno dva sata, siguran sam da tema ukrajinskog rata ubrzano ustupa mjesto temama koje će dominantno utjecati na američke jesenske predizbore. Četverogodišnji ukrajinski rat više nije ni približno aktualan za američku javnost kao što je bio tijekom Bidenove administracije. Trump zato neće vršiti nikakve odlučujuće pritiske ni na Moskvu ni na Kijev da prihvate njegove sugestije mirnog rješenja i time riskirati nove napetosti s Rusijom ili daljnje zaoštravanje s europskim saveznicima, što mu može samo politički štetiti.
U tom je slučaju vrlo izgledno da će Trump Rusiji, Ukrajini i Europu prepustiti rješavanje tog rata. Međutim, Europa je već odavno potpuno uključena u taj rat na strani Kijeva pa ne može biti posrednik. Tim više što su gotovo svi diplomatski kanali između Europe i Moskve duboko zamrznuti, a retorika postaje ubojita i ratnička, s tendencijom daljnjeg zaoštravanja. O tome svjedoči i prošlotjedna vijest iz Moskve da ruska vanjska obavještajna služba (SVR) ima dokaze da London i Pariz namjeravaju Ukrajini dostaviti ili tzv. prljavu nuklearnu bombu ili onu klasičnu. Iako su britansko i francusko veleposlanstvo u Moskvi odmah negirali takve namjere, Moskva tvrdi da ima dokaze. Štoviše, tvrdi da su dvije zemlje u to pokušale uključiti i Njemačku, ali ih je ona odbila.
Pritom to navodno otkriće Moskva na službenoj razini planira dostaviti parlamentima Velike Britanije i Francuske, uz zahtjev za pokretanje internih istraga s ciljem sprečavanja katastrofe, kao i Vijeću sigurnosti UN-a. Paralelno, ruski MVP proglasio je “rizik od izravnog sukoba nuklearnih sila”, a Putin upozorava da će navedene aktivnosti, ako se ne spriječe, dovesti do ruskog preventivnog nuklearnog udara nestrateškim oružjem, ne samo po Ukrajini, u skladu s promijenjenom ruskom nuklearnom doktrinom.
Nestrateško oružje
Bitno je naglasiti kako je ovo prvi put da se prijetnja mogućom uporabom nuklearnog oružja izdiže s medijske i analitičke razine na službenu. Veliki je to pomak, ali i upozorenje. Jer, bile tvrdnje SVR-a istinite ili neistinite, informacije ovakve vrste, kada iza njih stoji sam državni vrh, uvijek se mogu pokušati iskoristiti u političke svrhe, a u slučaju neuspjeha, mogu se iskoristiti i za upozorenje o “nužnosti” preventivnog nuklearnog napada.
Moskva zapravo Zapadu daje do znanja da ne računa da će poraziti Rusiju financiranjem Ukrajine novim kreditima, a EU-u da ne ode predaleko sa svojim proturuskim sankcijama koje sada navodno idu i u smjeru zaustavljanja ruske pomorske flote. U oba će slučaja Kremlj vjerojatno iskoristiti “dokaze” koje mu je dostavila njegova obavještajna služba te inzistirati na stavu da je riječ o kršenju Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja, na temelju čega Rusija ima pravo na preventivne nuklearne udare.
U tom bismo slučaju mogli svjedočiti scenariju “Kubanska raketna kriza 2.0”, a sve bi zapravo moglo ovisiti o Trumpu. Možda je upravo zato već drugog dan nakon objave ove informacije održan njegov telefonski razgovor sa Zelenskim. Njegove detalje sigurno nećemo doznati. Kako god bilo, ukrajinski je rat postao minsko polje za cijelu Europu, a s obzirom na ruski nuklearni potencijal, i za cijeli svijet. Ako se brzo ne privede kraju, ne isključujem katastrofu, za razliku od političara koji uporno tvrde kako sve drže pod kontrolom.
Povoljni mirovni ugovori više ne dolaze u obzir
Putin je u istanbulskim pregovorima u svibnju 2022. Ukrajini ponudio uistinu povoljne uvjete za završetak rata, uz osiguranje izvanblokovskog, tj. neutralnog statusa Ukrajine, što su njezini pregovarači na početku prihvatili, pa je čak i stavljen potpis njihova vođe na preliminarni prijedlog sporazuma. Međutim, nakon intervencije tadašnjeg britanskog premijera Borisa Johnsona koji je navodno Zelenskog nagovorio da odbaci prijedlog Moskve jer Ukrajina sada može vojno pobijediti, on ga je i odbacio te najavio borbu do konačne pobjede i oslobađanja svih ukrajinskih teritorija.
Pobuna koja je pokazala svu slabost moskovskog režima
U lipnju 2023. počela je a velika ukrajinska protuofenziva. Ali gotovo istodobno s njom počela je i za Putina krajnje neugodna i opasna pobuna Jevgenija Prigožina, vođe čuvene privatne ruske vojne formacije Wagner. Sve je zapravo mirisalo na teški ruski poraz i skoro ispijanje “kave na Jalti”, kako je obećao Zelenski. No sve se vrlo brzo potpuno preokrenulo i otišlo u neželjenom smjeru. Putin je neutralizirao Prigožina u navodno slučajnoj zrakoplovnoj nesreći, prethodno ishodivši predaju njegove vojske koja je već bila zauzela i vojno zapovjedništvo ruske armije jug u Krasnodarskom kraju, što je bio pravi šok, dok su dijelovi Wagnerovih mehaniziranih snaga krenuli autocestom prema Moskvi.
Visoka politika na kraju je bez vojnog sučeljavanja pobunjenika i službene vojske uspjela spriječiti i vrlo mogući građanski rat u zemlji. Jer do njega je moglo doći s obzirom na veliku Wagnerovu popularnost u ruskoj javnosti, koja je sve glasnije ono što se događalo na bojišnici nazivala izdajom u vrhu vlasti. Naime, za razliku od službene ruske vojske koja je djelovala potpuno neorganizirano, poglavito na nižim razinama zapovijedanja i u pogledu logistike, Wagnerovi su se borci hrabro borili i na kraju i osvojili Bahmut, uz pretrpljene goleme gubitke, pri čemu je Prigožin postojano odašiljao neugodne javne kritike prema MO-u i osobno ministru Sergeju Šojguu, koji se pokazao nedoraslim za tu dužnost. Stoga ga je Putin vrlo brzo nakon pacificiranja Wagnerove pobune i prelaska većeg dijela njegovih vojnika u službene postrojbe ruske vojske i smijenio s te dužnosti.
Umjesto Šojgua, kojeg je imenovao tajnikom ruskog Vijeća sigurnosti, što je politička funkcija s puno manje odgovornosti, poglavito u ratnim uvjetima, za ministra obrane postavio je Andreja Belousova, sposobnog stratega i vizionara preustroja tog mastodontskog ministarstva i ruskog obrambenog sektora općenito, koji uključuje i vojnoindustrijski. Tako je Rusija odmah ubrzala vojnu proizvodnju iznad svih zapadnih očekivanja, ne samo oklopnih vozila, odnosno tenkova i raketa, nego i dronova, s čime je počela od nule, da bi sada, prema podacima i zapadnih vojnih izvora i specijaliziranih medija, nadvisila ukupnu proizvodnju zapadnih država i Ukrajine.
