U Vukovaru pojedinim Srbima smetaju i spomenici i spomen ploče koje ih podsjećaju na velikosrpsku agresiju! Tako je ovih dana notorni Srđan Milaković (DSS), vukovarski gradski vijećnik i bivši zamjenik gradonačelnika Grada Vukovara, postavio pitanje na sjednici Gradskog vijeća – zašto se u ovom gradu Junaka neprestano podižu novi spomenici, odnosno zbog čega se iz gradske kase izdvajaju financijska sredstva za te i ovakve namjene?
Ovaj čovjek, kao i većina Srba u Vukovaru, ne želi da ovaj grad bude grad-spomenika, tim prije jer, kako je rekao, i mladi ljudi ne vide smisao ovakve daljnje gradnje spomenika te je mišljenja da je bolje ulagati u život, gospodarstvo, mlade, odnosno ono što uljepšava život!
Može li nešto sramnije od toga?
U Vukovaru je svaka hrvatska kuća „spomenik“, jer nema ni jedne koja je tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskog rata ostala pošteđena od srpskih i četničkih granata, kao što nema ulice ili trga gdje nisu ubijani nevini Hrvati, mladi, stari, žene, djeca, prenosi Kamenjar.com.
Milaković je imao 13 godina kad je počela bitka za Vukovar, pa nije mogao biti sudionik ovih povijesnih zbivanja, ali njegovi roditelji, poglavito otac i te kako je mogao, ali nije se „želio miješati“. Nakon okupacije Vukovara njegova je obitelj bez problema otišla put Beograda, a u Vukovar su se vratili 1992., znači kad je bio pod okupacijom Srba, i u njemu nastavili mirno živjeti sve do danas.
A, kako je bilo živjeti u Vukovaru i što je njegova obitelj tamo radila kad su ovim gradom vladali Srbi, poput dr. Vojislava Stanimirovića?
Srbi, zločinačka JNA, Crnogorci i domaće izdajice u Vukovaru i cijelim ovim krajem ostavili su veliki broj masovnih grobnica. Opljačkali su sve hrvatske kuće i tvornice, a što su samo napravili od vukovarske ratne bolnice?
I sad, nakon svega, ovom čovjeku i ne malom broju njegovih istomišljenika, ne odgovaraju spomenici, kao sjećanja na zlo koje se tamo dogodilo. On i njegovi bi radije da se u svakoj ulici postave „cirkusi ili luna parkovi“, kockarnice ili „zološki vrtovi“ i da se ljudi, a poglavito mladi, dan i noć mirno zabavljaju, i na taj način zaborave na sva srpska i ina zvjerstva!
Milakoviću ne smetaju četnički spomenici na koje se sve češće može naići u ovom kraju, ne smeta ga spomenik ratnom zločincu Šoškočaninu, a još manje srpsko groblje „šajkača“ koje se nalazi nedaleko centra grada!
Nakon okupacije ovog grada i moja malenkost je predlagala da se ovaj grad ne obnavlja, da se sačuva za sva vremena, kako bi mladi vidjeli što znači srpska i ina čizma. Međutim, relativno brzo grad je obnovljen, a poglavito tamošnja bolnica na koju je tijekom rata padalo na desetine tisuća projektila i koja, da nije dirana, bila bi najljepši spomenik srpskoj agresiji.
Na svim ulazima, odnosno cestama, koje vode u grad, također sam predlagao, da se podignu kapelice i križevi, kako bi se svatko prije ulaska pomolio za duše nevino stradalih.
Što primjerice razni milakovići ne odu u Beograd i tamo se bore protiv podizanja četničkih spomenika, poglavito onima koji su razarali hrvatske gradove i naselja?
U Vukovaru ili Škabrnji svaka kuća treba biti „spomenik“, kako se srpski i ini krvavi pir više nikada ne bi ponovio, a sramne izjave poput tog Milakovića treba javno i oštro osuditi!
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
