Nakon napada na britansku zračnu bazu na Cipru Grčka je rasporedila bateriju protuzračnog obrambenog sustava Patriot na svoj otok Karpatos u istočnom Egejskom moru. Turska je, međutim, optužila Grčku da time krši demilitarizirani status Karpatosa ili Kerpe (turski naziv). Tursko ministarstvo obrane izjavilo je kako je otok predan Grčkoj pod uvjetom da se zadrži njegov demilitarizirani status u skladu s Ugovorom iz Lausanne iz 1923. i Pariškim mirovnim ugovorom iz 1947.
“Kršenje demilitariziranog statusa otoka je ozbiljno, ali raspoređivanje vojnih snaga na njemu pravno ne poništava taj status. Izjavljujemo da odbacujemo grčke pokušaje, koji nemaju nikakvu stvarnu svrhu i usmjereni su na iskorištavanje kriza u našoj regiji, te poduzimamo sve potrebne mjere u tom smjeru”, objavila je službena Ankara. Istovremeno je Turska nedavno rasporedila borbene zrakoplove na svoj dio Cipra, dok grčka strana cijeli otok smatra jedinstvenim teritorijem i ne priznaje protursku vlast.
Ovo je samo jedan od mnogih pokazatelja koliko je američko-izraelski rat protiv Irana opasan i koliko prijeti destabilizaciji šire regije i svijeta koji je već iz temelja potresao pa će se geopolitičke i ekonomske posljedice osjećati još dugo. A sve to da se još pravo nije ni osušila tinta s dokumenta svečanog osnivanja Trumpova Odbora za mir u Gazi i na Bliskom istoku.
Ali krenimo redom.
U Venezueli je početkom siječnja Donald Trump uspio, umjesto omraženog mu Nicolasa Madura, bez previše znoja instalirati na mjesto privremene predsjednice zemlje navodno Americi odanu Delcy Rodriguez (iako je i ona, poput Madura, tzv. čavist, tj. iz ljevičarske stranke neprijateljski nastrojene prema SAD-u i imperijalizmu općenito). Samo dva mjeseca poslije Trump je u Iranu, s nemjerljivo više utrošenog znoja i vojnog truda, u duetu s Benjaminom Netanyahuom, zasad uspio samo instalirati radikalnog ajatolaha Mojtabu Hameneija (56), bliskog s Korpusom straže Islamske revolucije (IRGC), koji je u SAD-u proglašen terorističkom organizacijom. Iako su i novog ajatolaha već uspjeli raniti pa je pitanje koliko će i on poživjeti u nastalom kaosu.
Propao “blitzkrieg”
Bez obzira na to, Trumpov i Netanyahuov zamišljeni “blitzkrieg” definitivno je propao, te će, ako se nešto uskoro ne promijeni – sve to brzo prerasti u međusobni rat iscrpljivanja. Slično kao što je Putin zaglavio u Ukrajini, no Trump, vjerojatno, ni pod kojim uvjetima neće poslati svoje kopnene snage, tj. izvršiti klasičnu invaziju na Iran (iako on na to svako toliko upozori kao na mogućnost “ako Iran…”), jer bi američka javnost to dočekala na nož. To bi definitivno pokopalo republikance na jesenskim međuizborima, a vjerojatno i na predsjedničkima 2028. iako je do njih još mnogo vremena. Jer sanduci s mrtvim vojnicima prekrivenim američkim zastavama ubojitije su oružje od iranskih raketa kada je riječ o američkoj unutarnjoj politici. Afganistan bi za takvu avanturu s Iranom izgledao uistinu kao mala beba.
Kopnena intervencija zato neće uslijediti čak ni u slučaju da iranska vojska prethodno potpuno bude lišena svojih ključnih sastavnica – zračnih i pomorskih snaga i protuzračne obrane, to se gotovo već i događa djelu jer se vojni otpor Teherana trenutačno svodi još isključivo na raketne snage i dronove te male brze čamce napunjene eksplozivom ili protubrodskim minama, no oni su u sastavu IRGC-a, a ne službene iranske vojske.
Svima je jasno da više nije riječ isključivo o borbi za život iranskog režima koji je u tu svrhu spreman ići do kraja, nego da poput njega, zbog karakteristika američko-izraelskog napada, sada misli i najveći dio iranskih građana koji bi američke vojnike na svom tlu rado dočekali – ali ne s cvijećem u rukama. Upravo na tu činjenicu upozorava i Financial Times u svom tekstu od 11. ožujka, iz kojeg izdvajam sljedeći citat: “Nakon što su prošla dva tjedna rata, ne postoje nikakvi znakovi nemira protiv režima kakvi su izbili u siječnju prije nego što su ugušeni brutalnim obračunom u kojem su ubijene tisuće ljudi. Umjesto toga, čini se da su se mnogi, čak i oni koji preziru Islamsku Republiku, zgrozili nad razaranjima i komentarima, uključujući i prijetnju Donalda Trumpa da će ciljati postrojenja za proizvodnju električne energije ako režim eskalira. Američki predsjednik također je rekao da karta Irana ‘vjerojatno neće’ biti ista nakon rata, što je izazvalo strahove da bi sukob mogao razdvojiti zemlju. ‘Strah od uništenja Irana sve više ujedinjuje ljude’”, prenosi FT riječi izvjesnog iranskog sociologa koji kritizira režim u Teheranu.
Rat iscrpljivanja
Dakle, rat iscrpljivanja, ako se krene u tom smjeru (ne Trumpovom željom, nego zbog upornog otpora Iranaca), nedvojbeno bi dobile Sjedinjene Države s obzirom na neusporedivu snagu dvaju gospodarstava i njihove vojne i financijske moći, samo je pitanje po koju cijenu. Ako plane regija i u njoj izgore i američki saveznici, ako se Europa nađe u dubokoj energetskoj krizi, i ako ta kriza zahvati i SAD, bila bi to Pirova pobjeda, ako bi se o pobjedi uopće moglo i govoriti.
Na 13. dan rata u regiji vojno stanje izgledalo je ovako: usprkos Trumpovoj izjavi u javnom nastupu od 11. ožujka da je rat s Iranom završen i da je u njemu SAD pobijedio, već idući dan nastavljeni su snažni američko-izraelski napadi na Iran, a Izrael je najavio i kopnenu invaziju na Libanon; Iran je pogodio rafinerije nafte u Bahreinu, UAE-u i Omanu; u iračkim vodama Iran je oštetio dva naftna tankera povezana sa SAD-om; američka vojska počela je gađati Iran raketama čiji su nosači raspoređeni u saudijskoj pustinji, dakle više ne na teritoriju baza koje su otprije bile pod iranskim udarima, čime tu ključnu zemlju neposredno uvlači u rat; Amerikanci povlače sustave Patriot iz Južne Koreje radi zaštite svojih instalacija na Bliskom istoku; Erdogan, koji je na početku osudio rat i jasno imenovao njegove krivce – ne Iran, nego SAD i Izrael – apelira na hitno zaustavljanje rata prije nego što se proširi izvan regije itd.
Osim toga, cijena nastavka rata bit će velika za Trumpa i zato što se on, osim protiv Irana, vodi i na unutarnjem američkom bojnom polju. A tu je i činjenica da vojne pobjede nema bez vojne čizme na terenu, jer se bez nje ne može kontrolirati, što je dobro poznata vojna zakonitost. Stoga Trump sada vrluda kako u definiranju konačnih ciljeva rata, tako i u strategijama njegova vođenja, što je jasan znak promašene prvotne strategije i neizvjesnosti što donosi sutra ne samo za regiju i američke saveznike i ne samo ondje.
Utjecaj cionista
Trump bi još rat mogao zaustaviti i reći STOP umjesto ponavljanja fraza “mi smo pobijedili”, “neprijatelj je stjeran u kut”, jer bi to mogao obrazložiti jednostavnom matematikom, tj. brojevima uništenih iranskih vojnih i civilnih infrastrukturnih ciljeva. Uništeno zrakoplovstvo, proturaketni sustavi, mornarica – sve to u 90-postotnim količinama od ukupnog broja (prema Trumpovim tvrdnjama, što je sigurno približno tako), udari po velikim rafinerijama itd.
Međutim, dosad neviđene štete za američke vojne ciljeve u regiji i svijetu općenito te jasan politički stav Teherana o nastavku borbe do konačne “pobjede nad neprijateljima i onima koji mu služe” (riječi novog ajatolaha) ne idu u prilog Trumpovu proglašenju pobjede, iako ga na to pozivaju pojedinci iz njegova bliskog kruga. Oni mu govore kako je sve dosad postignuto dostatno za američke nacionalne interese i za proglašenje pobjede, dok bi nastavak rata mogao sve to potkopati i prisiliti SAD na rizično kopneno angažiranje na iranskom terenu.
Što je, dakle, stvarni motiv Trumpove tvrdokornosti, možemo samo nagađati. Ono što se sada zna jest da se Trump, umjesto zaključavanja rata i zadovoljenja postignutim, radije okružuje cionizmu sklonim evangeličkim pastorima u Bijeloj kući i javnim molitvenim predstavama, izdižući time ovaj rat gotovo na eshatološku razinu o američkom i izraelskom narodu kao “obećanim i Božjim narodima”. Očito je iz nekog razloga pod jakim utjecajem cionističkih krugova (koje ne čine samo američki Židovi nego i Amerikanci cionističkih uvjerenja i iz Republikanske i iz Demokratske stranke), što pojedini analitičari povezuju i sa, za Trumpa neugodnom, aferom Epstein, uz koju se tako često spominje i povezanost s Mossadom.
Eshatološka razina
Iako je iznenadni vjerski žar, tj. trenutačno obraćenje itekako moguće čak i kad je riječ o najvećem grešniku (što je u samoj biti kršćanstva kao vjere, nade i obraćenja), koliko je Trump njime istinski zahvaćen, a koliko na to prisiljen nekom višom (ali ljudskom) silom, ne želim ulaziti, sud o tome radije prepuštam svakome od vas. Uz dodatak kako zaustavljanje rata bez svrgavanja teokratskog režima sasvim sigurno nije bio niti je sada cilj Izraela. Netanyahu, naime, već punih 30 godina javno upozorava na nužnost rušenja režima u Teheranu s obzirom na to da on, prema uvijek istoj retorici, tek što nije proizveo atomsku bombu. Međusobno neprijateljstvo Izraela i Teherana neupitno je i zbog različitih, dobro poznatih povijesnih okolnosti, ali je oduvijek jasno koji je od njih u praksi sposoban uništiti onog drugog. To se, uostalom, sada najbolje i vidi.
Pritom uopće ne dvojim da bi Izrael, u slučaju američkog povlačenja iz rata “nedovršenog posla”, mogao posegnuti i za uporabom atomske bombe protiv Teherana. Uostalom, za takvo što već ima povijesni presedan, a i političko obrazloženje takvog poteza moglo bi mu biti slično. Naravno, to bi otvorilo Pandorinu kutiju, ali s eshatološke točke gledišta za fanatike s obiju strana kataklizma se ionako već događa samim pokretanjem ovog rata. Svojevrsne “majke svih ratova”.
Dakle, u apokalipsu, osim ortodoksnih Židova, sada počinje vjerovati i sve više Iranaca koji na ovaj rat više ne gledaju kao na pokušaj smjene makar i dijelu nacije istinski omrznutog režima mula i ajatolaha, nego kao na pokušaj uništenja cijelog iranskog naroda i zatiranja njegove povijesti.
U tom smislu, osim na navedeni tekst FT-a, vrijedi ukazati i na tekst New York Timesa koji govori kako su američko-izraelski napadi na tisućljetnu iransku kulturnu baštinu pod zaštitom UNESCO-a razbjesnili Irance.
Prva violina
Zamislite da sada neka sila izvana počne bombardirati hrvatske sakralne i druge spomenike nulte kategorije poput crkve sv. Donata u Zadru, Dioklecijanove palače u Splitu, zagrebačke i osječke katedrale, tvrđave Nehaj u Senju, dubrovačkih zidina, crkava i muzeja itd. A sve to u ime svrgavanja političke vlasti odnosno režima. Bi li Hrvati na to baš tako ravnodušno gledali i usput pljeskali “osloboditeljima”?
Ako je istina da je Trump pod presudnim utjecajem cionista, mogao bi se naći pod pritiskom demokrata, ali i američke javnosti da ne samo što ignorira američke interese nego i zemlju dovodi u sigurnosnu opasnost podržavajući nacionalne interese druge države. Bez obzira na to što je ona američki saveznik. Jer svrha američkih savezništava po svijetu primarno je zaštita američkih interesa i sigurnosti. Što bi bilo kada bi, npr., jedna Estonija rekla kako je njezin nacionalni interes vojno uništenje Rusije i protiv nje pokrenula rat očekujući da će se SAD odmah svrstati na njezinu stranu jer su zajedno u istom vojnom savezu? Tako stvar ne funkcionira jer pravila se dobro znaju, tj. zna se tko je prva violina i tko i na čiju glazbu mora plesati.
Drugim riječima, Trump bi morao presudno utjecati na Netanyahua, a ne obratno. Sada se, međutim, čini da je stvar upravo suprotna, iako i to može biti privid. Tek ćemo vidjeti što će se iz svega ovoga na kraju izroditi. No stječe se dojam da rep upravlja psom u svima poznatoj komičnoj slici kad se pas vrti oko svoje osi u namjeri da rep dohvati zubima. Rep je, nedvojbeno, u ovom slučaju Netanyahu, dok se dobro zna gdje je smješten mozak, odnosno pseća snaga u cijelosti. Sigurno ne u repu, iako on sad iz nekog iracionalnog razloga upravlja ponašanjem psa.
Ciljevi rata
Zasad se Trumpovi ratni ciljevi modificiraju prema trenutačnim vojnim pokazateljima na terenu Bliskog istoka. Prvotno su polazili od strategije, tj. želje da se snažnim zračnim napadom osigura brza promjena režima i da se Teheran prisili na pregovore pod američko-izraelskim uvjetima, pri čemu nije bilo važno hoće li se potpuno srušiti gotovo polustoljetni teokratski društveni poredak u zemlji (Trump je prije izbora ionako govorio kako ne želi silom mijenjati vlasti u drugim državama i provoditi njihovu demokratizaciju, što su radile demokratske globalističke administracije prije njega) ili će na vlast zasjesti neki liberalniji i na kompromise spreman ajatolah (dakle, prema scenariju u Venezueli).
Taj je primarni scenarij (u koji su čvrsto vjerovali u Washingtonu i Tel Avivu, usprkos pojedinim upozorenjima iz samog vrha američke vojske i obavještajnih struktura o rizicima pokretanja razornog udara) propao već nakon prvih nekoliko dana rata pokrenutog 28. veljače, a definitivno je njegovu propast potvrdilo prošlotjedno imenovanje novog ajatolaha kojeg je Trump prije toga nazvao osobom potpuno neprihvatljivom za SAD. Dakle, Teheran se na Trumpove riječi javno oglušio, što je bio jasan znak odlučnosti Irana za borbu do kraja.
Alternativni scenarij bio je pokušaj uvlačenja prije svega iranskih Kurda na separatistički ustanak protiv Teherana uz pomoć subraće iz Iračkog Kurdistana. I jedni i drugi to su odbili, o čemu svjedoče izjave njihovih vođa, kao i vođa sirijskih Kurda koji su potpuno izigrani prethodnim američkim obećanjima o autonomiji (slično onoj iračkoj kad je srušen Sadam Husein), ostavljeni na cjedilu poslije pada Bašara Asada i dolaskom na vlast u Damasku SAD-u odanog vođe Ahmeda Al-Sharaae (bivši Abu Mohamed el-Golani) iz sirijskog radikalnog islamističkog oporbenog pokreta. Osim toga, Turska se protivi instrumentaliziranju iranskih Kurda uz pomoć iračkih jer i sama ima još brojniju kurdsku etničku zajednicu i zna do čega bi to na kraju dovelo – do domino-efekta koji bi prouzročio i fragmentaciju same Turske prema libijskom, sirijskom, iračkom i eventualno iranskom obrascu.
Nove sankcije
Kad je već propala stvar s Kurdima, za koje su i američki mediji pisali da su na njih aktivno računali CIA i Mossad, Trump se sada okreće pokušaju uvlačenja arapskih država u rat protiv Irana. U tome bi mu trebali pomoći iranski napadi i na njihovu energetsku infrastrukturu ili pak “samo” energetske interese koji su sada potpuno ugroženi iranskim zatvaranjem Hormuškog tjesnaca. Pozivu Međunarodne agencije za energetiku na oslobađanje strateških naftnih rezervi za nadopunu smanjenih količina bliskoistočne nafte i snižavanje naglog porasta cijena crnog zlata na svjetskom tržištu odazvale su se brojne zemlje izvoznice, uključujući i SAD, dok je Saudijska Arabija otišla i korak dalje, rekavši kako će ubuduće osigurati transfer nafte i plina iz Perzijskog zaljeva preko svojih naftovoda i plinovoda do Crvenog mora. Vidjet ćemo čime će to rezultirati, jer iranske rakete i dronovi, ako pogađaju Izrael, navodno i Cipar, sigurno mogu lako dosegnuti i terminale na Crvenom moru. Uostalom, nedaleko od njih su i proiranski hutisti u Jemenu koji su to već ranije dokazali. Hoće li i tada Rijad ostati po strani u ovom ratu?
Europska unija 11. ožujka uvela je nove sankcije protiv Irana, vjerovali ili ne, “zbog kršenja ljudskih prava”, kako je to rekla Kaja Kallas, a istodobno se, nakon kraće stanke zbog šoka od pokrenutog rata protiv Irana, iznova fokusira na svoju omiljenu temu – ukrajinski rat. I to ne u smislu njegova brzog završetka, nego de facto inzistiranja na porazu Rusije uvjeravanjem Kijeva da se nastavi boriti još najmanje godinu i pol do dvije – do ekonomskog sloma Rusije. Kijev to rado prihvaća jer mu Bruxelles pritom obećava konstantni priljev europskog novca i američkog oružja, čime se elita oko Volodimira Zelenskog osjeća komotno glede održavanja na vlasti. Koja će cijena za to biti plaćena, malo je koga briga, a ona može biti golema ako se Putin osokoli na završetak rata i eskalaciju po američkom modelu s Iranom.
Izvan igre
Ruski građani ionako sve teže podnose, kako smatraju, preblagi način ruskog vođenja rata koji je već ušao u petu godinu, pri čemu Ukrajina ponovno gađa ključne ruske ciljeve britanskim krstarećim raketama Storm Shadow (s njih čak sedam prošli je tjedan gađala pogranični ruski grad Brjansk i uništila strateški važnu tvornicu za proizvodnju mikročipova). Samo desetak dana prije Moskva je i službeno optužila Kijev za uništenje ruskog tankera za prijevoz ukapljenog plina u Sredozemnom moru, nedaleko od Libije. Međutim, osim prijetnji vojnim odgovorom “kada i za koje se ciljeve odluči vojni vrh”, u pravilu ne dolazi do njih, osim ponekog pojačanog udara po ukrajinskoj energetskoj ili vojnoj infrastrukturi, što se ionako redovito čini. Ruska javnost kipi dok se mediji pitaju što se to događa, ali svi se suzdržavaju zbog podsvjesnog shvaćanja da su stvari u svijetu preopasne, nepredvidljive i potpuno bez presedana, pa im ne preostaje doli nastaviti vjerovati Putinu u smislu da on vjerojatno bolje zna što i zašto nešto (ne) čini.
Također, Bruxelles je potpuno izvan igre i u pogledu energetske budućnosti EU-a. Tako je Ursula von der Leyen prošlog tjedna, nakon što je najprije rekla kako je uvoz energenata s Bliskog istoka postao nesiguran (a to je bio glavni izvor europske opskrbe nakon odbacivanja ruske nafte), dodala i kako ne smije doći ni do kakve obnove energetskih odnosa s Rusijom, što neki, kako je ustvrdila, u Europi sada traže, da se EU opet ne bi doveo u situaciju ovisnosti o Moskvi. Treba se okrenuti nuklearnoj energiji, poentirala je na kraju, ne precizirajući koliko vremena za izgradnju novih ili pak obnovu porušenih nuklearki (ovo potonje u Njemačkoj) treba, a koliko ga EU ima na raspolaganju. Jer rezerve nafte i plina u pojedinim se državama EU-a svode ne na mjesece, nego na dane, slično kao i u Velikoj Britaniji, gdje je stanje još gore.
Prijeti svima
Osobno smatram, na temelju svega navedenog, da ni od kakvog multipolarnog svijeta nema ništa, svaka se zemlja koja to može sada želi baviti isključivo sama sobom, svojom sigurnošću, i želi težiti što većoj razini samodostatnosti pred zahuktalim Trumpom koji vjeruje u svoju “božansku misiju”.
A zašto i ne bi? Ostvaruje ključne američke vanjskopolitičke interese a da mu se nitko od značajnijih svjetskih lidera ne usudi suprotstaviti. Oni pak malo manje važni već su se odavno sakrili u mišje rupe i pokorno služe novom svjetskom imperatoru, koji, kao što vidimo, prijeti svima – i Kanadi i Panami, i Grenlandu i Danskoj – ali u praksi udara samo na ruske i kineske partnere (Venezuela, Iran, uskoro možda i Kuba). Opasno je danas biti ruski i kineski saveznik, poruka je mnogima u svijetu. Vjerojatno je s pozicije tzv. globalnog juga sada gadljivo gledati krajnje oportunističko ponašanje Moskve i Pekinga koji su im donedavno obećavali brda i doline, oslobađanje od “zapadnih okova kolonijalizma” i što sve ne.
Još je bolnije za njih to što mnogi smatraju kako za odlučno djelovanje – dok Trump strateške snage SAD-a napreže do krajnosti uslijed neočekivano jakog iranskog otpora – Moskva i Peking sada itekako imaju priliku. Vjerovati da će Putinu i Xiju zbog njihove suzdržanosti Trump biti zahvalan i to honorirati za njih je krajnje rizično. Osim ako se o nečemu važnom njih trojica već nisu dogovorila daleko iza svjetala pozornice, u što ipak ne vjerujem. U svakom slučaju, svijet uvijek pamti samo pobjednike, a ne kalkulante! Trumpa će, sada je to već posve sigurno, zapamtiti, kako god se ovo što radi završilo.
Bolni udari na američku infrastrukturu u regiji
Teheran je puno ranije osmislio svoju strategiju vojnog odgovora na američki i(li) izraelski napad na zemlju, za to se spremao praktički od čuvene Islamske revolucije 1979. godine. Također je znao kako je, pritisnut gotovo polustoljetnim sankcijama, između ostalog i na uvoz suvremenog vojnog naoružanja i tehnike, osuđen na razvoj svoje vojne industrije i njezine prilagodbe strateškom geografskom položaju zemlje. Razvijao je raketnu industriju (među prvima u svijetu čak i proizvodnju dronova, još dok su i Rusi i Amerikanci i svi ostali osim Turske duboko spavali zimski san oslanjajući se na svoju tradicionalnu vojnu moć). Razvijao je i hiperzvučne rakete, i tu naglašavam njegov vojni sporazum sa Sjevernom Korejom za koju je već općepoznato da ima vrlo razvijen raketni program, između ostalog i onaj vezan uz nuklearne rakete strateškog značaja. Tu se zapravo može postaviti i pitanje je li Pjongjang nešto vezano uz svoju tehnologiju prišapnuo u uho Teheranu, što se ne smije isključivati, iako bi takvo što u današnjim uvjetima bilo teško zadržati u tajnosti. Osim toga, Teheran je uvijek imao najjači adut u svojim rukama – mogućnost kontrole i zatvaranja Hormuškog tjesnaca.
Kako god bilo, strategija koju je izabrao u ovom ratu primarno polazi od poteza usmjerenih na nanošenje bolnih udara američkoj vojnoj i civilnoj infrastrukturi u regiji, više nego Izraelu, znajući da je stvarni centar odlučivanja u Washingtonu, a ne u Tel Avivu (tako je barem trebalo biti do Trumpova dolaska na vlast). Također i po globalnim energetskim interesima. Zasad sve to i demonstrira u praksi, iako time riskira uvlačenje arapskih država u rat protiv sebe. Ali treba biti iskren i reći kako je arapske prijestolnice Teheran već ranije, a to je ponovio i prije ovog rata, upozorio da će u slučaju napada na Iran on napadati sve američke ciljeve u kojoj se god zemlji nalazili, i da bi one morale otkazati gostoprimstvo američkim bazama upravo radi svoje sigurnosti. To se, naravno, nije dogodilo niti će se ikada dogoditi, i sada smo tu gdje jesmo – na rubu velikog regionalnog ratnog kaosa.
Osim toga, strategija Teherana polazi i od pozicioniranja Rusije kao političkog saveznika, a Kine kao onog ekonomskog. Koliko će od toga na kraju ostati, tek ćemo vidjeti. Naime, i Moskva i Peking zasad djeluju krajnje suzdržano prema ovom ratu, iako nedvojbeno optužuju SAD i Izrael za “njihovu agresiju” – kako je i službeno nazivaju.
Moskva profitira na nafti, Peking na plinu
Kina i Rusija stoje iza Irana, što za dva geopolitička diva ne izgleda nimalo lijepo kada je riječ o njihovu ugledu u “ostatku svijeta”. No u Vijeću sigurnosti ni Kina ni Rusija nisu se usprotivile protuiranskoj rezoluciji ulaganjem veta, samo su izrazile svoju suzdržanost zajedno s još dvjema zemljama. I to usprkos činjenici da je Iran od prošle godine postao punopravni član formata BRICS i Šangajske organizacije (SCO), što baca ljagu na obje, za ruske i kineske vanjskopolitičke interese sada ključne organizacije (BRICS nije organizacija, nego klub interesno povezanih država, ali SCO jest, što mu govori i naziv) i čini ih, blago rečeno, neučinkovitima za hvatanje ukoštac s gorućim globalnim problemima.
Međutim, sigurno postoje i zakulisni kanali komunikacije između Moskve i Teherana i Pekinga i potonjeg. Stoga nije čudno što je Trump prošloga tjedna iznenada telefonski nazvao Putina te su sat vremena razgovarali, najvećim dijelom upravo o iranskom ratu. Trump je odmah nakon razgovora novinarima rekao da je moguće ukidanje američkih energetskih sankcija protiv “neprijateljskih zemalja”, ne spominjući Rusiju, ali su svi dobro znali kako je upravo o njoj riječ jer je njezina nafta sada svijetu nužna u uvjetima prekida opskrbe kroz Hormuz i naglog skoka cijena (međutim, do ukidanja tih sankcija Rusiji dosad nije došlo, a uvjeren sam da i neće).
Već idući dan Putin je nazvao iranskog predsjednika Masuda Pezeškijana te su razgovarali o nužnosti završetka rata, a potonji je naknadno zahvalio Rusiji, ironično ili ne – ne znam, na “humanitarnoj pomoći” koju pruža Iranu. Nedugo nakon toga Putin je nazvao i emira Ujedinjenih Arapskih Emirata, dok je Pezeškijan objavio na X-u uvjete za kraj rata: “U razgovoru s čelnicima Rusije i Pakistana, ponovno sam potvrdio iransku predanost miru u regiji. Jedini način da se završi ovaj rat – koji su pokrenuli cionistički režim i Sjedinjene Države – jest priznavanje legitimnih prava Irana, isplata reparacija i čvrsta međunarodna jamstva protiv buduće agresije.” Zapravo, traži ono isto što i Ukrajina traži od Rusije i iza čega uz Kijev stoje i europski saveznici, pa je stvar postala vrlo zanimljiva i u smislu dvostrukih standarda.
Ovdje treba dodati kako je sankcionirana ruska nafta Urals od početka ožujka, u samo dva tjedna, poskupjela za 1,7 puta, s cijenom identičnom referentnim sortama u svijetu. Indija je opet višestruko povećala uvoz ruske nafte nakon što joj je to Trump prethodno privremeno odobrio skinuvši raniju zabranu u sklopu trgovinskog sporazuma s tom zemljom. Ovoga je puta New Delhi ne uvozi po diskontnim cijenama, nego tržišnim. Moskva, dakle, nedvojbeno kratkoročno financijski profitira ovim ratom, kao što profitira i Kina, koja je preuzela kontrolu nad plinskim biznisom preprodajući katarski i ruski arktički ukapljeni plin – LNG po svijetu, prije svega Europi, koja je pak u svemu ovome potpuno dezorijentirana.
