Modrićev trenutak kao simbol društvene mobilnosti
Luka Modrić je prošli tjedan u svojoj 40. godini postigao pobjednički gol za AC Milan protiv Pise u posljednjim minutama utakmice. Talijanski komentatori nisu skrivali divljenje nad disciplinom, iskustvom i predanošću koja stoji iza tog trenutka.
Modrićev uspjeh nije samo sportski fenomen; on je simbol onoga što Hrvatska može postići kada pojedinci, bez obzira na svoje porijeklo i institucionalne prepreke, nadvladaju društvene blokade kroz talent, disciplinu i trud.
Njegov put od malih sredina podno Velebita u Hrvatskoj do globalnog sportskog priznanja ilustrira paradigmu aspiracijskog habitusa, gdje osobni napor i sposobnost nadmašuju formalne privilegije i naslijeđene mreže.
Poduzetništvo i kultura izvan institucionalnog patronata
Slične obrasce možemo promatrati i u poduzetništvu i kulturi. Rimac Automobili, nastao u garaži u Sv. Nedelji, prerastao je u globalni tehnološki brend. Infobip, IT kompanija iz regionalnog centra, uspješno opslužuje međunarodna tržišta, pokazujući kako inovacija i disciplina omogućuju globalnu konkurentnost. Obitelj Kostelić, koja je iz malog mjesta bez snijega podno Sljemena ostvarila višestruke olimpijske uspjehe, dodatno potvrđuje da fizička i mentalna disciplina, u kombinaciji s planiranjem i odricanjem, može dovesti do međunarodnog priznanja.
U glazbenom sektoru, Marko Perković Thompson stvorio je koncertnu infrastrukturu i publiku od stotina tisuća ljudi, postavljajući svjetski rekord i demonstrirajući sposobnost mobilizacije bez oslanjanja na državne subvencije ili političku podršku.
Nasuprot tome, izvođači poput Elementala ili Mile Kekina, iako institucionalno subvencionirani i privilegirani pristupom gradskim i državnim fondovima, ne uspijevaju privući značajnu publiku niti ostvariti društveni ponos, pokazujući ograničenost formalne podrške bez stvarne kulturne vrijednosti prepoznate od šire javnosti.
Izmišljeni fašizam i stvarni hibridni rat: kako se Hrvatska nepotrebno igra vatrom
Habitus i reprodukcija privilegije
Ovaj kontrast ilustrira ključni problem suvremene Hrvatske: težinu institucionalnog naslijeđa starog, nelustriranog jugoslavenskog mentaliteta.
Pierre Bourdieu definira habitus kao sustav trajnih, internaliziranih sklonosti, navika i strategija koji oblikuju percepciju i mogućnosti pojedinaca unutar društvene strukture.
Stara hrvatska elita, odrasla u mentalnom okviru bivšeg komunističkog režima, i danas reproducira privilegije kroz mreže koje su djelovale prije 1990. godine.
Djeca i nasljednici bivših partijskih kadrova dominiraju pravosuđem, javnim poduzećima, sveučilištima i medijskim konglomeratima, dok pojedinci iz ruralnih i ratom pogođenih sredina moraju graditi vlastitu karijeru kroz trud, disciplinu i stvarnu kompetenciju.
Relativna deprivacija i frustracija aspiracijskog sloja
W. G. Runciman opisuje fenomen relativne deprivacije, u kojem pojedinci prepoznaju standarde uspjeha, ali im institucionalni kanali za postizanje tih ciljeva ostaju zatvoreni.
Hrvatski aspiracijski pojedinci, svjesni globalnih standarda i meritokratskih normi, suočavaju se s blokiranim pristupom resursima i mrežama. Frustracija nije samo ekonomska, nego simbolička: potencijal koji društvo prepoznaje ne može se izraziti kroz formalne kanale.
Upravo zato uspjesi Modrića, Rimca ili Thompsona ilustriraju latentni potencijal hrvatskog društva, koji je uvelike ignoriran ili marginaliziran od strane starog, institucionalno privilegiranog habitusa.
Upravljani nemir: Zašto je slučaj Draška Stanivukovića važniji od Thompsona
Nelustrirani kontinuitet i institucionalna inertnost
Shmuel N. Eisenstadt u svojim istraživanjima postimperijalnih tranzicija upozorava da „demokratizacija propada onog trenutka kada stara elita zadrži kontrolu nad institucijama, bez simboličkog ili praktičnog prekida s prošlošću“.
Hrvatska to demonstrira u punom opsegu: formalno demokratska, ali s institucionalnom kontinuitetom starih mreža, privilegija i mentalnih obrazaca, favorizira performans i poslušnost nad kompetencijom i stvarnim rezultatom. Meritokratski princip, koji u razvijenim europskim društvima određuje uspjeh, u Hrvatskoj je često podređen povijesnim privilegijama i mrežama odanosti (lojalnosti).
Ove razlike nisu simbolične nego konkretne. Dok Modrić postiže golove, Rimac stvara globalni brend, a Thompson mobilizira stotine tisuća ljudi, gradske i državne institucije često ne uspijevaju riješiti osnovne probleme. U Zagrebu zgrada Vjesnika mjesecima blokira promet i život građana; Advent, nekada proglašen najboljim u Europi, pati zbog loše prezentacije, dok zimska služba ne uspijeva ni očistiti snijeg ili odlagati smeće.
Ovi primjeri ilustriraju kako institucije, zaražene mentalnim obrascima iz komunističkog razdoblja, nisu sposobne generirati stvarnu društvenu vrijednost, dok privatni pojedinci i inicijative uspijevaju stvoriti mjerljive rezultate i zadovoljiti stvarne potrebe.
Meritokracija kao geostrateški izbor
Sustavna promocija meritokracije mogla bi preokrenuti ovu dinamiku. Bourdieuov koncept kapitala — ekonomski, kulturni i simbolički — pokazuje da je kombinacija stvarnih sposobnosti i priznanja ključna za društvenu mobilnost.
Ako Hrvatska institucionalno vrednuje talent, trud i inovaciju, a ne mreže i naslijeđeni autoritet, aspiracijski pojedinci mogli bi postati ne samo iznimke, već i katalizatori društvene promjene.
Runcimanova analiza relativne deprivacije sugerira da otvaranje kanala za stvarne nagrade smanjuje frustracije, jača povjerenje u sustav i potiče društvenu koheziju.
Eisenstadtovo upozorenje o kontinuitetu stare elite jasno implicira kako bez lustracije i reforme ključnih institucija ostaju iste strukturalne blokade koje ograničavaju učinkovitost društva i ekonomije.
U političkom kontekstu, lijeve platforme fokusirane na zelene politike, regulacije klimatskih promjena, COVID-19 mjere, otvorene granice i performativnu ideologiju identiteta, iako često motivirane dobrim namjerama, u praksi su dovele do fiskalnih izazova, rasta dugova i nesrazmjera između troškova i proizvodnje u razvijenim državama.
Hrvatska, sa svojim aspiracijskim pojedincima i potencijalom za globalnu konkurentnost, riskira da institucionalna inertnost i ideološki performans ograniče njihov utjecaj. Primjeri iz sporta, poduzetništva i kulture pokazuju kako stvarni rezultat nadmašuje politički performans: dok institucije kreiraju iluziju djelovanja, aspiracijski pojedinci ostvaruju mjerljive, prepoznate rezultate.
Kad male države nadmaše velike blokove: Hrvatska i njeni potencijali
Zaključak: Od iznimke prema normi
Hrvatska, prepoznajući i institucionalno podržavajući ove pojedince, može stvoriti društvo u kojem aspiracija i sposobnost nadmašuju naslijeđene blokade.
Meritokratski principi, transparentna dodjela resursa i nagrađivanje stvarnog doprinosa omogućili bi da talentirani pojedinci – bilo da se radi o sportašima, poduzetnicima ili kulturnim akterima – generiraju društvenu i ekonomsku vrijednost za cijelo društvo. To bi također pomoglo Hrvatskoj da se u kulturnom i etičkom smislu približi standardima razvijenih zapadnoeuropskih društava, udaljavajući se od Balkan-style patronažnih i koruptivnih obrazaca koji su preživjeli iz jugoslavenskog razdoblja.
U konačnici, aspiracijski pojedinci i institucije moraju surađivati u oblikovanju novog habitusa: sustava gdje sposobnost, trud i inovacija postaju primarni determinanti društvenog uspjeha.
Hrvatska može konvertirati simbolički kapital svojih modernih heroja u trajnu strukturalnu vrijednost. Time aspiracija ne ostaje iznimka, već postaje model koji redefinira norme, vrijednosti i očekivanja, postavljajući temelje za održiv društveni, politički i ekonomski razvoj.
Specijalni rat: Raspišite referendum o tome želite li da Zagreb bude glavni grad Hrvatske
U ovom smislu, uspjesi Modrića, Rimca i Thompsona nisu samo pojedinačni fenomeni; oni su društveni signal i putokaz kako Hrvatska može napustiti naslijeđe nelustriranog jugoslavenskog sustava i ostvariti istinski meritokratsko i konkurentno društvo.
