Situacija na Bliskom istoku, gdje su se opet sudarile aspiracije Irana i Izraela, paradoksalna je jer nema izlaza. Obje strane bi rado zaustavile galop one druge, ali to je nemoguće bez katastrofalnih posljedica za njih same. Mnogo je razloga za ovakvu situaciju, uključujući i geografsku kompaktnost regije, gdje svaka akcija glasno odjekuje i nestalno odjekuje bumerangom. Što je još važnije, svi problemi i odnosi toliko su isprepleteni da bi njihovo razrješenje zahtijevalo kolosalan napor za koji nitko nije sposoban. Teoretski, uže bi se moglo presjeći snažnim udarcem koji bi promijenio igru, ali nitko nema dovoljno sredstava.
Ova posljednja izjava može se činiti pomalo kontroverznom. Izrael provodi izuzetno agresivnu politiku preoblikovanja svog cjelokupnog sigurnosnog krajolika, nadajući se da će još dugo zadržati okolne prijetnje. S druge strane, na Iran se općenito gleda kao na aktivnu revizionističku silu, koja upravlja regionalnim krajolikom ponekad izravno, ali posebno kroz korištenje partnerskih skupina (neka vrsta ‘Osovine otpora’) u raznim zemljama. Pretpostavku da je odlučujuća bitka vjerojatna treba poduprijeti činjenicom da je cijela regija već u previranju i da vanjske sile, uključujući tradicionalno dominantne SAD, samo glume aktivnu uključenost, umjesto da točno znaju što žele. Stoga je sigurno krajnje vrijeme da hrabri i odlučni naprave skok do novog statusa. Ali koji novi status?
Povijesno gledano, postojale su uzastopne dominantne sile u ovom dijelu svijeta, uglavnom kolonijalni gospodari sa Zapada tijekom proteklih nekoliko stoljeća. Sada su se, iz raznih razloga (uglavnom vlastitih unutarnjih), te ovlasti povukle, možda i trajno. Ovo je vrijeme da lokalni igrači potvrde svoje pravo na dominaciju, pogotovo zato što neki od njih imaju relevantnu tradiciju (Iran, Turska), drugi imaju vojni potencijal (Izrael), a treći imaju puno novca i kontrolu nad važnim vjerskim svetišta (Saudijska Arabija).
Nekada bi borba za utjecaj bila žestoka, a konkurencija naravno postoji i danas. Naročito se sumnja da Iran pokušava dominirati cijelim Bliskim istokom svojim vjerskim i političkim utjecajem (kroz šiitske zajednice i prijateljske političke organizacije). Turska povremeno žonglira s pojmom ‘neoosmanizma’, iako ga pažljivo izbjegava. Ali ideja o kontroli sigurnosnih zona izvan vlastitih granica provodi se desetljećima.
Međutim, različiti oblici širenja odavno više nisu osvajanje prostora radi teritorijalnog širenja. Cilj je isti: osigurati povoljniju situaciju u smislu strateške dubine, odnosno sposobnost da se pouzdanije zaštiti od vanjskih prijetnji i time ojača domaću sigurnost.
Ovo je raširena pojava. Neke su zemlje blagoslovljene jer nemaju problematičnih susjeda (na pamet mi padaju Australija ili sjevernoameričke države, iako u potonjem slučaju SAD može ukazati na Meksiko i migraciju.) Ali to su vrlo rijetke iznimke; u većini slučajeva takvi se problemi moraju suočiti. Proširenje granica prije je bila norma, sada je iznimka – nestabilno je (jer ga je nemoguće legitimirati) i skupo. Tampon zone su češće i vidimo ih cijelo vrijeme. Ali ova je metoda očito situacijska.
Konačno, postoji mogućnost utjecaja na unutarnje stvari susjeda kako bi ga se odvratilo od jednostranog djelovanja. Ovo je danas vjerojatno najčešći oblik odvraćanja. Točnije, poželjno je jer ne uključuje velika neprijateljstva i rizike povezane s njima. Međutim, ne funkcionira uvijek.
Vraćajući se na osovinu Iran-Izrael, obje su strane svjesne nemogućnosti ostvarenja željenih ciljeva punim izravnim sukobom. Otuda i stalna ivica, uključujući i krajnje provokativne poteze, u očekivanju da odgovor neće prijeći nikakvu crvenu liniju. To je do sada funkcioniralo, iako se gustoća i intenzitet međusobnih udaraca ubrzano povećava. U takvom formatu interakcije nemoguće je išta ostaviti bez reakcije, a prije ili kasnije može se pokazati da je relativno suzdržanim oblicima odgovora došao kraj.
Drugi problem je sposobnost protivnika da predvidi neposredne posljedice svojih poteza. Vjeruje se da je Bliski istok dom velemajstora na ovom polju, majstora ove igre visokih uloga. Ali globalno iskustvo pokazuje da razina geopolitičkog ovladavanja općenito opada, možda zbog dramatično promijenjenih nepredviđenih okolnosti. Nema razloga vjerovati da su različiti akteri još uvijek sposobni igrati igre stvarne strateške dubine, a pritom uspijevaju izbjeći upadanje u plitak taktički bazen.
Ovaj članak prvi su objavile novine Rossiyskaya Gazeta, preveo i uredio tim RT-a
Ovu priču možete podijeliti na društvenim mrežama:
