Uskoro će se navršiti trinaest tužnih godina otkako se u splitske ulice uvukla opipljiva koprena strave i užasa. Na marjanskom predjelu Telegrin, nakon duge i opsežne potrage u kojoj su sudjelovale sve službe, uz pomoć specijaliziranih potražnih pasa pronađeno je tijelo 31-godišnje meksičke turistice Selene Macedo, a prizor s mjesta zločina užasnuo je i najiskusnije istražitelje. Glava Meksikanke bila je gotovo odrubljena, a zbog skinutih gaćica policija je najprije posumnjala da je riječ o zločinu seksualne prirode.
Splitom, koji tada još nije poznavao masovni turizam kao danas, koji je stigao s Ultra festivalom nešto kasnije, nevjerojatnom se brzinom proširila užasavajuća vijest o “koljaču s Marjana“, kako su ga nazivali mediji. Dugo su istražitelji tapkali u mraku, jedini trag bio im je ruksak s djelomice izblijedjelim natpisom Reksi na umrljanom dresu, u kojem je bio jedan nož, a iako su pronađeni i biološki tragovi ubojice, sve je bilo uzalud jer njegov DNK dotad nije bio evidentiran u domaćim i međunarodnim policijskim bazama podataka.
Bilo je to vrijeme, dobro se sjećam, velikoga straha na splitskim ulicama. Na licima uvijek energičnih Splićana zavladale su briga i sumnjičavost, potiho se nagađalo tko bi mogao biti tako okrutan, a cijela Hrvatska zbližila se s Emanuelom, bratom nesretne Meksikanke, koji je u tuzi i boli samo htio jedno – pravdu za svoju sestru koja je brutalno ubijena.
Užasavajući detalji
Napokon je uhićen mladić pomalo tupog pogleda, okruglog lica i gotovo spojenih obrva. Pri pretresu stana policajci su pronašli set noževa. Onaj koji je nedostajao bio je upravo nož kojim je na Marjanu ubijena Selene Macedo. Nož koji je nađen u njegovu odbačenom ruksaku u šumi. Pritisnut dokazima, ubojstvo Meksikanke policajcima je priznao Edi Mišić (28), nezaposleni Splićanin koji je s roditeljima te bratom i sestrama živio u prizemnom stanu zgrade u Ulici kroz Smrdečac u Splitu. Cijelo suđenje prošlo je relativno brzo, a javnost je pomalo doznavala užasavajuće detalje o monstrumu kojeg je odao natpis “Reksi”, ime njegova psa.
Suđenje je trebalo pružiti olakšanje obitelji, ali i cijeloj Hrvatskoj, a naročito Splitu, koji ne pamti da se u njihovu gradu takvo zlo dogodilo i još ktomu nekoj turistici, djevojci čija je jedina krivnja bila što je Marjanom šetala baš kada i njezin ubojica pomračenog uma. Ispostavilo se da je ubojstvo bilo planirano – Edi je na Marjan ponio nož, samoljepljivu traku, pa čak i, potpuno bizarno, sendviče ako ogladni u potrazi za žrtvom. Kako bi se ilustrirao opseg potrage za ubijenom, dovoljno je reći da su istragom obuhvaćene sve pekarnice u Splitu koje prodaju pecivo oblika kakav je bio sendvič. Hrvatska policija dala je, dakle, svoj maksimum, ubojica je priveden pravdi i doveden pred sud.
Sjećate li se ovog monstruma iz pakla? Njegov zločin zgrozio je Hrvatsku, kao i presuda
No, za hrvatsko pravosuđe, Selena nije patila. “Nažalost”, ubijena je prebrzo, Mišić je Selenu zaskočio nakon što se rastala od brata Emanuela, koji je otišao prileći u hotel. Na južnoj padini Marjana stavio joj je traku na usta i ruke te odvukao do rupe u kojoj je nađena nakon tri dana potrage. Glavu joj je gotovo otkinuo s tijela dvama potezima noža, koji je kasnije nađen u ruksaku zajedno s dresom Milana i natpisom “Rek_i”, s izblijedjelim slovom s. Za suca Vladu Živaljića, koji je na Županijskom sudu u Splitu elaborirao presudu koju je javnost opravdano dočekala kao sramotnu, to je bio dokaz da Selena nije ubijena na “osobito okrutan i podmukao način”, nego je “samo ubijena”.
Slom živaca
Hrvatski kazneni zakon, naime, poznaje više kaznenih djela sa smrtnom posljedicom, pa postoji “obično” ubojstvo, odnosno kazneno djelo ubojstva za koje je najveća kazna petnaest godina zatvora, te teško ubojstvo za koje je propisana kazna od 40 godina ili kazna dugotrajnog zatvora, najveća moguća kazna po našim zakonima. Sudac Živaljić gotovo je groteskno i u detalje objašnjavao svoju presudu, svjestan očito kakvu će reakciju izazvati. Čitatelji osjetljivog želuca možda bi mogli preskočiti ove retke, ali nužni su za razumijevanje daljnjeg tijeka događaja. Sudac je, naime, naširoko govorio kako bi počinitelj mogao i spaliti i raskomadati tijelo nakon smrti, ali to i dalje ne znači da je to teško ubojstvo, jer žrtva koju komadaju i pale ne može patiti ako je već mrtva. Sve smo to slušali dok nam je mučnina rasla, a brat Emanuel doživio je slom živaca i briznuo u plač kada je doznao da je Edi osuđen na samo petnaest godina zatvora. Sudac Živaljić rekao je da se njegovom presudom mogu baviti samo viši sudovi, aludirajući da javnost nije poželjna, a nažalost, njegov je stav zauzeo i Vrhovni sud koji je presudu potvrdio.
I gdje smo danas, nakon trinaest godina?
Danas smo u situaciji da Edi, koji je sada 41-godišnjak, muškarac u naponu snage, može bez problema izaći na slobodu. Naime, odslužio je više od dvije trećine kazne te mu sud može omogućiti izlazak na slobodu uz obavezno javljanje policiji do kraja kazne, baš kao i Ivi Sanaderu koji je ovih dana pušten na slobodu. Kako nam je potvrdio glasnogovornik splitskog Županijskog suda Neven Cambi, Edi više nije u njihovoj nadležnosti jer je trenutno u Zatvoru u Gospiću. Njegov je zatvorski put vodio od splitskih Bilica, gdje je bio do osude, potom do Zatvora u Zagrebu („Remetinca“), gdje je proveo uobičajeno vrijeme na odjelu za dijagnostiku zatvorenika, nakon čega je prebačen u Kaznionicu u Lepoglavi u kojoj kaznu izdržavaju počinitelji najtežih kaznenih djela. Prije nekog vremena transferiran je u zatvoreni dio Zatvora u Gospiću, gdje se zatvorenici inače pripremaju za izlazak na slobodu. Tamo doznajemo kako je Edi zatvoren na posebnom odjelu, te ga zatvorenici otvorenog dijela nemaju priliku susresti. Edi nema odvjetnika i dosad nije tražio uvjetni otpust, a da i jest, to mu ne bi moglo biti omogućeno s obzirom na to da nikada nije priznao djelo osim u policiji, a na sudu nije izrazio pokajanje. No, iako neće 2025., Edi će na slobodu najkasnije 2027., kada mu istječe presudom određena kazna. Izlasku će prethoditi uobičajena sigurnosna provjera.
Dok se u određenim krugovima sa zebnjom iščekuje izlazak Srđana Mlađana, višestrukog ubojice koji bi također uskoro mogao na slobodu, slučaj Edija Mišića još nam je jednom pokazao koliko je naše pravosuđe dehumanizirano i koliko ne vidi stvarnu patnju koja nije zapisana u člancima i stavcima. Jer, ako Selena možda i nije patila, a teško je povjerovati da netko makar neko vrijeme ne pati i da mu um ne “vrišti” dok mu kuhinjskim nožem odvajaju glavu od tijela, patila je, i to strahovito, njezina obitelj.
Emocionalno hladan
“Moja majka i ja željeli bismo mu postaviti pitanja poput ‘što ti je moja sestra učinila da si joj oduzeo život’, ‘zašto si to učinio’, ‘što si dobio nakon što si učinio nešto tako grozno’… Ali ne bih mu osobno postavio pitanja, učinio bih to preko treće osobe, jer taj čovjek ne zaslužuje da mu uputim riječ. Ono što tražim jest da se istraže njegovi motivi i da ga zakon zasluženo kazni”, rekao je potpisniku ovih redaka brat ubijene turistice uoči suđenja. Posebno se osvrnuo na činjenicu da je obitelj ubojice sumnjala da je Edi krvnik s Marjana, ali su ga štitili. Za mladog, bolom shrvanog Meksikanca, to je bilo neshvatljivo.
“Mogu pretpostaviti da ni roditelji ni braća ove osobe nisu mogli zamisliti da im je sin i brat ubojica, iako su mogli prepoznati da je ono bio njegov dres. Primjerice, moja majka može prepoznati svu odjeću koju nosim jer me vidi u njoj, pogotovo ako imam neki poseban dres kao što je ova osoba imala, to više ako je na leđima pisalo neko ime. Ovo komentiram na temelju članaka koje sam pronašao na internetu. Ne mogu ni zamisliti što je prolazilo glavama članova obitelji kad su doznali da policija traži ubojicu koji ima isti dres kao i njihov sin. Vjerujem da im je bilo vrlo gadno posumnjati da je to učinio njihov sin i brat. Na koncu su odlučili šutjeti. Samo oni mogu objasniti zašto su odabrali tišinu. Trebali su obavijestiti vlasti i policiju koliko god to bilo teško, riječ je o principima i vrijednostima. Usto su i ostale građane izložili riziku, ako bi ubojica ostao slobodan i nastavio sa svojim zločinima”, rekao je tada Emanuel.
Posebno je zanimljivo u ovom slučaju da Edi kasnije, tijekom boravka u zatvoru na splitskim Bilicama, nije rekao ni riječ o svom zločinu. Nikad nije ni sudskom vijeću ni istražiteljima ni svom tadašnjem odvjetniku, a ni javnosti ponudio ništa više od šture izjave pred sudskim vijećem pod predsjedanjem suca Vladimira Živaljića, koja je glasila: “Nisam kriv”. I to je sve. Napomenimo da je psihijatrijskim vještačenjem utvrđeno da je bio ubrojiv, dakle “normalan”, odnosno da ne boluje ni od kakve duševne bolesti, ovisnosti ili poremećaja seksualnih sklonosti. Psihijatri su, tijekom devet psihijatrijskih intervjua u Zavodu za forenzičnu psihijatriju Klinike Vrapče, utvrdili da je emocionalno hladan, da zanemaruje osjećaje drugih osoba i da nema osjećaja krivnje.
Smisao života
“Sa psihijatrima je otvoreno razgovarao o svom životu, odnosima s roditeljima, seksualnim sklonostima, odnosima s djevojkama, no na sam spomen ubojstva bi se zatvorio i apsolutno ništa o tome nije htio govoriti”, zapisao je o desetoj obljetnici stravičnog zločina iskusni novinar crne kronike Slobodne Dalmacije Vladimir Urukalo koji je pratio slučaj od početka. Baš ovdje odzvanjaju riječi brata Emanuela koje mi je izrekao prije suđenja, kao da je sve ovo predosjećao.
“Da mi tisuću puta postavite to pitanje, ne bih znao odgovor što ga je motiviralo na taj grozni čin, da ugrozi nevinu ljudsku osobu. Moja je sestra bila običan turist koji je, nakon napornog rada, uživao u svom godišnjem odmoru. Morate znati da smo za putovanje u Hrvatsku puno radili i jako dugo štedjeli. Tako je nepravedno da netko počini takav zločin nad bilo kojom osobom, pogotovo nad mojom sestrom. Sve što sam dosad mogao zaključiti jest da smo u krivo vrijeme bili na krivome mjestu. Bilo tko je mogao platiti glavom, nažalost, moja je sestra ispala žrtvom. Dok smo živi, motiv će nam ostati nepoznanica, osim ako ubojica sam iskreno ne progovori zašto je to učinio. Razmišljao sam, možda je ta osoba nezadovoljna životom, možda se osjećao zlostavljano videći da neki ljudi imaju više od njega, možda…”
Tužno je što će Emanuel ostati bez odgovora na ovo pitanje, a još tužnije što je pred Edijem, monstrumom koji je bez ikakvog povoda oduzeo mladost djevojci punoj života, djevojci željnoj putovanja, iskustava i veselja, cijeli život koji će provesti na slobodi. Moći će, možda, zasnovati obitelj, preseliti se u drugi grad, jer među Splićanima teško da će biti omiljen, zaposliti se, izgraditi karijeru i pronaći smisao života. Sve ono što je Seleni dvama brutalnim potezima nožem oduzeo. Ali, eto, barem nije patila, kaže sud.
