Nova američko-ruska igra s nuklearnim raketama srednjeg dometa imat će nedvojbeno najveći utjecaj na sigurnosni položaj Europe, kao poligona za nuklearno sučeljavanje SAD-a i Ruske Federacije.
Sjedinjene Države još su se 2. kolovoza 2019. g., u vrijeme prvog predsjedničkog mandata Donalda Trumpa povukle iz Sporazuma o nuklearnim snagama srednjeg dometa – INF (Intermediate-Range Nuclear Forces Treaty).
SAD je prethodno optužio Rusiju da je prekršila odredbe Sporazuma da „ne posjeduje, ne proizvodi ili ne testira u letu“ krstareću raketu lansiranu sa zemlje dometa od 500 do 5500 kilometara ili „ne posjeduje ili ne proizvodi lansere takvih raketa“.
Rusija je zanijekala da krši sporazum i optužila Sjedinjene Države za nepoštivanje sporazuma. Međutim, Moskva se nakon Trumpove odluke nije željela odmah potpuno povući iz Sporazuma, već je uvela moratorij na njegovu primjenu tj. omogućila je nastavak razvoja takvih raketa, dok je njihov razmještaj uvjetovala početkom američkog razmještanja istih.
Kako je SAD upravo ovo potonje najavio, a iste vrste raketa već razmjestio u Indopacifičkoj regiji uz najavu istog i u Njemačkoj već od iduće godine, Rusija je i konačno ukinula moratorij tj, i sama se povukla iz Sporazuma o nuklearnim snagama srednjeg dometa.
Preciznije, rusko ministarstvo vanjskih poslova 4. kolovoza izdalo je priopćenje kojim se ukida moratorij na raspoređivanje kopnenih projektila srednjeg i kratkog dometa, proglašen nakon prestanka važenja Ugovora INF između SSSR-a/Rusije i Sjedinjenih Država 2019. godine. Rusko Ministarstvo vanjskih poslova napomenulo je da će ovaj korak “zahtijevati od naše zemlje da poduzme kompenzacijske vojno-tehničke mjere kako bi se suprotstavila novim prijetnjama i održala strateška ravnoteža”.
Zoran Meter: Ulazimo u Trumpov i Putinov svijet: Poraz Ukrajine i bruka Europe
Moskva: „Nećemo tolerirati ucjene i pritiske“
Rusija nikada neće tolerirati metode ucjene i pritiska svojih protivnika, neće prva eskalirati i proaktivno će djelovati u sferi Ugovora o nuklearnim snagama srednjeg dometa (INF) kako bi jamčila svoju sigurnost. Jučerašnje su to riječi zamjenika ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Rjabkova iz intervjua za tamošnju televiziju Rusija 1.
„U onome što radimo u sferi INF-a, kao i u sferi vojnog razvoja općenito, naše djelovanje određeno je brigom za zajamčenu sigurnost naše zemlje. Odgovaramo na ono što naši protivnici prihvaćaju kao pokušaj pritiska, prisile, ucjene, diktiranja u odnosu na Rusiju. Nikada se s tim nećemo pomiriti.“ — rekao je Rjabkov.
„Ako je cijena našeg odgovora na ovu politiku povećanje napetosti, onda neka to bude ‘eskalacija’ – nazovite to kako hoćete – ali mi nismo prvi koji eskaliramo. O tome govorim. Postoje opcije kada trebate igrati preventivno, kada trebate predvidjeti neke korake koje potencijalni protivnik može poduzeti, a onda se i to sigurno radi i radit će se“, — dodao je Rjabkov.
SAD se nije oglasio
Pritom je skrenuo pozornost na činjenicu da je Zapad percipirao ruski signal o ukidanju moratorija na razmještaj raketa srednjeg i kratkog dometa, što je imalo otrežnjujući učinak. „Imamo prilično pouzdane izvore koji potvrđuju da je željeni rezultat postignut i da se događa otrežnjujući učinak.“
U tom je smislu naglasio da američki državni tajnik Marco Rubio nije kontaktirao rusku stranu nakon što je Moskva najavila povlačenje iz Sporazuma INF.
„Nije bilo Rubiovog poziva. I uglavnom, nismo očekivali da će ga biti. Izjava Ministarstva vanjskih poslova o ukidanju moratorija sadrži niz konkretnih, pa čak i specijaliziranih referenci na ono što se događa. I siguran sam da su oni koji bi to trebali činiti … u određenim strukturama, također usmjerenim na vojnu sferu i sigurnost na Zapadu, to vrlo jasno pratili i zabilježili.“ — primijetio je ruski diplomat.
Kako je sve počelo?
Raspoređivanje IRBM-ova u Europi prvi je put postalo pitanje kontrole naoružanja krajem 1970-ih, kada je Sovjetski Savez počeo zamjenjivati svoje starije IRBM-ove s jednom bojevom glavom SS-4 i SS-5 novijim i preciznijim SS-20, koje su mogle isporučiti tri nuklearne bojeve glave s udaljenosti od 5000 km. Postavljene na mobilne lansere sa sjedištem u europskom dijelu Sovjetskog Saveza, SS-20 su mogle pogoditi ciljeve bilo gdje u zapadnoj Europi za manje od 10 minuta (info: Britannica).
Pod pritiskom svojih zapadnoeuropskih saveznika u Sjevernoatlantskom savezu (NATO), Sjedinjene Države su se 1979. obvezale na razmještaj dvaju vlastitih sustava naoružanja srednjeg dometa u zapadnoj Europi: Pershinga II i krstareće rakete Tomahawk . Postavljen na mobilne lansere, Pershing II bio je IRBM koji je mogao nositi jednu nuklearnu bojevu glavu na udaljenosti od oko 2000 km i pogoditi područje u blizini Moskve za manje od 10 minuta.
SS-20 i Pershing II mogli su isporučiti bojeve glave do svojih ciljeva s neviđenom točnošću. Stoga su imali sposobnost uništavanja ojačanih zapovjednih bunkera i raketnih silosa duboko unutar neprijateljskog teritorija. Takve rakete, tvrdilo se, nisu bile obrambene prirode, već su zapravo bile destabilizirajuće oružje “prvog udara” koje je izravno prijetilo i vojnoj zapovjednoj strukturi NATO-a i glavnim ciljevima unutar sovjetskog srca. To je stvorilo politički poticaj za obje strane da smanje takvo oružje putem pregovora o kontroli naoružanja.
Američki i sovjetski čelnici Ronald Reagan i Mihail Gorbačov počeli su se kretati prema sveobuhvatnom sporazumu o eliminaciji projektila srednjeg dometa. Njihovi su napori kulminirali potpisivanjem INF-a 8. prosinca 1987., a ugovor je stupio na snagu 1. lipnja 1988.
Sporazum o nuklearnim snagama srednjeg dometa (INF) zahtijevao je od Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza da eliminiraju i trajno se odreknu svih svojih nuklearnih i konvencionalnih balističkih i krstarećih projektila lansiranih sa zemlje s dometom od 500 do 5500 kilometara. Sporazum je označio prvi put da su se supersile složile smanjiti svoje nuklearne arsenale, eliminirati cijelu kategoriju nuklearnog oružja i primijeniti opsežne inspekcije na licu mjesta radi provjere. Kao rezultat Sporazuma INF, Sjedinjene Države i Sovjetski Savez uništili su ukupno 2692 projektila kratkog, srednjeg i srednjeg dometa do roka za provedbu sporazuma, 1. lipnja 1991. godine.
Članstvo se proširilo
Zabrana raketa srednjeg dometa izvorno se odnosila samo na američke i sovjetske snage, ali članstvo u sporazumu proširilo se 1991. godine i uključilo sljedeće države nasljednice bivšeg Sovjetskog Saveza: Bjelorusiju, Kazahstan i Ukrajinu, koje su u vrijeme raspada Sovjetskog Saveza imale objekte koji se mogu pregledavati na svojim teritorijima. Turkmenistan i Uzbekistan također su posjedovali objekte iz Sporazuma o likvidaciji raketa srednjeg dometa (operativne baze SS-23).
Iako aktivne stranke sporazuma uključuje ukupno samo pet zemalja, nekoliko europskih zemalja uništilo je projektile dometa INF-a od kraja Hladnog rata. Njemačka, Mađarska, Poljska i Češka uništile su svoje projektile srednjeg dometa 1990-ih, a Slovačka je demontirala sve svoje preostale projektile srednjeg dometa u listopadu 2000. nakon opsežnog američkog poticanja.
Dana 31. svibnja 2002., posljednja posjednica projektila srednjeg dometa u istočnoj Europi, Bugarska, potpisala je sporazum sa Sjedinjenim Državama o uništavanju svih svojih projektila relevantnih za INF. Bugarska je uništila projektile pet mjeseci kasnije uz američko financiranje.
Sporazum propao, a zamjene nema
Obrambeni analitičari iz cijelog svijeta složili su se kako je sporazum INF zastario; rast kineskog nuklearnog arsenala posebno je istaknuo ograničenja bilateralnog sporazuma temeljenog na strukturi supersila iz doba Hladnog rata koja više ne postoji.
Godine 2007. američki i ruski dužnosnici predložili su Općoj skupštini Ujedinjenih naroda da sporazum postane multilateralan, u biti pretvarajući ga u globalnu zabranu raketa srednjeg dometa, ali nisu poduzeti daljnji koraci u tom cilju.
Bez jasnog nasljednika sporazuma koji se razmatra, svijet se suočio s prijetnjom obnovljene utrke u nuklearnom naoružanju. Ona je, zapravo, upravo i počela!
Zoran Meter: Veleposlanik SAD-a u NATO-u uništio ambicije EU vođa da utječu na summit Trumpa i Putina
