„Kršćanski“ Zapad financira progon kršćana
Kao što je rekao đakon Vadim Novinskij, novac i oružje koje dobiva Ukrajina ne služi samo za beskrajno produljivanje besmislenog rata, već i za progon Crkve. Zanimljivo je što bi sve to možda već i završilo (ili u najmanju ruku ne bi bilo toliko obilno potpomognuto) da nije bilo jednog čovjeka koji se u svako drugoj rečenici zaklinje u Boga i kršćanstvo. To je republikanac Mike Johnson, koji je od 2023. predsjednik Zastupničkog doma Kongresa. Do sada su republikanci (iako samo dvojica njih, ali jako bitni, Trump i Vance) prikazivani u pozitivnom svjetlu. Ovo poglavlje daje do znanja da stvari nisu ni približno crno-bijele.
Evo o čemu se radi. Mnogi ljudi su opravdano frustrirani zbog toga što Trump još nije završio ratove u Ukrajini i Gazi (a zaboravljaju da je okončao šest ratova u prvih šest mjeseci drugog mandata). No, treba razmotriti temeljni razlog zašto Trump još nije okončao ta dva rata.
Američki Kongres izglasao je 2024. zakon po kojem je SAD dužan naoružavati Izrael i Ukrajinu barem do 30. rujna 2025. godine. Pošiljke oružja već tada su raspoređene te odlaze jedna za drugom (sve do tog datuma) neovisno o tome tko je na vlasti. Svaka odluka može se poništiti po istoj proceduri po kojoj je donesena. Da je tu odluku potpisao samo Biden, onda bi ju Trump mogao jednostavno svojim novim potpisom ukinuti. No, demokrati su to jako dobro znali te su zato i pripremili taj pakleni plan. Navedeni zakon izglasao je Kongres tako da ga sâm Trump više ne može poništiti. Na taj način Trumpova vlada mora (iako to ne želi) slati oružje za održavanje ta dva rata i na taj način u praksi otežavati Trumpove mirovne napore. To mora činiti zbog spomenutog zakona.
Postoje dvije kategorije ljudi koje je taj zakon (predložen od Bidenove vlade) upropastio. Prva kategorija su milijuni civila u Gazi i Ukrajini. Druga kategorija zove se Donald Trump. Naravno, to se nikako ne može izjednačavati. Prvoj kategoriji je zakon priuštio svakodnevno gledanje smrti (sve dok smrt i njih ne zahvati). Trumpu zakon nije donio biološku smrt, ali je uspio osujetiti (barem u prvoj godini mandata) njegove napore za kraj rata. I još uz to je omogućeno njegovim protivnicima da se naslađuju kako on ipak nije uspio održati obećanje i brzo okončati ratove. A nije uspio upravo zbog zakona kojeg su oni donijeli.
Tu se treba vratiti na pitanje Kongresa. Američki parlament (Kongres), tj. zakonodavno tijelo, ima dva doma: Zastupnički dom Kongresa i Senat. Da bi zakon bio usvojen, moraju ga izglasati oba doma. U drugoj polovici Bidenovog mandata, većinu u Senatu imali su demokrati, a u Zastupničkom domu republikanci.
To znači da ovaj zakon ne bi mogao proći Zastupnički dom Kongresa da i mnogi republikanci nisu glasali za njega. Da su svi republikanski zastupnici istinski podržavatelji Trumpa, onda bi se ujedinili i blokirali Bidenov prijedlog.
Sve se to itekako tiče Mikea Johnsona, koji je i tada bio predsjednik Zastupničkog doma Kongresa. Da je netko drugi bio na njegovom mjestu (a takvih republikanaca ima), on bi okupio republikance i dao sve od sebe kako bi ih nagovorio da budu jedinsveni u glasanju protiv tog zakona. No, on to nije učinio i zakon je izglasan.
To što Mike Johnson nije učinio, pokušao je učiniti tadašnji republikanski senator J. D. Vance. On ne samo što je glasao protiv zakona o naoružavanju Izraela i Ukrajine, već je bio najglasniji u javnom istupanju protiv njega. Upozoravao je svoje kolege (republikance) da je taj zakon dobro pripremljena klopka za Trumpa nakon što se on (što je tad bila tek optimistična zamisao) vrati u Bijelu kuću. Uzalud ih je Vance agitirao. Dobar dio republikanaca glasao je za Bidenov prijedlog i time upropastio svog stranačnog kolegu Trumpa u prvoj godini mandata.
Vance se prometnuo u ono što je Mike Johnson trebao biti. Postao je (neformalni) lider otpora Bidenu u Kongresu. Vance je izgubiio bitku, ali ne i rat. Zakon o naoružavanju Izraela i Ukrajine je izglasan, ali Trump je primijetio Vanceovu borbu i odabrao ga za svog zamjenika (što de facto na idućim izborima znači i nasljednika). Vance je danas treći najmlađi američki potpredsjednik u povijesti. Ovo je primjer kako se za ideale treba strastveno boriti do kraja, čak i ako je izgledno da pobjeda neće odmah biti ostvarena. Jer nagrada će doći kad-tad.
Ne treba se ograničiti samo na kritiku (nominalno) kršćanskih poltičara koji glasuju za naoružavanje Ukrajine (i Izraela), tj. onih koji donose odluke. Potrebno je zahvatiti i „obične“ ljude u narodu. Milijuni deklariranih kršćana euforično i infantilno kliču Zelenskom, koji progoni njihovu braću i sestre u Kristu.
Uostalom, spomenuti političari ne bi ni mogli biti izabrani, ne bi bili na vlasti i ne bi mogli provoditi svoju politiku da im brojni kršćani ne pružaju barem prešutnu podršku. Vjerojatno većina njih nije ni svjesna progona kršćana Ukrajini, ali neznanje ih ne opravdava. Neka se informiraju. Ako nešto podržavaju, onda bi se trebali i informirati o tome.
Bivši ministar obrane UK: Moramo zadaviti Krim, učiniti ga nenastanjivim
Zalaganje za pravoslavce: usporedba sa Stepincem
Imajući u vidu teror koji prolazi Ukrajinska pravoslavna Crkva, korisno bi bilo napraviti usporedbu s pitanjem Alojzija Stepinca. Jedna od najčešćih tema glede rasprava o Stepincu je i ta je li se on dovoljno založio za progonjene pravoslavce u Drugom svjetskom ratu? Postoje dvije strane tumačenja. Jedni tvrde da Stepinac nije ustao u obranu pravoslavaca (ili da nije dovoljno), a drugi da jest. U nastavku će biti objašnjeno koliko su obje strane, u kontekstu aktualne situacije, vrlo licemjerne.
Krenimo od onih koji Stepincu zamjeraju što (po njihovom mišljenju) nije bio na strani progonjenih pravoslavaca. Ti isti ljudi upravo sada imaju povijesnu priliku dignuti glas protiv progona pravoslavaca u Ukrajini, ali nitko od njih to ne čini. Njima je puno srce empatije prema pravoslavcima kada se govori o Stepincu. Međutim, nije im palo na pamet makar deklarativno osuditi odluku Zelenskog o zabrani UPC-a.
Na drugoj strani su oni koji hvale Stepinca te tvrde da je stao na stranu potlačenih pravoslavaca. Njihovo držanje u trenutnoj situaciji je također vrlo dvolično. Kao i kod prve skupine ljudi, ni ovdje se neće polemizirati s onim što oni sadržajno tvrde o Stepincu, tj. neće se ulaziti u raspravu je li njihov stav istinit. Isključivo će se sagledati koliko su oni taj svoj stav u stanju održavati.
Oni često naglašavaju kako je stajanje na stranu onih koji su izloženi progonu pravi uzor kršćanskog života. Odlično što im je to uzor; pa zašto se onda ne pridržavaju tog uzora? Neka kritiziraju zabranu UPC-a i pri tome naglase kako to čine po uzoru na Stepinca. Očito ne razumiju koliko bi time i sebi podignuli kredibilitet.
Obje skupine ljudi (što god da misle o Stepincu) dužne su osuditi Zelenskog, a to ne čine. Jedni bi to trebali učiniti vrlo jako, kako bi pokušali posramiti Stepinca i pokazati kako zaista treba ustati protiv režima koji progoni pravoslavce. Drugi bi se također jednako jako morali založiti za UPC kako bi pokazali da im je zaista Stepinac postavio moralne norme po kojima se oni sada ponašaju.
Nisam još čuo bilo koga (izuzev pape Franje) od onih koji su komentirali Stepinca, a da su stali na stranu UPC. A to bi morali učiniti da pokažu dosljednost, bez obzira na to kojoj strani pripadaju.
Tek sada se može početi uspoređivati samog Stepinca s današnjim klerom. Evo što možemo kazati: bilo bi fantastično kad bi se danas pola katoličkih i protestantnih biskupa i kardinala založilo za pravoslavce (u Ukrajini) onoliko koliko je to Stepinac činio. Pri tome valja naglasiti kako se potonja opservacija ne odnosi na moralni sud o Stepincu, već o današnjim duhovnim ocima. Dakle, ne govori se o samom Stepincu per se, nego o usporedbi s njim.
Na Zapadu među klerom vlada gromoglasna šutnja po pitanju vjerskih sloboda u Ukrajini. S tim da ti biskupi i kardinali ne žive u Ukrajini tako da oni ništa ne riskiraju ako bi kritizirali Zelenskog. Za razliku od Stepinca, čije su se kritike odnosile na vladu države u kojoj je živio.
Zato se može slobodno konstatirati kako je Stepinac bio lavlje srce u odnosu na današnje visoko svećenstvo na Zapadu. Ta izjava nije uopće problematična zato što je naglašeno da je ključan dio rečenice „u odnosu na“, što znači da se ne govori o liku i djelu Stepinca, već o usporedbi s njim.
To bi zato trebali prihvatiti i oni koji drže da se on nije (dovoljno) zalagao za pravoslavce jer tom tezom uopće nije narušeno njihovo uvjerenje, već je isključivo pružena kritika današnje Crkve. Pri čemu opet treba napraviti iznimku glede pape Franje, koji je osudio zabranu UPC. Doduše, ako ćemo bivšem papi nametati jednake kriterije kao Stepincu, onda je i on mogao učiniti (ili barem govoriti) više. Nitko ne zna kako će se situacija razvijati, ali možda se jednog dana bude vodio proces beatifikacije (a onda i kanonizacije) pape Franje. I možda onda jedna od najjačih kritika bivšeg pape bude ta da je mogao i još više ustati u obranu UPC, tj. osuditi Zelenskog. A za života je bio etiketiran kao proruski.
Čak i ako ćemo se prikloniti mišljenju onih povjesničara koji imaju najnegativnije mišljenje o Stepincu, opet se bez problema može reći da je on bio pravi primjer sveca u usporedbi s današnjim vjerskim poglavarima na Zapadu. Ta izjava je valjana jer je naglašeno da se ne radi o objektivnoj stvarnosti glede Stepinca, već o usporedbi s njim.
Naime, ono oko čega će se svi složiti jest da je Stepinac rekao nešto u obranu pravoslavaca. A današnji biskupi ne govore ništa. Nešto je uvijek više od ništa. Jasno je tko je svetiji.
‘Rat bi mogao biti bliži nego što mislimo’: Europski čelnici na iglama
Hrabra Tulsi ima srce lavlje, zato ona brani pravoslavlje
Kad već kršćani i njihovi vjerski poglavari na Zapadu nisu ustali u obranu ukrajinskih kršćana, našla se jedna osoba koja promiče vjersku toleranciju pa joj je stalo i do slobode drugih religija.
Tulsi Gabbard je u studenom 2023. objavila video u kojem infomira javnost o stanju u Ukrajini. Kazala je kako je Zelenski preuzeo potpunu kontrolu nad medijima, zabranio mnoge oporbene stranke te ukinuo održavanje izbora. Što se tiče izbora, pružila je dva primjera koji uništavaju pseudoargumente mnogih apologeta Zelenskog. Prvi je taj da je Južni Vijetnam održavao izbore i na vrhuncu Vijetnamskog rata. Drugi se odnosi na Irak, gdje su 2005. održani izbori i to u okolnostima kada je izlazak na ulicu predstavljao riskiranje života.
U tom videu dodala je i kako Zelenski progoni drugu najveću pravoslavnu Crkvu na svijetu (aludirajući na UPC). Tulsi tada nije imala nikakvu funkciju, ali to je dobar primjer kako ne treba biti na nekom položaju za reagirati protiv nepravde. Svaki privatni građanin može, u okviru svojih skromnih mogućnosti, prosvjedovati protiv progona Crkve.
Prethodno poglavlje uspoređivalo je Stepinca s današnjim biskupima. Ovdje pak nema nikakvih usporedbi niti relativizma. Tulsi se bori protiv diktature Zelenskog u apsolutnom smislu riječi.
Za razliku od Stepinca, oko nje nema rasprave na kojoj je strani. Ona zato ne može biti sporna ličnost, osim onima koji su na strani progonitelja kršćana.
Prije zaključka
Postoji samo jedan razlog zašto bi netko i danas, 2025. godine, i dalje mogao podržavati Zelenskog. Taj razlog više nije to što on(a) negira, umanjuje ili opravdava njegove zločine i rat zbog toga što je ta osoba medijski indoktrinirana. Jedini razlog za daljnju podršku Zelenskom može biti što netko istinski podržava ovaj rat, uživa u njemu i želi ga još.
Uopće nije čudno što su u SAD-u naoružavanje Ukrajine i Izraela spojeni u jedan zakon. Zapravo, najkorisnija Bidenova odluka iz cijelog mandata bila je ta da se slanje oružja za Izrael i Ukrajinu objedini u isti zakon, tako da cijeli svijet može vidjeti kako se u oba slučaja radi o istim „idealima“. Onaj tko je (u Kongresu) glasao za Ukrajinu, taj je glasao i za Izrael. To ne treba ni naglašavati imajući u vidu da se o tome glasalo zajedno.
Logična stvar: tko podržava Ukrajinu, taj podržava i Izrael (i obratno). I sâm Zelenski čvrsto stoji uz Izrael, što najbolje pokazuje kako se on bori za slobodu svijeta. Američki imperijalizam se ili podržava ili ne podržava. Ne može se polovično podržavati. Zato bi oni koji su ukrašavali slike na Facebooku i Instagramu u ukrajinske zastave trebali biti dosljedni pa dodati i izraelsku.
Joe Biden i Kamala Harris bili su glavni kuhari te su oni odredili jelovnik. Nije to švedski stol pa da se može uzeti naoružavanje Ukrajine, ali ne i Izraela.
Pri tome treba ipak dati do znanja da se njihove podržavatelje ne može jednoznačno svrstati u istu političku ideologiju. To su ljudi koji su spremni podržavati sve ono za što procijene da bi im u tom trenutku moglo biti oportuno.
Primjer za to je scena koja se u rujnu 2023. odigrala u kanadskom parlamentu. Ukrajinski nacist iz Drugog svjetskog rata, Jaroslav Hunka, počastio je sve okupljene svojim prisustvom. Okupljeni nisu skrivali oduševljenje. Svi prlamentarni zastupnici, kao i tadašnji premijer Justin Trudeau te Zelenski, ustali su mu na stand up ovacije. Hunka je inače bio pripadnik 14. grenadirske divizije Waffen SS-a.
Gubitak Južnog Vijetnama za SAD nije imao geostrateške posljedice. Neuspjeh u Ukrajini hoće
Transcedentalni zaključak
Kao što je analiza dokazala, ovaj rat itekako ima duhovnu pozadinu. Pisana je iz kršćanske perspektive, ekumenskog je karaktera (prema pravoslavlju), a ujedno promiče i međureligijski dijalog. Ovo posljednje najbolje se očituje u tome što je hinduistkinja Tulsi Gabbard prikazana kao najpozitivnija živuća osoba koja se spominje u članku.
Isus je za sebe rekao: „Ja sam Put i Istina i Život.“ (Iv, 14: 6). Zelenski se pak svakim svojim potezom opredijelio protiv mira, protiv boljitka svog naroda, protiv pravog puta, protiv istine i protiv života. U metafizičkom smislu: protiv Boga. Jasno je što to znači s kršćanskog aspekta.
U pozadini se odvija borba duhova, a Zelenskim upravlja duh koji dolazi sa sasvim suprotne strane od Boga. Pripadnik bilo koje religije koja promiče mir njega ne može podržavati. A kršćanin pogotovo ne može, uzimajući u obzir njegov progon Crkve, kao i vođenje politike koja kao da namjerno teži izvrnuti svaku rečenicu evanđelja.
Kršćanima na Zapadu koji dignu glas protiv Zelenskog to sigurno nije lako učiniti jer su (takvim ponašanjem) u manjini. No, uvijek treba imati na pameti da su teži put i ispravni put uglavnom jedan te isti put.
Zoran Meter: U povijesti nije bilo veće, gluplje i kratkovidnije strateške greške od ove europske
Deklarirati se kao kršćanin, ići u crkvu, krstiti se u ime Oca i Sina i Duha Svetoga (ili Svetoga Duha, u pravoslavlju), a podržavati Zelenskog – to je teološka kontradikcija. Ljudi koji to čine, nešto od tog dvoje bi trebali prestati raditi, a vjerojatno im je lakše ovo prvo. Jer Isusov nauk za njih je previše proruski.
