Postojanje dvije ili tri velike vojne sile s kolosalnim zalihama nuklearnog oružja trebalo bi smanjiti vjerojatnost Armagedona. Dakle, je li?
Po ljubavy Bordačev, programski direktor kluba Valdai
Krajem 1945. godine istaknuti autor nekoliko fiktivnih distopija, George Orwell, objavio je kolumnu pod naslovom ‘Ti i atomska bomba’. Obraćajući se širokoj publici, ovaj klasik književnosti 20. stoljeća sugerirao je da bi utjecaj na tijek povijesti takve tehnološke inovacije kao što je nuklearno oružje bio daleko veći od bilo čega što se ikada prije dogodilo. Možda se sada približavamo vremenu kada će tijek svjetske politike ili potvrditi Orwellovu prosudbu i predviđanja temeljena na njoj ili ih – tragično – opovrgnuti.
Da stvar bude još gora, čak ni učenje iz prošlih globalnih napetosti između nuklearnih sila nije lijek: njihov se položaj u svijetu značajno promijenio u posljednjih trideset godina, a najakutniji, neizravni sukob odvija se u neposrednoj fizičkoj blizini glavnog ruskog administrativnog centra. i industrijskim centrima. Zbog toga sada mnogi ozbiljni promatrači sumnjaju je li američka strategija, koja u najopćenitijim crtama nastoji replicirati logiku sukoba s Moskvom od 1945. do 1991., ispravna.
Pokušamo li sažeti Orwellovu pretpostavku, ona se svodi na činjenicu da stjecanje tako golemih mogućnosti od strane dviju ili triju sila da unište ne samo jedna drugu, već i cijelo čovječanstvo, mijenja cjelokupni raspored svjetske povijesti. Prethodno se, kao što znamo, uvijek temeljilo na sposobnosti sila da uzvrate udarac postojećem svjetskom poretku, a posljedice takvih revolucija postale su temeljne za sljedeću. Nakon atomske bombe, napisao je Orwell, sve nacije svijeta bile su spriječene da i pomisle da bi takav potez za njih mogao biti uspješan. Nuklearne sile ne mogu jer bi svjetski rat doveo do njihovog zajamčenog uništenja, a male i srednje ne mogu zbog relativne slabosti svojih vojski. Naizgled, čini se točnim: djelovanjem po starim metodama, odnosno pribjegavanjem vojnoj sili, nijedna od sila u razvoju sada ne može kvalitativno promijeniti svoj položaj u svijetu.
Otuda i aksiom da je nuklearnu silu nemoguće poraziti u ratu i da joj je jedina prijetnja ona sama. To jest, nesposobnost njenog političkog sustava da održi svoje stanovništvo u relativnom skladu. Kao što Orwell piše: “Ako je, kao što se čini slučaj, (nuklearna bomba) rijedak i skup predmet koji je teško proizvesti poput bojnog broda, vjerojatnije je da će stati na kraj ratovima velikih razmjera po cijenu produženja ‘mira na neodređeno vrijeme’ to nije mir.’ Prva premisa je do sada potvrđena. Čini se da čak ni ekonomski moćna Kina još nema arsenale usporedive s onima Rusije i SAD-a. Drugo – kraj velikih ratova – treba više dokaza. Akumulacija toga glavno je pitanje s kojim se danas suočava svjetska politika, koliko god to bilo bolno za naše misli o vlastitoj budućnosti.
Orwell piše da su nuklearne supersile države koje su neosvojive te su stoga u trajnom stanju ‘hladnog rata’ sa svojim susjedima. Da, upravo tako izgleda, jer poznato je da je hladni rat alternativa vrućem ratu. Malo ljudi sumnja da nisu sve prakse američke ili ruske vanjske politike u potpunosti zadovoljavajuće za njihove susjede. Naime, u slučaju Amerikanaca, kojima je kontrola nad drugima važan dio vlastitog prosperiteta, kako ga shvaća politički establišment i njegovi sponzori. Posljednjih godina vidjeli smo mnogo primjera SAD-a koji su vrlo oštro tretirali svoje europske ili azijske saveznike. Njemačka je izgubila svoje ekonomske privilegije u sukobu Rusije i Zapada. Francuska je svedena na poziciju mlađeg američkog partnera, iako ima nešto vlastitog nuklearnog oružja. Da ne govorimo o azijskim zemljama Japanu i Južnoj Koreji, čiju cjelokupnu vanjsku politiku određuje Washington, često pod izravnim pritiskom. Nijedna od gore navedenih država nema moć promijeniti svoj stav.
Hladni rat, u orvelovskom smislu riječi, tako ostaje najvažnije obilježje svjetske politike u nuklearnom dobu. I nije nimalo iznenađujuće da se SAD vodi upravo onim pravilima koja je naučio tijekom proteklih desetljeća. Prije svega nedostatak odgovornosti za sudbinu onih kroz čije ruke Sjedinjene Države vode svoj proxy rat. Jednostavno zato što SAD ne povezuje vlastitu sigurnost s njihovim opstankom. To znači da Amerika ne može u potpunosti razumjeti moguću reakciju neprijatelja na akcije onih koje koristi za postizanje svojih ciljeva. Budući da opunomoćenici nisu službeni predstavnici ili građani SAD-a, Washington smatra da nije formalno odgovoran za njihove postupke. Neki promatrači su istaknuli da neki radikalni pokreti u Siriji dobivaju potporu iz inozemstva – na primjer Turska – ali to je imalo malo utjecaja na odnose Rusije s njezinim sponzorima.
Kina je svojedobno aktivno koristila radikalne marksističke pokrete u jugoistočnoj Aziji i pružala im razne oblike podrške. No, to njezine odnose sa zemljama u kojima su takve skupine djelovale nije pretvorilo u ratno stanje. SSSR je također podržavao razne pobunjeničke pokrete koji su djelovali protiv SAD-a i njegovih saveznika. Ali Washington to nije vidio kao razlog za veći sukob. Sa stajališta svake normalne države razlog za rat je samo izravna agresija druge strane na njezin nacionalni teritorij. Možda zato SAD ne vjeruje da bi njegove akcije u Ukrajini mogle potaknuti izravan sukob s Rusijom.
No, ostaje za vidjeti koliko takva logika može funkcionirati sada kada se sukob odvija u neposrednoj blizini glavnog grada ruske države, a ne, primjerice, u dalekom Afganistanu. Pogotovo jer je NATO-ova politika proširenja u proteklih trideset godina stvorila niz prilika za SAD koje također predstavljaju izazove. Uostalom, članice bloka u Europi, posebno u istočnoj Europi, u Washingtonu i Moskvi se doživljavaju kao ništa više od američkih opunomoćenika čije sudjelovanje u neprijateljstvima nema mnogo veze s izravnom prijetnjom koju bi Rusija i SAD mogle predstavljati jedna drugoj. Nepotrebno je reći da su potencijalne prijetnje i preokreti koje bi scenarij temeljen na takvoj pretpostavci mogao sa sobom donijeti golemi.
Ne treba zanemariti ni nedovoljno shvaćenu vezu između vanjskopolitičkih pozicija velikih sila i njihove unutarnje stabilnosti. Vidimo da je velik dio američke nervoze zbog onoga što se događa u svijetu povezan s potrebom da se nastavi imati koristi od ukupnog funkcioniranja globalnog političkog i ekonomskog sustava. Ne samo da je SAD-u teško prihvatiti promjene na ovom području zbog inertnosti svog razmišljanja, već bi to moglo biti opasno sve dok američki establišment ne pronađe druge učinkovite načine za držanje situacije pod kontrolom kod kuće. Tim više što opća kriza društveno-ekonomskog sustava koji je Zapad stvorio od sredine 1970-ih ne jenjava, već samo uzima maha. Da, općenito govoreći, prisutnost dvije ili tri velike vojne sile s kolosalnim zalihama nuklearnog oružja smanjuje vjerojatnost općeg rata u tradicionalnom smislu. Ali stanje ‘mira koji nije mir’ koje obećavaju klasičari još uvijek izgleda kao balansiranje na rubu nečega što bi obesmislilo sve teorijske konstrukcije.
Ovaj članak prvi je objavio Diskusioni klub Valdai, preveo i uredio tim RT-a.
Ovu priču možete podijeliti na društvenim mrežama: