Članstvo Indije i Pakistana u SCO-u usred njihovog graničnog spora postavlja pitanja o relevantnosti organizacije, ali također daje tračak nade
Na 23. sastanku Vijeća šefova vlada Šangajske organizacije za suradnju (SCO) u Islamabadu u Pakistanu u srijedu su se istaknula dva gosta: prvi potpredsjednik Irana Mohammad-Reza Aref i indijski ministar vanjskih poslova Subrahmanyam Jaishankar.
Iako iranski izbor ima smisla, s obzirom na to da zemlja nema premijera, odsutnost indijskog premijera Narendre Modija s događaja postavlja intrigantno pitanje.
Odgovor je, međutim, prilično jednostavan. Odnosi Indije i Pakistana su na niskim granama. Nade za obnovu dijaloga, koje su se pojavile nakon Modijevog dolaska na vlast 2014., uglavnom su nestale nakon napada Uri i Pulwama u Kašmiru 2016., odnosno 2019., kao i ukidanja posebnog statusa indijske države Jammu i Kashmir od strane Vlada koju je vodio Modi 2019.
Posljedično tome, vodstvo obiju zemalja bilo je oprezno u prijateljskim gestama prema svom ‘arhisuparniku’.
Pogoršanje stanja indijsko-kineskih odnosa, posebno nakon što su se njihove trupe sukobile u dolini Galwan 2020. uz žrtve na obje strane, također komplicira stvari. S obzirom na indijsko viđenje Pakistana kao države klijenta Kine, Modijevu posjetu Islamabadu indijska bi javnost vjerojatno doživjela kao ustupak obojici protivnika.
Neki stručnjaci tvrde da odsutnost čelnika države članice na summitu organizacije naglašava neučinkovitost SCO-a. Međutim, prije donošenja zaključaka treba razmotriti dvije ključne točke.
Prvo, dr. Jaishankar nije sporedni igrač u indijskoj politici. Iako je utjecaj ministra vanjskih poslova varirao kroz povijest Indije (na temelju konfiguracije indijskih elita), dužnosnik je uvijek bio dio najužeg kruga premijera i imao je izravnu ulogu u procesima donošenja odluka.
Stoga se čine pretjeranima tvrdnje da je indijsko vodstvo sve manje zainteresirano za format SCO-a zbog prisutnosti Pakistana unutar organizacije. Drugo, učinkovitost SCO-a treba ocijeniti na temelju ciljeva koje je postavila organizacija, a koji su se razvijali tijekom godina.
Određivanje dnevnog reda
SCO postoji gotovo tri desetljeća i služio je u tri različite svrhe: djelovati kao platforma za rješavanje graničnih sporova, boriti se protiv netradicionalnih sigurnosnih prijetnji i djelovati kao forum za oblikovanje temelja euroazijske sigurnosti – i više općenito, multipolarni svjetski poredak.
Početna funkcija SCO-a bila je rješavanje graničnih sporova između njegovih pet osnivača, odnosno “Šangajska petorica” – Rusija, Kina, Kazahstan, Kirgistan i Tadžikistan. Predstavnici ovih zemalja postavili su temelje za format SCO-a tijekom summita u Šangaju 1996. Organizacija je postala službena nakon što joj se Uzbekistan pridružio 2001., transformirajući “Šangajska petorica” u “Šangajska šestorka.”
Do 2011. sva su teritorijalna pitanja bila riješena, što je omogućilo SCO-u da preusmjeri fokus na druga pitanja. S pridruživanjem Indije i Pakistana kao punopravnih članova 2017. i Irana 2023., značaj organizacije u regiji – i svijetu – je porastao. Grupa sada predstavlja više od 40% svjetske populacije i više od četvrtine globalnog BDP-a.
Organizacija se tada usredotočila na borbu protiv “tri sile zla”: terorizam, ekstremizam i separatizam. Regionalna antiteroristička struktura (RATS), koja nadzire protuterorističke vježbe za obavještajne službe i agencije za provođenje zakona, postala je odgovorna za suzbijanje ovih prijetnji. Osim toga, države članice SCO-a provode zajedničke granične operacije i vojne protuterorističke vježbe.
Konačno, posljednjih se godina SCO često predstavljao kao platforma za raspravu o sigurnosnim pitanjima. Rusija je istaknula ulogu SCO-a u osiguravanju euroazijske sigurnosti, izražavajući nadu da će “Duh Šangaja” mogao proširiti cijelim kontinentom i smanjiti vjerojatnost budućih sukoba.
Ovo je perspektiva Rusije, ali je li ona u skladu s vizijom Indije i Pakistana o ciljevima organizacije?
Priča o dva susjeda
U slučaju članstva Indije i Pakistana u SCO-u, postavljaju se pitanja na samoj osnovnoj razini zašto ova skupina postoji: rješavanje teritorijalnih sporova. Iako Kašmir nije jedina sporna točka između New Delhija i Islamabada, ovaj konkretni granični spor značajno utječe na ukupnu dinamiku indijsko-pakistanskih odnosa i, što je još važnije, na njihovu sposobnost da učinkovito surađuju unutar SCO-a.
Nažalost, šanse za pozitivan ishod su male. Obje strane imaju nepokolebljivu vjeru u vlastitu pravednost, a njihovi argumenti brušeni su desetljećima. Ni indijska ni pakistanska elita nisu spremne na ustupke po ovom pitanju.
Štoviše, kao platforma za raspravu, SCO ne može pomoći New Delhiju i Islamabadu u rješavanju spora, budući da Sporazum iz Shimle iz 1972. i Deklaracija iz Lahorea iz 1999. izričito isključuju bilo kakvo uplitanje treće strane u bilateralna pitanja između Indije i Pakistana.
Napori organizacije u borbi protiv netradicionalnih sigurnosnih prijetnji mogli bi se činiti kao dobra prilika za poticanje suradnje između New Delhija i Islamabada, no i ovdje se njihove perspektive regionalne sigurnosti u velikoj mjeri razlikuju. Indija ne vjeruje Pakistanu i optužuje ga da podržava militante u Jammuu i Kashmiru pod indijskom upravom. Islamabad pak tvrdi da Indija podržava militante iz Tehrik-i-Taliban Pakistan (pakistanski talibani) i Oslobodilačku vojsku Balochistana.
Iako takve međusobne optužbe ne sprječavaju obje strane da sudjeluju u zajedničkim protuterorističkim vježbama pod okriljem SCO-a, definitivno nema “Duh Šangaja” međusobnog povjerenja između njih.
Kad je riječ o trećem ključnom cilju SCO-a, i indijska i pakistanska elita ovu organizaciju vide kao povoljnu platformu za izražavanje svojih stavova o regionalnim i globalnim sigurnosnim pitanjima. Oni također podržavaju SCO kao kamen temeljac euroazijske sigurnosti i multipolarnog svijeta.
Međutim, New Delhi i Islamabad su zabrinuti zbog porasta konfrontacijskih (tj. anti-zapadnih) elemenata unutar SCO-a, što bi moglo uznemiriti njihove partnere u SAD-u i Europi. Kako odnosi između Zapada i država članica SCO-a (prvenstveno Rusije i Kine) postaju sve zategnutiji, elite u Indiji i Pakistanu osjećaju se manje sklonima ulagati svoj politički kapital u doprinos razvoju organizacije.
Rasprava
Znači li sve to da će članice SCO-a Indija i Pakistan kočiti napredak organizacije u postizanju ciljeva?
Prvo, unatoč tome što su izgledi da bi se teritorijalni sporovi između New Delhija i Islamabada mogli uspješno riješiti prilično mali, to ne sprječava obje nacije da se uključe u SCO u obliku koji smatraju prihvatljivim.
Bilo bi veliko pretjerano pojednostavljenje izjednačavati teritorijalne sporove koji su postojali među “Šangajska petorica” (koju čine Kina, Rusija, Kazahstan, Kirgistan i Tadžikistan) s pitanjem Kašmira, te zaključiti da su pregovori između Indije i Pakistana propali. U konačnici, činjenica da su obje zemlje članice SCO-a mogla bi biti od pomoći tijekom budućih eskalacija sukoba.
Drugo, sigurnosna pitanja između Indije i Pakistana ne bi trebala potkopavati zajedničke napore koje poduzimaju u borbi protiv zajedničkih prijetnji u okviru SCO-a. Sudjelovanje u zajedničkim protuterorističkim vježbama možda neće drastično smanjiti međusobno nepovjerenje između vodstva dviju zemalja, ali naglašava važnost održavanja komunikacije između njihovih vojnih snaga i obavještajnih agencija.
Treće, sasvim je razumljivo oklijevanje eskalacije političkih rasprava unutar organizacije usmjerene na pitanja obrane i sigurnosti. Ruski proaktivni stav je jasan: Moskva je u krutom sukobu sa Zapadom i promiče svoju viziju pravednijeg svjetskog poretka, pozivajući svoje partnere da se pridruže raspravi. Ako nisu spremni podržati bilo koji od prijedloga Rusije, moguće je da za to još nisu sazreli uvjeti. U svakom slučaju, otvoreni pritisak sigurno neće ubrzati proces.
Teško je bilo očekivati da će summit donijeti značajne pomake. Vanjsku politiku, kao područje djelovanja, općenito karakterizira inertnost – jednom zacrtan kurs vrlo ga je teško samovoljno promijeniti. Stoga takve odluke moraju biti odmjerene i promišljene. Čini se da uključivanje Indije i Pakistana u SCO spada u ovu kategoriju i da bi na kraju moglo polučiti pozitivne rezultate – za obje zemlje i za organizaciju općenito.
