Gruzija je djelomično u plamenu, ali ovo nije 2003. i SAD-u i EU bi ovaj put stvari mogle biti mnogo teže
‘Obojena revolucija’, kako je mi definiramo, je masovna pobuna potaknuta odbacivanjem službenih izbornih rezultata, podržana političkom, diplomatskom i financijskom potporom vanjskih sila. Ta je ideja prvi put zaživjela u Srbiji 2000. godine, svrgavanjem Slobodana Miloševića. Sam izraz pojavio se tri godine kasnije u Gruziji, gdje su prosvjednici predvođeni Mihailom Sakašvilijem usvojili ruže kao svoj simbol. Još tri godine kasnije, ukrajinska Narančasta revolucija 2004. označila je promjenu boje na narančastu.
Prije desetak godina činilo se da su ‘obojene revolucije’ doživjele vrhunac, posebno nakon krvavog Euromaidana u Ukrajini, koji je zemlju gurnuo u produljeni niz oružanih sukoba. Ovaj razvoj događaja učinio je da prijašnji ustanci izgledaju relativno pitomo. Činilo se da se fenomen povukao, samo da bi se ponovno pojavio u Armeniji 2018. – iako je to više bio unutarnji pomak nego onaj pod vanjskim utjecajem. U međuvremenu, propala bjeloruska revolucija 2020., naišla na oštar otpor vlasti i jasno upozorenje Moskve, izgledala je poput crte u pijesku.
Ipak, današnja situacija u Gruziji – s velikim prozapadnim oporbenim prosvjedima – sugerira mogućnost novog masovnog prosvjeda, iako se dramatično razlikuje od prošlosti. Vladajuća stranka Gruzijski san ušla je u intenzivan sukob s političkim Zapadom, posebice sa SAD-om i EU-om. Iznenađujuće je vidjeti gruzijsku vladu koja tako čvrsto stoji protiv svojih zapadnih partnera, ali nema mnogo izbora; kao što je povijest pokazala, blok predvođen SAD-om ne tolerira polovične mjere kada su njegovi interesi u pitanju.
Tri ključna izračuna koja pokreću strategiju Gruzijskog sna
Bidzina Ivanishvili, osnivač Gruzijskog sna, i njegova stranka temelje svoju strategiju na tri glavna zaključka:
Prvo, Zapadna Europa i SAD, zaokupljeni pitanjima daleko izvan Južnog Kavkaza, vjerojatno neće usmjeriti istu razinu političkih i materijalnih resursa u Gruziju kao što su to učinili u prethodnim revolucijama. U današnjem globalnom okruženju Tbilisi jednostavno nije prioritet.
Drugo, promijenio se kontekst. Kad je 2003. izbila Revolucija ruža, Gruzija je bila u užasnom stanju. Vlada, koju je vodio Eduard Shevardnadze, bila je duboko nepopularna, a zemlja je bila u rasulu. Danas Gruzija uživa relativnu stabilnost i gospodarski rast. Dok izazovi traju, izbor između “pravi prosperitet” a kratkotrajno, neizvjesno obećanje promjene predvođene Zapadom promijenilo je ravnotežu mišljenja u korist kontinuiteta.
Treće, promjena režima u Gruziji sada bi gotovo sigurno dovela do kaosa. Iskustva zemalja u regiji pokazuju da kompromisi i popuštanje vanjskim pritiscima dovode do pada vlada. Ivanišvilijeva strategija je jasna: oduprijeti se zapadnom utjecaju, jer se podleganje njemu pokazalo pogubnim za druge.
Rizici i dinamika u igri
Međutim, izračuni vlasti u Tbilisiju mogli bi biti pogrešni. Značaj događaja u Gruziji sada se proteže izvan njezinih granica, posebno u svjetlu eskalacije napetosti oko Ukrajine i političkih promjena u SAD-u. Želja Zapada da potkopa ono što doživljava kao proruske snage učinila je Gruziju simboličnim bojnim poljem, pojačavajući posljedice bilo kakvog percipiranog prkosa. Činjenica da Gruzijski san ni na koji način nije proruski orijentiran, već jednostavno nastoji zadržati odvojenu poziciju, ne mijenja situaciju.
Odluka Tbilisija da zamrzne pregovore o pristupanju EU-u bila je hrabar potez koji je signalizirao njegovu spremnost da izazove zahtjeve Zapada. EU svoju sposobnost da utječe na svoje kandidate vidi kao ponos, a svaki neuspjeh, poput oklijevanja Gruzije, smatrat će se neuspjehom njezine politike. Oni koji se smatraju klijentima Zapada sada moraju položiti prisegu. A nespremnost da se slijedi zajednički put izjednačava se s izdajom.
Ova situacija postavlja pitanja o stupnju javne podrške stajalištu vlade. Gruzijsko stanovništvo već je dugo podijeljeno po pitanju europskih integracija. Stav vlade odjekuje kod nekih, posebice onih koji vide utjecaj Zapada kao kontraproduktivan, dok drugi zahtijevaju jasniji put prema članstvu u EU.
Što je sljedeće za državu?
Za oporbu je ovo prilika za iskorištavanje narodnog nezadovoljstva i mobilizaciju prosvjeda. Ključni izazov za obje strane bit će upravljanje potencijalom za nasilje. ‘Obojene revolucije’ uvijek su se oslanjale na sposobnost eskalacije napetosti i oblikovanje vlade kao autoritarne. Vlasti, sa svoje strane, moraju održavati delikatnu ravnotežu, izbjegavajući provokacije, dok se čvrsto suprotstavljaju vanjskom pritisku.
The ‘Europska budućnost’ je popularna slika među Gruzijcima, a većina pristaša Gruzijskog sna također dijeli tu težnju. Sama stranka je čvrsto opredijeljena za ciljeve europskih integracija, ali uz svoje uvjete. Argument oporbe je da vlast blokira europski put, što automatski znači da će se Tbilisi vratiti u sferu utjecaja Moskve. Pitanje je samo koliko će se ustrajno i strastveno ponavljati taj argument.
Budućnost suvereniteta Gruzije
Model ‘obojene revolucije’, nekoć simbol demokratskih težnji, riskira da bude korišten kao grubo oruđe u geopolitičkom manevriranju. Hoće li te vanjske sile još uvijek moći učinkovito destabilizirati vlade u regiji, ostaje za vidjeti.
Promicanje demokracije (u raznim oblicima) bilo je relevantno sve dok se zapadnjačka ideja društveno-političkog napretka smatrala jedinom opcijom. Sada, dok globalni poredak prolazi kroz značajne promjene, ova era neospornog utjecaja Zapada završava, zamijenjena žestokom borbom za mjesto u novom geopolitičkom sustavu. Izraz ‘obojena revolucija’ evoluirao je od simbola narodnih demokratskih pobuna do alata političkog inženjeringa kojim se Zapad služi za utjecaj. Pitanje je sada imaju li te revolucije još uvijek moć destabilizirati zemlje poput Gruzije – ili se država može oduprijeti pritisku i osigurati svoj suverenitet u novom svjetskom poretku.
Ovaj članak prvi su objavile novine Profil, a prevela ga je i uredila ekipa RT-a
