USKOK-ova istraga protiv glavnog državnog inspektora Andrije Mikulića ne postavlja samo pitanje individualne kaznene odgovornosti, nego otvara i ozbiljno institucionalno pitanje funkcioniranja Državnog inspektorata. Na temelju onoga što smo do sada uspjeli doznati, iako USKOK za sada vodi istragu za izolirane zloporabe, jasno je da je ovo primjer koncentracije moći unutar sustava koji bi po definiciji trebao biti neovisan, stručan i otporan na političke i privatne interese. Uz njega je osumnjičen i njegov kum Dragan Krasić, koji je bio ravnatelj Sektora za rudarstvo u Ministarstvu gospodarstva, te dvojica vlasnika kamenoloma Goran Večković i Ivica Vugrinec, koji su priznali da su im dali ukupno 190.000 eura mita kako bi im pogodovali.
Ključni problem koji se provlači kroz cijeli slučaj jest razina kontrole koju je, prema navodima tužiteljstva, glavni državni inspektor imao nad operativnim radom inspektora. USKOK već na početku ističe da je Mikulić poslovima Inspektorata “rukovodio s apsolutnim autoritetom”, da su ga podređeni “redovno izvještavali o radu” te da se “učestalo interesirao o pojedinim predmetima i davao upute o postupanju, jasno dajući do znanja da očekuje poslušnost”.
Takva formulacija nije tek opis stila upravljanja, nego indikator institucionalne slabosti: sustav u kojem jedan čovjek može imati stvaran, neposredan utjecaj na to tko ide u nadzor, kada i pod kojim okolnostima, nužno je ranjiv na zlouporabe. Prema zakonskom okviru, Državni inspektorat jest hijerarhijski ustrojena institucija, ali inspektori na terenu moraju imati operativnu autonomiju u primjeni propisa. Međutim, USKOK opisuje praksu u kojoj se ta autonomija, barem prema sumnjama tužiteljstva, svodi na minimum.
Razina kontrole
Izravne zapovijedi poput “ne šaljite inspektora Premzla” ili izjave da “nitko ne može nigdje dok ja nisam odobrio” pokazuju sustav u kojem nadzori ne proizlaze iz procjene rizika, prijava ili plana rada, nego iz osobne odluke rukovodstva, u ovom slučaju Andrije Mikulića. USKOK takvo postupanje tumači kao ključni element sumnje da su inspekcijski mehanizmi korišteni selektivno.
Iako nijedan inspektor nije osumnjičen, rješenje o provođenju istrage pokazuje da su inspektori bili ključna točka sustava kroz koji se, kako USKOK navodi, provodio utjecaj s vrha Državnog inspektorata.
Tako su 23. svibnja ove godine istražitelji snimili dosta znakovit razgovor glavnog državnog inspektora. U njemu Mikulić razgovara s djelatnikom Državnog inspektorata po imenu Davor. Vrlo vjerojatno je riječ o Davoru Zecu, Mikulićevu pomoćniku koji sada figurira kao njegov mogući nasljednik na poziciji. U tom razgovoru Mikulić izravno problematizira slanje određenog inspektora u nadzor i govori da “ne šalju inspektora Premzla”. Dalje pita “zašto sada u Split šalju Premzla”. Nakon što mu sugovornik odgovara da s tim inspektorom do sada nije bilo problema, Mikulić prelazi na otvorenu prijetnju i zapovijed: “Sad sam rekao Jerbiću, kažem i tebi, gle, sad sam u fazi smjena ljudi, OK? I ako vam ja dam nalog da čovjek ne može ići, onda kažete hvala gospodine glavni državni inspektore na informaciji, pokorno ću poslušati vaš nalog”.
USKOK iz tog razgovora izvodi sasvim konkretan zaključak da je Andrija Mikulić striktno nadzirao rad podređenih, pri čemu je odlučivao i o pojedinostima poput toga tko će od inspektora ići u koji nadzor. Razina kontrole dodatno se pojačava u nastavku istog razgovora. Prema rješenju, Mikulić izjavljuje: “I sad ne može nigdje nitko, od ponedjeljka, dok ja nisam odobrio”. A zatim prijeti i kaznenim sankcijama: ako ih uhvati da su s njim (Premzlom) u nekoj priči, “letite naglavačke, ali u zatvor”.
Ranjiva točka
USKOK ove izjave koristi kao dokaz da se nije radilo o povremenim sugestijama, nego o sustavnom i autoritarnom upravljanju inspekcijskim nadzorima, pri čemu su inspektori bili obvezni postupati prema osobnim nalozima glavnog državnog inspektora. Institucionalni problem ovdje nije samo u jednoj osobi, nego u izostanku učinkovitih unutarnjih ograničenja. Rješenje ne spominje mehanizme koji bi omogućili inspektorima da ospore nalog, zatraže pisanu uputu ili prijave neprimjeren pritisak bez straha od posljedica. Naprotiv, u citiranim razgovorima pojavljuju se prijetnje smjenama i kaznenim progonom, što dodatno učvršćuje vertikalni odnos moći.
Važno je naglasiti da USKOK ni u jednom dijelu rješenja ne tereti inspektore za kaznena djela. Oni se u dokumentu pojavljuju kao profesionalci koji provode nadzore, sastavljaju zapisnike i donose rješenja. Međutim, istodobno se pojavljuju kao ranjiva točka sustava, jer su, prema sumnjama tužiteljstva, izloženi izravnim nalozima s vrha. Posebno mjesto u rješenju o provođenju istrage zauzima rudarski inspektor Zvonimir Znika, koji se spominje višekratno i imenom i prezimenom. USKOK detaljno rekonstruira njegov dolazak u nadzor jednog od spornih kamenoloma u siječnju 2025. godine. Utvrđeno je tako da je rudarski inspektor Znika u kamenolom “Lovno-Lovno 2” došao 28. siječnja ove godine. Njegov dolazak odmah je izazvao reakcije kod Mikulića i ostalih osumnjičenih. Iz presretnutih razgovora proizlazi da se o Znikinu dolasku obavještava Dragan Krašić, koji je, prema USKOK-u, posrednik prema Mikuliću.
Mikulića su zvali upravo zato što je “šef inspektoru Zvonimiru Zniki”. USKOK dalje navodi da iz razgovora proizlazi kako Znika u vezi s inspekcijskim nadzorima i problemima na koje nailazi izravno komunicira s Mikulićem. U jednom razgovoru Znika se čak opisuje kao “najgori rudarski inspektor”, ali uz uvjerenje da će se situacija riješiti. Snimljen je, naime, razgovor u kojem eksplicitno stoji da je “u kamenolom došao najgori rudarski inspektor Znika, ali i da će sve biti u redu”.
Ozbiljan rizik
Zabilježeni su i razgovori u kojima se spominje mogućnost dolaska još jednog inspektora. U razgovoru između Ivice Vugrineca i Ane Vugrinec Kuhada navodi se: “Čudi me da nije došao ovaj drugi inspektor”, na što Vugrinec odgovara: “Tko to zna koju igru igraju”. U daljnjem dijelu razgovora Vugrinec dolazak inspektora povezuje s prethodnim kontaktima i dugovanjima, navodeći da zna kako je “neke stvari dužan” te da je odmah po saznanju o dolasku inspektora o tome obavijestio Dragana Krašića.
U razgovoru od 4. lipnja 2025. između Andrije Mikulića i djelatnika Državnog inspektorata po imenu Dario (moguće Dario Kazija, načelnik Sektora za unutarnji nadzor, op.a.) raspravlja se o zahtjevu za izuzeće Zvonimira Znike. U tom razgovoru Mikulić navodi da mu je Znika govorio kako “ne može donositi nikakva rješenja dok se to ne riješi”, te se raspituje je li zahtjev za izuzeće riješen i je li “otišlo”. Sugovornik mu odgovara da je napisano kako “nema osnove” i da je zahtjev poslan prethodnog dana. USKOK iz toga zaključuje da je Mikulić bio “posebno angažiran oko pitanja rješavanja zahtjeva za izuzeće Zvonimira Znike kako bi mu se što prije omogućio nastavak postupanja u predmetu određenog inspekcijskog nadzora”. Ovo stvara dojam da se “problemi mogu riješiti” kroz komunikaciju s rukovodstvom Državnog inspektorata, tim više što je zabilježeno da Znika u vezi s nadzorom “izravno komunicira s glavnim državnim inspektorom”. To pak dodatno zamagljuje granicu između operativne i upravljačke razine.
Institucionalno gledano, takva praksa nosi ozbiljan rizik: ako inspektor zna da se njegov nadzor prati, preispituje ili može biti poništen političkom ili osobnom odlukom, njegova neovisnost postaje formalna, a ne stvarna. USKOK u rješenju o provođenju istrage više puta naglašava da postupanje Državnog inspektorata može imati dalekosežne posljedice – od obustave radova do blokade koncesijskih postupaka. Upravo zbog toga, kontrola nad inspekcijama znači i kontrolu nad ekonomskim ishodima.
Bez kontrole
Kada se takva moć koncentrira u rukama jedne osobe, institucionalni rizik postaje sustavan. Nije nužno da se svaka ovlast zloupotrijebi, već je dovoljno da postoji percepcija selektivnosti, s obzirom na to da ona razara povjerenje u jednakost pred zakonom. USKOK jasno sugerira da je, prema sumnjama, planiranje i praćenje inspekcijskih aktivnosti korišteno kako bi se osiguralo da postupanje Inspektorata “ne bude na štetu poslovnih interesa” određenih poslovnih subjekata. To otvara pitanje: može li inspekcijski sustav biti neovisan ako njegovo operativno srce ovisi o volji jedne osobe?
Neovisno o ishodu kaznenog postupka, slučaj Andrije Mikulića već sada ima institucionalne posljedice. On pokazuje koliko je važno jasno razdvojiti: strateško upravljanje Inspektoratom, operativno postupanje inspektora, političku odgovornost i profesionalnu autonomiju. Ako se USKOK-ove sumnje potvrde, to neće biti samo individualni pad jednog dužnosnika, nego dokaz da sustav nije imao dovoljno snažne zaštitne mehanizme. Ako se, pak, ne potvrde, ostaje pitanje zašto su mehanizmi nadzora bili takvi da su uopće omogućili ovakav opis praksi u službenom dokumentu tužiteljstva.
Ne treba ovdje zaboraviti da su dvojica vlasnika kamenoloma već priznali podmićivanje Mikulića i Krasića. Inspektori se u ovom predmetu pojavljuju kao lakmus-papir institucionalnog zdravlja Državnog inspektorata. Način na koji je, prema USKOK-u, upravljano njihovim radom pokazuje da problem nije samo u pojedinačnim odlukama, nego u modelu upravljanja koji dopušta koncentraciju moći bez stvarne kontrole.
