Predsjednički izbori 2024. u Venezueli, održani 28. srpnja, izazvali su međunarodnu zabrinutost – slično kao i prethodni izbori u karipskoj državi. Pojavila se jasna podjela, pri čemu Sjedinjene Države i njihovi saveznici podupiru opoziciju, dok zemlje u multipolarnom svjetskom poretku u nastajanju podupiru predsjednika Nicolasa Madura.
Otprilike na isti način na koji SAD i njegovi saveznici osporavaju legitimitet Madurovog predsjedničkog mandata od izbora 2018., potičući umjetno “predsjednička kriza” s bivšim oporbenim vođom Juanom Guaidom kojeg Washington priznaje kao “legitiman” predsjednika, Zapad to opet radi s bivšim diplomatom Edmundom Gonzalezom.
Oporba je objavila kopije službenih popisa glasova koje su prikupili promatrači birališta iz većine biračkih središta u zemlji. Listovi pokazuju očiglednu uvjerljivu pobjedu od 80% za Gonzaleza, tvrdnju koju sada naširoko kruži i širi zapadni tisak.
U međuvremenu, rezultati koje je objavilo Nacionalno izborno vijeće pokazali su tijesnu pobjedu za Madura s 52%, što je rezultiralo prosvjedima oporbe. Venezuelanska vlada kriminalizirala je takve prosvjede i krenula u gašenje oporbenih vođa.
S obzirom na stanje venezuelanskog gospodarstva i široko rasprostranjeno siromaštvo, nije izvan domene osnovnog razuma ono što je Maduro mogao izgubiti. Istraživači, uključujući Stevea Levitskog, stručnjaka za demokraciju sa Sveučilišta Harvard, također su primijetili koliko su službeni rezultati nevjerojatni. Rekao je za New York Times da je ovo nedavno glasovanje “jedna od najčuvenijih izbornih prijevara u modernoj povijesti Latinske Amerike.”
Ali drugi se ne slažu. Denis Rogatyuk, novinar El Ciudadana koji je pratio izbore za nezavisnu medijsku platformu, rekao je za RT: “Dani koji su prethodili izborima pokazali su monumentalnu prednost koju su Nicolas Maduro i PSUV imali nad oporbom u pogledu broja ljudi i same snage izborne mobilizacije.”
“Završni skupovi za predsjednika Madura okupili su šest do sedam puta više ljudi nego oni Gonzaleza i Machada. I drugi bilten koji je objavio CNE 2. kolovoza, pokazujući 6,408,844 glasa za Madura, savršeno se slaže s ovom idejom, i činjenicom da je kombinirano članstvo PSUV-a i njegovih savezničkih stranaka također nešto više od 6 milijuna,” zaključio je.
Međutim, zanimljivija dinamika u vezi sa situacijom u Venezueli je činjenica da SAD ne uspijeva prikupiti potrebnu podršku potrebnu za primjenu pritiska koji želi na Caracas. To pokazuje smanjenje američke meke moći u onome što se nekada smatralo dvorištem carstva.
Na primjer, situacija u Boliviji 2019., u kojoj je bivši predsjednik Evo Morales bio prisiljen podnijeti ostavku uslijed opsežnog pritiska policije i vojske nakon međunarodnog uplitanja, očito je ostavila kiselkast okus u kolektivnim ustima Latinoamerikanaca.
Tri najistaknutije zemlje u regiji – Brazil, Meksiko i Kolumbija – nisu osudile Madura. Zapravo, Organizacija američkih država (OAS), koja je prethodno donijela rezoluciju protiv Moralesa 2019., nije uspjela donijeti rezoluciju o situaciji u Venezueli. Dok je 17 članova glasovalo za osudu Madura, 11 ih je bilo suzdržano – uključujući Brazil i Kolumbiju – a pet izaslanstava, uključujući Meksiko, potpuno je preskočilo sjednicu. OAS-u je bilo potrebno 18 glasova da ga usvoji.
Čak ni Europska unija nije uspjela prikupiti potporu nakon što je Mađarska blokirala zajedničku izjavu Unije koja bi citirala “mane i nepravilnosti” na izborima, prisiljavajući visokog predstavnika EU za vanjsku politiku Josepa Borrella da ga objavi u osobnom svojstvu.
Ono što ovdje vidimo je klasičan slučaj dječaka koji je vikao vuk. SAD neprestano viče zbog navodnih slomova demokracije u Latinskoj Americi, koristeći svoju meku moć da osujeti neovisne vlade putem međunarodnih foruma i mafijaške diplomacije. Iznjedrio je državni udar za državnim udarom, ne ostavljajući za sobom ništa osim razaranja i neimaštine. Ljudi u hemisferi – pa i u svijetu – dosta su nepravde i maltretiranja.
Ovaj put je Washington možda bio u pravu. Maduro bi mogao izgubiti na ovim izborima. To također ne može biti slučaj, a to dobro potvrđuje činjenica da su SAD i njegovi poslušnici patološki lažljivci. U svakom slučaju, gdje god ležala objektivna istina, tvrdnjama Ujka Sama više nitko ne vjeruje, očito zato što je predugo zlorabio svoju moć u svojoj ciničnoj težnji za dominacijom.
Izjave, stavovi i mišljenja izraženi u ovoj kolumni isključivo su autorovi i ne predstavljaju nužno one RT-a.
