U anketi provedenoj sredinom listopada, ogromna većina ispitanika iz redova investitora i fond menadžera aktivnih na financijskim tržištima potvrdno je odgovorila na pitanje o rastu S&P 500 indeksa do okruglih 6000 bodova tijekom iduća dva mjeseca.
Unatoč povišenim tenzijama uoči predsjedničkih izbora i mogućnosti reprize izbornog folklora koji je prije četiri godine pokazao prilično ružno lice. Većina je optimizam obrazložila uvjerenjem kako će poslovni rezultati korporativnog sektora pogurati indeks još dublje na pozitivan teritorij, do novih rekorda, i time zasjeniti izbore, bez obzira na ishod.
Dobar dio ispitanika pritom vjeruje da će dionice najkrupnijih izdanja ili kako im mediji tepaju, “sedmorice veličanstvenih”, opet izbiti u prvi plan, očito sluteći da Bijela kuća u toj priči nije osobito bitan faktor.
Stvarnost lako sruši obećanja
Ako i jest, teško ga je kvantificirati: Kamala Harris skriva karte i uglavnom nudi općenite, prilično neodređene stavove spram fenomena umjetne inteligencije koji je u najvećoj mjeri zaslužan za ovogodišnju dominaciju optimista, dok se od Donalda Trumpa očekuje da će ekonomsku politiku u velikoj mjeri modelirati ovisno o sklonostima (i animozitetima) spram čelnih ljudi velikih kompanija – što baš i nije najbolja vijest za Google i Microsoft.
Uostalom, iole konkretnije prognoze budućeg kursa tržišta kapitala samo na temelju političke orijentacije stanovnika Bijele kuće prilično su nezahvalan, počesto i posve uzaludan posao. Kao dokaz može poslužiti ilustrativan primjer izvedbe dionica američke naftne industrije. Naime, za razliku od Trumpa, koji nije nimalo mario za “zelenu tranziciju”, u tolikoj mjeri da je unilateralno izvukao SAD iz Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama, otvoreno favorizirajući fosilna goriva spram obnovljivih izvora energije, Biden je predizbornim obećanjima dao naslutiti kako namjerava ispuniti želje progresivnog dijela stranke i prionuti na implementaciju “zelene tranzicije”.
Već prvog dana na dužnosti izmaknuo je suglasnost za Keystone XL naftovod koji je crno zlato trebao dopremati iz kanadske Alberte u Nebrasku. Tih nekoliko činjenica figurira kao prilično konkretan orijentir za ulagače, no stvarnost je izgledala bitno drukčije. Niti jedne od četiri godine dok je Trump boravio u Bijeloj kući S&P Oil & Gas indeks nije nadmašio S&P 500; u slučaju Bidena, omjer je 2:2. A kumulativni zbroj još je rječitiji: -65% za naftaše i +68% za S&P 500 za vladavine Trumpa, te +125% za Oil & Gas, a samo +55% za S&P 500 s Bidenom na vlasti.
Set navedenih brojki vjerojatno i ne svjedoči previše o preferencijama ili kompetencijama jednog ili drugog predsjednika (ili da se ne lažemo, ipak malo govori i o tome), koliko o pukom spletu okolnosti. Jer zadnju godinu Trumpova mandata obilježila je pandemija koronavirusa i, što je za ovu priču još važnije, fascinantna epizoda u kojoj se uslijed drastičnog pada potražnje, pa makar i na nekoliko sati, barelima WTI sirove nafte trgovalo po negativnoj cijeni. Suprotno tome, tijekom Bidenova mandata Rusija je napala Ukrajinu i isprovocirala kaos na tržištima roba, čime su proizvođači nafte i prirodnog plina obilato profitirali.
Nema ni govora o čarobnom utjecaju Bidenove administracije na Wall Street. Uostalom, dijametralno suprotan primjer nudi izvedba kompanija na bilo koji način povezanih s obnovljivim izvorima energije, posebice kada je riječ o solarnim panelima. Kina ih je doslovno zgazila, kao i većinu konkurencije u Europi, pokušavajući nadomjestiti anemičnu domaću potražnju preko leđa izvoznih tržišta.
I sve se to dogodilo u relativno kratkom vremenskom razdoblju, te na najbolji način pokazuje kako je doista nezahvalno davati bilo kakve prognoze. Uostalom, panične reakcije tržišta uoči (i neposredno nakon) izbornog trijumfa Donalda Trumpa 2016. godine bile su posve deplasirane – već u prvoj godini njegova predsjedničkog mandata S&P 500 je namaknuo impresivnih 20% rasta.
Republikanci i Elon Musk
Ovi izbori su, kao i oni prošli (a bome i oni prije njih), prema većini anketa mrtva trka u kojoj nastupa dvoje kandidata čije je predizborne nastupe gotovo nemoguće destilirati u set suvislih odrednica ekonomske politike. Kamala Harris se uglavnom skanjivala od konkretnih najava, govoreći tek o politici kontinuiteta, što jasno upućuje na aktivnu rolu javnih financija (i državnog intervencionizma), a onda posljedično naglašava i probleme rastućeg proračunskog deficita i javnog duga.
Međutim, i bitno drukčija retorika suprotne strane u konačnici se svodi na isti ishod, s tom razlikom što Trump i Republikanci (i Elon Musk), najavljujući drastične rezove u državnoj administraciji na koje se lože njihovi poklonici (makar ih je u stvarnosti vjerojatno nemoguće provesti), istodobno koračaju utabanim stazama “trickle-down economics” filozofije koja podrazumijeva porezno rasterećenje najbogatijeg sloja društva (i u skladu je s preferencijama tržišta kapitala). Ni jedna ni druga strana nisu ponudile recept za rješenje problema javnog duga i nezadrživog rasta troškova servisiranja istoga, što pak objašnjava blagi rast prinosa na državne obveznice.
Zajednička im je i neka varijanta ekonomskog izolacionizma koji se u prvom redu manifestira podizanjem carina na uvoz; Harris bi, poput njenog prethodnika, vjerojatno mogla zagovarati selektivan pristup, dok se Trump ne opterećuje takvim sitnicama i najavljuje drastičan rast nameta na proizvode iz uvoza, obećavajući renesansu domaće proizvodnje. Popriličan broj ekonomista upozorava kako bi takav zaokret mogao iznjedriti značajan rast inflacije i isprovocirati konkretan odgovor monetarnih vlasti.
Tek tada bi se stvari mogle ozbiljno zakomplicirati. Mnogi pritom strahuju od mogućeg sukoba na relaciji Bijela kuća – FED, jer ni tijekom prethodnog mandata koncept neovisne središnje banke Trumpu nije najbolje sjeo, te je u nekoliko navrata otvoreno kritizirao Jaya Powella, prvog čovjeka FED-a kojeg je sam imenovao.
Većina aktera – suzdržana
Stavimo li po strani bujajući optimizam poklonika kripto valuta koji su uvjereni u Trumpovu pobjedu, a onda i nastavak pozitivnog trenda (iako je Trump jednom već drastično izmijenio svoje stavove spram bitcoina), većina aktera na Wall Streetu je evidentno – suzdržana. Naprosto je previše nepoznanica u igri, a pritom ne treba zaboraviti da se, pored budućih stanara Bijele kuće, biraju i zastupnici u Senatu u kojem su Demokrati dosad imali tek tanku većinu. Konačno, nema nikakvih jamstava da će i ono malo konkretnih obećanja iz predizborne kampanje doista biti pretočeno u opipljive zakonske inicijative temeljem kojih bi onda bilo moguće složiti odgovarajuću investicijsku strategiju.
Napetost je lako izmjeriti kretanjem VIX (Volatility Index) indeksa – njegova je vrijednost krajem listopada bila gotovo dvostruko veća u odnosu na početak godine, i ta činjenica vjerojatno najbolje svjedoči o neizvjesnosti koja pritišće Wall Street. I vjerojatno neće nestati neposredno poslije izbora. Osim, dakako, u slučaju famoznog burzovnog simbola DJT…
Riječ je o dionicama Trump Media & Technology Groupa, kompanije koja, unatoč nedostatku bilo kakve koherentne poslovne strategije, u slučaju Trumpove pobjede sigurno leti u nebo, dok će suprotnim ishodom, sva je prilika, tresnuti na tlo. Dramatične oscilacije cijene tijekom ove godine vjerna su refleksija predizbornih anketa, ali proglašenjem izbornog pobjednika tu svaka neizvjesnost prestaje.
