Na današnji dan ostvaren je jedan od najvećih uspjeha PD-a Mosor. Na Facebooku ga se prisjetio Denis Vranješ čiji tekst prenosimo u cijelosti:
“Na današnji je dan 1975. godine ostvaren jedan od najvećih uspjeha u dosadašnjih gotovo punih 70 godina od osnivanja Alpinističkog pododsjeka PD “Mosor” iz kojeg je 1958. nastao AO PD-a “Mosor”.
Nakon uspješno realizirane ekspedicije “Spitzbergen ’73.”, iz Splita je 10. svibnja 1975. krenula Druga splitska alpinistička ekspedicija “Hindukush “75.”, organizirana povodom 100. godišnjice planinarstva u Hrvatskoj.
Pripreme za ekspediciju obilježila je tragedija u kojoj penjući Križ Ušbe na Kavkazu godinu ranije živote izgubili članovi AO-a Ante Bedalov i Nenad Čulić, vođa Prve splitske alpinističke ekspedicije.
Razumljivo, dugo se nakon toga razmišljalo o odustajanju od prethodno planirane ekspedicije na Hindukuš. Na koncu je ipak donesena odluka da ekspedicija krene, a za vođu je izabran Vinko Maroević Mrva, član ekspedicije na Spitsbergen 1973.
Hindukuš (Hindu Kush) je više od 800 km dug planinski lanac u srednjoj Aziji na koji se na istoku nastavlja masiv Karakoruma, a na sjeveru se na Hindukuš naslanja još jedan gorostasni masiv, Pamir. Zadatak ekspedicije bio je uspon na jedan od vrhova iznad 7.000 m.n.v.
U skladu s Pravilnikom o izboru članova ekspedicije izabrano je deset članova ekspedicije iz AO PD “Mosor” i AO PK “Split”: Boris Siriščević – Sire (1954.), Mario Ivanišević (1952.), Srđan Vrsalović – Vrsa (1952.), Stipe Božić (1951.) – snimatelj ekspedicije, Ivo Kaliterna – Kale (1948.) – tehnički vođa, Goran Gabrić – Amigo (1948.-2022.), dr. Vedran Deletis (1946.-2023.) – liječnik, Josip Ganza (1945.-2021.), Damir Filipović – Pala (1938.-2001.) i Vinko Maroević – Mrva (1947.) – vođa ekspedicije.
Prvu je ekspediciju za TV Zagreb snimao Ivo Kaštelančić, dok je za Drugu dobiveno tadašnjih 4 miljuna dinara od strane TV Sarajevo, što je bila šestina ukupnih troškova ekspedicije. Kameru je ovog puta umjesto Kaštile, kojemu je supruga zabranila odlazak na ekspediciju, preuzeo Stipe Božić.
Na put dug 7500 km krenulo se 10. svibnja 1975. s tri kombija i oko 2000 kg opreme i hrane. Jedan je kombi bio u vlasništvu “Mosora”, kupljen za Prvu splitsku alpinističku ekspediciju, a dva su unajmljena kod rent-a-cara.
Prateći tragove velikog Marka Pola, uz nemali broj peripetija na putovanju (kvar na motoru kombija i administrativni problemi), u Kabul su stigli čak 17 dana nakon polaska iz Splita. Iako je primarni cilj bio uspon na Tirich Mir West (7.690 m.n.v.) u Pakistanu, do naših alpinista stiže informacija kako su pakistanske vlasti odbile izdati dozvolu za uspon. Stoga se okreću alternativnom planu, odnosno usponu na najviši vrh Afganistana – Noshaq/Nowshak (7.492 m.n.v.).
Pristup početnoj točki uspona je zbog nemogućnosti prilaza kombi vozilima obavljen kamionima koji su vozili gudurama i kanjonima, a kočnice su obavljali suputnici/kočničari koji bi u slučaju potrebe iskakali s kamiona i bacali drveni klin pod zadnji kotač kako bi zaustavili kamion. Prometnim peripetijama nikad kraja!
Na kraju puta su u Qazi Dehu unajmili 85 nosača koji su opremu ekspedicije iznijeli na 4.200 m.n.v,. gdje je postavljen bazni logor. Na Noshaqu su dvije godine ranije Poljaci (Tadeusz Piotrowski i Andrzej Zawada, 13.2.1973.) imali uspješan zimski uspon, što je bio prvi zimski uspon u svijetu na vrh iznad 7.000 mnv, otvarajući time novu stranicu svjetskog alpinizma – zimski usponi na najviše svjetske vrhove.
Naši su izabrali južni greben za koji se kasnije pokazalo da je znatno teži od danas normalnog smjera koji su tad ispenjali Poljaci.
Problema nije nedostajalo ni tijekom uspona. Mario Ivanišević je imao problema s ozeblinama, a na kraju je dobio i plućnu emboliju koju je uspješno zaliječio liječnik ekspedicije dr. Vedran Deletis. Logor I je podignut na 4.800 mnv, logor II na 5.500 mnv, logor III na 6.100 mnv, a logor IV na 6.900 mnv.
Jurišna grupa Siriščević, Božić, Gabrić i Ganza dan pred završni uspon ima velikih poteškoća s friško napadalim snijegom, a zatim ih zahvaća i oluja pa nisu u mogućnosti nastaviti prema vrhu, ali ni vratiti se u logor IV. Nakon konzultacija odlučuju se na bivakiranje po olujnom nevremenu bez vreća za spavanje na 7.300 m n.v., a za izradu bivka im je trebalo četiri sata. Cijele noći su zbog velike hladnoće bdijeli kako se ne bi smrzli. Gabrić i Ganza ujutro odustaju od uspona, pa na vrh nastavljaju samo Stipe i Sire.
30. lipnja 1975. u 10 sati po lokalnom vremenu (u domovini je u to vrijeme bilo 7:30h) s vrha Noshaqa Stipe Božić i Boris Siriščević zelenom raketom šalju svjetlosni signal – cilj je ostvaren!
To je u tom trenutku predstavljao visinski rekord za hrvatske alpiniste i treća ostvarena visina za alpiniste iz Jugoslavije. Više su visine prije toga dostigli samo slovenski alpinisti, 1972. Janko Ažman i Matija Maležić 8.200 m.n.v.. tijekom pokušaja uspona na Makalu, dok su dvije godine poslije na vrh Kangbačena 7.902 m.n.v. izašli Stane Belak, Roman Robas, Peter Ščetin, Franc Jeromen, Janez Dovžan, Marjan Manfreda, Zvone Andrejčić, Radovan Riedl i Tone Trobevšek.
Sire na silasku s vrha shvaća kako su mu prsti na nozi smrznuti, pa mu liječnik nalaže daljnje strogo mirovanje, a to naravno podrazumijeva njegovo nošenje s planine. Stoga silazak s logora I do baznog logora, koji bi inače potrajao neka tri sata, traje čak dva dana. U baznom logoru nošenje preuzima deset nosača koji Siru po iznimno teškom terenu, preko bujica i sipara, nose do Mandarasa. Dalje je do Qazi Deha transportiran na konju.
Siriščević se zbog smrzotina na nogama, u pratnji Božića, prvim letom 16. srpnja vratio natrag u domovinu, dok su ostali sudionici ekspedicije kombijima stigli u Split 26. srpnja. Sire je zbog gubitka prstiju na stopalima nažalost morao prekinuti s aktivnim bavljenjem vrhunskim alpinizmom, dok je Stipi uspješan uspon na Noshaq osigurao mjesto na VII. jugoslavenskoj ekspediciji na Himalaje kad se 1979. godine krenulo na krov svijeta, najtežim i dotad neispenjanim, direktnim zapadnim grebenom”, napisao je.
Moja reakcija na članak je…
