Na rubu smo Trećeg svjetskog rata, a sada se pojavila još jedna prijetnja: Moćnici zbog nje drhte

Svijet je zahvatio kaos, donekle još kontroliran, a iznimka nije ni naša Hrvatska. Događaja je puno i odvijaju se nevjerojatnom brzinom pa su sada i posljednji skeptici shvatili da smo ušli u odlučujuću fazu preustroja odnosa velikih sila, a time i međunarodnog poretka, i da onaj koji smo poznavali više ne postoji. Porođajne muke novog, koji se stvara, bolne se, a koliko će to trajati, ovisit će prije svega o ključnom geopolitičkom trokutu SAD – Rusija – Kina, tj. o tome kada će se dogovoriti o novim pravilima igre koja će vrijediti u budućem svijetu. Tako su se dogovarale i velike sile nakon Drugog svjetskog rata.

Sjedinjene Države, i Zapad u cijelosti, u međuvremenu potresaju dokumenti koji se povremeno objavljuju, a povezani sz s pokojnim seksualnim prijestupnikom Jeffreyem Epsteinom i njegovim “otokom razvrata”. Ako je netko mislio, a to su prije svega američki demokrati, da će inzistiranjem na masovnijim objavama inkriminirajućih dokumenata i fotografija uspjeti destabilizirati Donalda Trumpa, jako se prevario. Jer sve se vrlo brzo i neočekivano okrenulo protiv Demokratske stranke i umanjilo njezine izglede za brzu i laku pobjedu na predstojećim predizborima 3. studenoga ove godine. Naime, pokazalo se da su njihovi istaknuti članovi itekako involvirani u sve ove nemile događaje povezane s bogatim, perverznim i zlim pokojnikom. Trump je u predizbornoj kampanji najavljivao potpuno otvaranje tajnih dosjea o Epsteinu kada dođe na vlast. No, nakon što je doznao da se i njegovo ime i fotografije u tim dokumentima prilično često spominju i egzistiraju kao činjenica, naglo je zakočio i odustao od daljnjeg objavljivanja.

To je izazvalo čuđenje javnosti, a demokrati su u tome vidjeli svoju veliku priliku za napad na Trumpa pa su nastavili vršiti politički i medijski pritisak na njegovu administraciju kako bi se objavili svi tajni dokumenti. Trumpova administracija na kraju je popustila, uvjeren sam – potpuno svjesno i zlurado. Evo o čemu je riječ, barem iz onoga što je dosad vidljivo. Trumpovo ime i fotografije s Epsteinom vezane su prvo desetljeće ovog stoljeća, kada Epstein još na sudu nije bio proglašen krivim. Međutim, ovo što se sada objavljuje, a riječ je o tisućama novih dokumenata, pokazuje istaknute članove Demokratske stranke u vrlo neugodnim pozama na “otoku sreće”, a zapravo razvrata i opačina svake vrste. I to, za razliku od Trumpa, nakon što je Epstein bio osuđen.

Here’s Donald Trump partying with the biggest pedophile in American history, Jeffrey Epstein.
Is that who you want protecting your sisters & daughters? #LolitaExpress pic.twitter.com/cAa5c93z2B

— ᗰᗩƳᖇᗩ (@LePapillonBlu2) November 3, 2024

Gomilanje problema

Od Billa Clintona preko mnogih drugih poznatih i moćnih osoba u SAD-u i bivšeg britanskog princa Andrewa, koji se prošlog tjedna konačno morao preseliti iz svog doma u Windsoru na imanje Sandringham u Norfolku dok je kraljevska dinastija uzdrmana kao nikad prije, pa sve do norveške kraljevske dinastije koju ovih dana iz temelja potresa povezanost s Epsteinom. Naime, kako piše BBC, prijestolonasljedna princeza Mette-Marit, koja ionako ima velikih problema s “nestašnim” sinom Mariusom Borgom Høibyjem, pritvorenim na četiri tjedna zbog napada na ženu s kojom je bio u vezi, sada se također suočava s javnim otkrićem da se i sama “tri godine, između 2011. i 2014., dopisivala s pokojnim seksualnim prijestupnikom Jeffreyjem Epsteinom”.

Princeza je priznala “lošu procjenu” nakon što su njezini opsežni kontakti s Epsteinom postali očiti. Izrazila je “duboku sućut i solidarnost sa žrtvama zlostavljanja koja je počinio Jeffrey Epstein” i rekla kako je njezin kontakt s njim bio “jednostavno neugodan”, prenosi BBC. Zbog svega ovog što se sada događa tresu se i mnoge druge važne osobe u SAD-u i Europi, afera će biti veća, a po posljedicama jača i od one, također ogromne, s curenjem povjerljivih dokumenata s oznakom visoke tajnosti u aferi WikiLeaks oko 2010. Trest će se, vjerojatno sve do spomenutih jesenskih izbora, a onda bi stvar mogla polako splašnjavati, iako će oni koji sada imaju vlast, a to je Trump, i dalje moći koristiti gomilu vjerojatno kompromitirajućeg neobjavljenog sadržaja za discipliniranje svojih ključnih oponenata.

Zato i kažem kako su oko svega ovoga mnogi opasno zaigrali, a sve zbog mahnite politikantske želje da se obračunaju s Trumpom izvan okvira uobičajene političke borbe, što im se sada vraća kao bumerang s nepoznatim konačnim posljedicama. U najboljem slučaju, sada se mogu nadati da će američki glasači obje stranke svrstati u isti koš. A ne bi puno ni pogriješili.

Potpuni kaos

Ne mogu izdržati a da se ovom prigodom ne osvrnem i na destabilizaciju unutarnjih prilika u Hrvatskoj jer je i to, makar tako možda ne izgleda, itekako vezano uz geopolitičke borbe koje se odvijaju u Europi i svijetu. Iako ne uz aferu Epstein. O organizaciji dočeka rukometaša hrvatske reprezentacije sve je više-manje rečeno i sada nema smisla o tome previše mudrovati. Svatko će taj događaj ionako tumačiti na svoj način, ovisno o svojoj ideološkoj orijentaciji. No taj je događaj dosad najbolje razotkrio koliko je dramatično visok stupanj unutarnjih podjela u hrvatskom društvu, a time i destabilizacije hrvatske države.

Posebno zabrinjava činjenica da je taj proces već dugo na djelu, a nije se poduzimalo ništa značajno kako bi se to spriječilo. Svima je bilo vidljivo kako su tzv. apsolutne slobode, tj. politika “zabrane zabrana” koju su provodile sve vlade premijera Andreja Plenkovića prema svemu i svakomu, dovele do stanja s kojim se sada suočavamo. Do nikad tako raskoljenog društva po političkim i ideološkim odrednicama koje ubrzano izlaze iz okvira dnevnopolitičkih borbi i ozbiljno prijete prelijevanjem u klasične obračune uličnog karaktera s ciljem dokazivanja svoje ispravnosti, a tuđih zabluda. Drugim riječima, do fizičkih obračuna, koji, kao takvi, uvijek mnogu eskalirati upotrebom vatrenog oružja, eksplozivnih naprava i svega ostaloga što može dovesti do ljudskih žrtava.

Takve smo scene prošloga tjedna gledali u Torinu, kada su vlasti zatvorile prostor koji je bio središte okupljanja tamošnje radikalne ljevice. Kaos koji je potom uslijedio, s tisućama maskiranih urbanih revolucionara u glavnoj ulozi koji su izišli na ulice, zapanjio je i središnju vladu u Rimu izrazom njihove brutalnosti i nemilih scena fizičkih napada na pripadnike snaga sigurnosti koji su samo radili svoj posao. Dosad su se slične scene u Italiji mogle vidjeti samo u međusobnim obračunima ilegalnih migrantskih skupina, ili pak njihovim sukobima sa snagama sigurnosti, ali ovo je bilo nešto posve drugo.

Neučinkovit oblik

Nažalost, na hrvatskim društvenim mrežama ovih sam dana mogao vidjeti slične pozive na obračun s aktualnom, ali ne nekom lokalnom, nego državnom vladom, koji su stizali od radikalnih ljevičara u objavama poput onih da je Vlada RH davanjem prostora Thompsonu na dočeku rukometaša dala zeleno svjetlo ni više ni manje nego za – terorizam. Takve i slične objave ili prijetnje najčešće dolaze sa spektra organizirane radikalne ljevice u urbanim sredinama – najviše u Zagrebu, ali i u drugim velikim gradovima, poput Rijeke ili Zadra i Splita.

Krajnje desne poruke mržnje i nasilja uglavnom stižu samo od huligana iz navijačkih skupina i nikako se ne mogu tretirati kao organizirano političko, čak ni pseudopolitičko djelovanje, i zna se kako se prema njima službe sigurnosti postavljaju i kako ih izoliraju u djelovanju. S druge strane, bilo kakve političke stranke s radikalnim desnim ideološkim programima također su potpuno marginalizirane i daleko su od toga da se približe institucionalnom djelovanju, tj. ulasku u Sabor preko parlamentarnih izbora. Time je i njihov utjecaj na društvo krajnje marginaliziran, gotovo da nije ni kvartovski, a kamoli gradskog ili nacionalnog karaktera. Njihov je djelokrug rada odnedavno groteskno sveden na bubnjanje i urlanje pod prozorima ideoloških suparnika, a to je, svatko će normalan priznati, možda originalan, ali posve neprimjeren i neučinkovit oblik političke borbe za bilo koga tko ima ozbiljne političke ambicije.

Međutim, kod radikalne ljevice stvar je potpuno drukčija. Ona ne samo da se uspjela organizirati nego se i institucionalizirala kroz određene nove političke opcije i na lokalnoj i na državnoj razini, a njezin je utjecaj još vidljiviji preko različitih nevladinih udruga, financiranih bilo iz državnog, bilo iz gradskih proračuna. Ono što njih i ikonografiju koja ih u sve češćim prosvjednim skupovima protiv “sveprisutnog fašizma” i “klerofašizma” u Hrvatskoj prati i karakterizira jest nostalgična povezanost s propalim komunističkim režimom odnosno Jugoslavijom, kao i omalovažavanje Domovinskog rata kao temelja na kojem počiva suvremena hrvatska država.

Potpuna rehabilitacija

To omalovažavanje, pokušaji izjednačavanja krivnje za rat i smještanje Domovinskog rata u okvire “bratoubilačkog” po sistemu “tko nas bre zavadi” nije plod nekakvih slučajnih inspiracija pojedinaca, nego sustavnog i organiziranog korištenja puno šireg spektra instrumenata koje se definitivno može i mora početi svrstavati u specijalne ili, prema suvremenim nomenklaturama rečeno, hibridne operacije, zapravo specijalni rat protiv Hrvatske. I nije to plod aktivnosti samo, kako je premijer Plenković prošlog tjedna rekao, “dvjestotinjak osoba” na području Zagreba, nego, usuđujem se to reći, o puno većoj i organiziranijoj mreži koja svoje krakove pruže i izvan Republike Hrvatske, do Beograda, pa i šire.

Dovoljno je u tom smislu pratiti svakodnevne vijesti srbijanskih medija, a o društvenim mrežama da i ne govorim, da svima bude jasno kakvu je percepciju Hrvatske službena srbijanska vlast izgradila unutar svoga društva. Ona godinama neskriveno generira navodno ustaštvo u RH, a u posljednje vrijeme to čini kozmičkom brzinom, neviđenom još od vremena Slobodana Miloševića, “jogurt-revolucija” i svega što je nakon njih uslijedilo na ovim prostorima. Pritom je, i to ne treba gubiti iz vida iako se u hrvatskoj politici o tome rijetko kad govori, Srbija u međuvremenu potpuno rehabilitirala četnički pokret te ga iz radikalno velikosrpskog i kolaboracionističkog s talijanskim fašistima i njemačkim nacistima pretvorila u “antifašistički pokret” europskog tipa, “obrijavši mu bradu” strašnih zločina koje je počinio nad nesrpskim narodima na ovim prostorima tijekom Drugog svjetskog rata, a ništa manje i u Domovinskom. Na tu činjenicu hrvatski “antifašisti” redovito šute, ali zato ustaše, po beogradskoj recepturi, rado vide posvuda i u svakome.

Ovdje je važno naglasiti da proces predodžbene “fašizacije” Hrvatske od službenog Beograda i tamošnjih medija nije počeo s Thompsonovim koncertom na zagrebačkom Hipodromu. Ta je fašizacija zapravo počela početkom dvijetisućitih, kada je Beograd definitivno odlučio da se neće pomiriti s vojnim i geopolitičkim porazom u Hrvatskoj koji je generirao i sve ostale neuspjehe srbijanske politike na postjugoslavenskim prostorima. To je najprije dokazao aktivnim obilježavanjem godišnjice vojno-redarstvene operacije Oluja ’95. kao danom svesrpske tragedije, želeći kopirati tragediju izraelskog naroda u holokaustu, tj. nametnuti percepciju o “genocidnosti” hrvatskog naroda koji, stoga, nema pravo na samostalnu državu.

Društvena katarza

Umjesto provedbe nužne društvene katarze priznavanjem vlastite krivnje za događaje iz 90-ih godina i pokušaja pronalaska dodirnih točaka koje bi poboljšavale i dugoročno stabilizirale odnose s Hrvatskom i ostalim susjedima, Beograd je odlučio “okrenuti pilu naopako” i poraz svoje strateške politike početi prikazivati kao žrtvu “belosvetske urote”. Nakon toga je krenuo dalje, u pokušaj pretvaranja tog poraza gotovo u pobjedu, što je činio i u prošlosti.

S tim je ciljem počeo podrivati stabilnost susjednih država nastalih raspadom SFRJ, pri čemu se obilato koristi, naravno, više ne grubom ili vojnom silom jer to nije moguće, nego kulturnom politikom te medijima koji sve to pokrivaju i relativiziraju na sebi svojstven način – prebacivanjem fokusa javnosti na sasvim druge stvari, daleko od onih ključnih, kritično važnih. U toj strategiji – službeno nazvanoj “srpski svet”, ustaše su svi i posvuda u Hrvatskoj. I to je poruka koja se pokušava nametnuti ne samo u srpskom društvu, gdje je to, nažalost, uspjelo, već se ta tendenciozna i lažna percepcija želi po svaku cijenu ucijepiti i u hrvatsko društvo kroz legalne oblike djelovanja na političkom, kulturnom i medijskom prostoru.

Prije svega preko, paralelno s “epidemijom ustaštva” u Hrvatskoj naglo iznikle “epidemije antifašizma” udruga i političkih opcija koje ga aktivno i sve radikalnije promiču i javnosti nameću gotovo ultimativno, po modelu “ili ste s nama ili ste fašisti”. Dakle, protiv onih koji se s njima politički i ideološki ne slažu dopušteni su svi oblici borbe, od difamacije i denunciranja u medijskom i pravosudnom prostoru do čega sve ne u budućnosti.

Zaštita vrijednosti

Paralelno, medijski se stvara percepcija o hrvatskim braniteljima kao nekoj povlaštenoj kasti koja ništa ne radi, već samo iscrpljuje hrvatsko društvo i u gospodarskom i u političkom smislu. S njima se u nametnutom kulturološkom ratu protiv Hrvatske, kroz razne filmove u srbijanskoj koprodukciji, izruguje, prikazuju se kao neuki primitivci “okretanjem pile” o Domovinskom ratu, preuveličavaju se ili se “pronalaze” nepostojeći hrvatski ratni zločini protiv nedužnih srpskih civila i štošta drugo. Slično se djeluje i kroz različite kulturne manifestacije i performanse raznih nevladinih udruga kojima se ismijavaju i branitelji i Domovinski rat, a sve, navodno, u ime “edukacije mladih” i nekakvog novog zajedništva i, naravno, slobode umjetničkog izričaja.

Na takve “performanse” hrvatski branitelji sve češće reagiraju, i to ne samo priopćenjima nego i javnim prosvjedima, poput onih prošlog ljeta u Benkovcu ili Šibeniku, gdje se u pravilu (i što je posve razumljivo s obzirom na sve kroz što su i oni i Hrvatska prošli prije samo tridesetak godina) teško nose s emocijama, a što onda opet iskorištavaju razni mediji kako bi ih prikazali kao ekstremiste, ustaše, PTSP-ovce i što sve ne, samo kako bi zaštitili ne njih ili Domovinski rat, nego projekte koji su u službi navedene protuhrvatske politike.

Premijer Plenković nakon spomenutih je ljetošnjih događaja rekao kako je Hrvatska demokratska država i da vlada ne može niti želi bilo što zabranjivati i miješati se u umjetničke izražaje pojedinaca, a usput je podsjetio i kako je njegova vlada dosad najviše učinila za branitelje, povisivši im mirovine, dok istovremeno svečano obilježava sve važne obljetnice Domovinskog rata. To što je rekao točno je, ali dodat ću još nešto važno. U razgovorima s istinskim braniteljima koje često imam priliku voditi, redovito čujem kako bi svi do jednoga odmah odustali od svih navedenih povišica i privilegija koje zakonski ostvaruju svojim statusom u zamjenu za istinsko, a ne hinjeno vraćanje dostojanstva Domovinskom ratu.

Sve je na kocki

Jer oni dobro znaju što je u svemu ovome u igri odnosno na kocki. Ako je temelj hrvatske države Domovinski rat, a jest, pljuvanje po njemu znači i pljuvanje po hrvatskoj državi. Zato se iskreno nadam da je premijer Plenković prošloga tjedna, na svojoj medijskoj konferenciji dan nakon veličanstvenog dočeka rukometaša na glavnome zagrebačkom trgu, kada je rekao kako je politički cirkus koji je izveo gradonačelnik Tomislav Tomašević istinska “politička prekretnica” u Hrvatskoj, to stvarno i mislio.

I to na način da se Domovinski rat napokon stvarno i cjelovito zakonski zaštiti kao nešto što ne može biti predmet bilo čijih političkih igara, bilo čijih “umjetničkih inspiracija” ili “performansa” zajamčenih slobodom umjetničkog izražavanja. Jer sve su ideologije koje se posljednjih godina sve opasnije sudaraju u hrvatskom društvu propale: i fašistička odnosno ustaška i komunistička odnosno jugoslavenska. Nisu ni ustaše ni hrvatski komunisti doveli do stvaranja suverene, samostalne hrvatske države. To je omogućio jedino Domovinski rat i on je temelj nad temeljima, po kojemu nitko u Hrvatskoj ne smije pljuvati niti ga dovoditi u pitanje. To se vrlo lako može zakonski riješiti, a ne vjerujem da bi se itko na političkoj sceni tome usudio suprotstaviti ako bi postojala odlučna volja vlasti da to uistinu učini.

Jer baš svaka država u svijetu počiva na nekim povijesnim događajima – temeljima, i njih obilježava kao svoju svetinju. Hrvatski narod sudjelovao je u velikom broju i u antifašističkoj borbi, neovisno o tome što je dio hrvatsku državnost želio ostvariti i kroz ustaški pokret i što je taj pokušaj – uspostava NDH – propao, doživjevši sudbinu nacističkih i fašističkih tvorevina u Europi. Zato je činjenica o hrvatskoj antifašističkoj borbi jasno naglašena i u Ustavu RH. No niti je ta borba, niti ona ustaška dovela do hrvatske državnosti. I jedno i drugo, i komunizam i fašizam, treba jednom zauvijek prepustiti prošlosti, a Hrvatsku, temeljenu na Domovinskom ratu kao ključnoj vrijednosti, konačno pustiti da prodiše.

Opasna vremena

Jer živimo u krajnje složenim i opasnim geopolitičkim vremenima. Unutarnji razdor sada nam najmanje treba te se svim silama i po svaku cijenu mora zaustaviti. A za gradonačelnika Tomislava Tomaševića i one građane Zagreba koji se već dugo gotovo na razini rasističke mržnje nabacuju prema Hrvatima iz drugih dijelova naše zemlje ili pak iz BiH, nazivajući ih (opet prikupljeno s društvenih mreža) “kockastoglavima”, “dinaridima”, “kamenjarima”, “Hercegovcima”, “mafijašima koji su opljačkali Zagreb” te, naravno i neizostavno, “ustašama” i “fašistima” koji se “moraju pokloniti građanima Zagreba kad u njega ulaze i vrijednostima koje oni zastupaju”, imam jedan jednostavni recept koji ih vrlo brzo može osloboditi svih nabrojenih “pošasti”: raspišite referendum o tome želite li da Zagreb bude glavni grad Hrvatske i svih Hrvata, kako se to uobičajeno voli reći, ili ne.

Ako ne želite da Zagreb to bude, itekako ima onih koji će to odmah objeručke prihvatiti: od ne tako dalekog Varaždina koji je to već jedno kratko vrijeme u povijesti bio, preko Splita do Rijeke i Osijeka. Jer svi normalni dobro znaju što glavnome gradu i njegovu prstenu bilo gdje u svijetu donosi taj status. Od ekonomije, financija, ukupnog razvoja i životnog standarda itd. Jer ondje gdje je koncentrirana politička moć, koncentriran je i kapital i biznis.

Ako Tomašević i njegova klika žele Zagreb kao glavni grad Hrvatske i svih njezinih građana, onda se tako već jednom moraju početi i ponašati. Grad moraju držati otvorenim za sve, a ne samo za raznorazne “cajke” koje od njega čine balkansku krčmu odnosno provinciju. Zabrane koncerata M. P. Thompsonu, koliko god to naizgled bilo politički nebitno, a nije nebitno, samo su izlika za njihov prezir prema jednoj drugoj, većinskoj Hrvatskoj. Upravo onoj čija se brojnost i žar vidi na njegovim koncertima – od Hipodroma do onih dvoranskih. Uostalom, golem broj Zagrepčana itekako bi ga rado opet gledao i u Areni i na Hipodromu. Glupo je, i politički kratkovidno, da ih se u tome sprečava zbog jedne jedine pjesme, koja se, uostalom, kao takva i prema sudskoj odluci može slobodno izvoditi u cijeloj Hrvatskoj. A Zagreb je još njezin sastavni dio – i to glavni.