Utakmicu Hrvatska – Italija nisam gledao s polusvijetom u birtiji nego u dvorima, pravim pravcatim dvorima. Kulmerovim, podno Sljemena.
Na dan utakmice moj stanodavac Todorić došao se malo opustit u vinograd u kojem živim u potleušici. Popili smo čašu ledenog čaja. Pitao me gdje ću gledat tekmu.
“Nigdje, vidite da nemam televizor. A gadi mi se tekme gledat u kafiću, plaćat skupo pivo i slušat uznojen narod kako psuje Dalića i Modrića kojem se prije klanjao kao bogovima. Dobro je rekao Tuđman, taj naš narod je stoka sitnog zuba koji sad oštri na hrvatskoj repki.”
“Govoriš to, mali moj, kao da sam ti ja kriv što nemaš televizor. Kao da nije dovoljno što sam ti za pišljivih 50 eura dao ovu krasnu kućicu na korištenje. Imaš predivan pogled na Zagreb, udišeš svježi zrak. Živiš usred mog vinograda kao naš praotac Adam u Edenu, prije nego što je susreo Evu.”
“Baš kao što ste vi živjeli prije nego što ste susreli Martinu Dalić. Izbacila vas je iz raja Agrokora… Da u znoju lica svog obrađujete ovaj vinograd.”
Todorić se žalobno osmjehnuo. Te moje riječi očito su ga dirnule u dušu. Ubrzo mi je ponudio da odemo utakmicu gledat kod njega doma. Doma su u njegovu slučaju značili Kulmerovi dvori. Rekao je da je potpuno sam, sinovi, kći, unuci razbježali se po moru, ljeto je počelo.
Neću daviti svojom provincijskom očaranošću raskoši u Gazdinim dvorima. Ne želim ispasti kao tetkasti Prust koji je dvore francuskih markiza i princeza opisao na najmanje trideset stranica gusto pisanog teksta. Reći ću samo da je u salonu u kojem smo se smjestili sve bilo uređeno antikvitetno. U tom starinskom ugođaju odudarao je samo televizor, neki najnoviji model, kao iz svemirskog broda. Tako nešto moćno glupo je nazvat televizor. Televizor je imala moja baka u Đakovu. Sad sam tek skužio koliko mi je svih ovih godina falio TV. Bez njega sam bio osuđen na knjige kao neka memljiva profa književnosti iz Šenoina romana.
Dvorima je neugodno bučno odjeknula talijanska, pa hrvatska himna. Utakmica je počela. Prva koju sam uopće gledao na ovogodišnjem prvenstvu. Navirio sam se kroz prozor. Dolje je bilo grmlje podšišano u engleskom stilu. Savršeno, pomislio sam.
Italija je odmah žestoko krenula u napad. Kamera je zumirala Modrića. Izgledao je kao isluženi galijot koji jedva čeka da mu skinu lance i puste ga s lađe zvane hrvatska reprezentacija. Todorić je vikao protiv Dalića, zašto opet nije napravio bolju postavu. Ako ćemo iskreno, navijao sam da Hrvatska izgubi. Želio sam vidjeti Dalića uvaljanog u blato poraza, poruga. Želio sam ga vidjeti poraženog, ostavljenog od Gospe koja mu je na prijašnjim prvenstvima donosila ludu sreću, pobjede na penalima. Vidjeti njega koji zarađuje 1,5 milijuna eura godišnje poraženog, činilo mi je lakšim nositi na leđima moje vlastite životne poraze. Zamalo je izgubio čak i od Albanije, hahaha! Koji luzer! Sam si je kriv kad se nije znao povući na vrijeme, na vrhuncu slave. Htio je još, pa još. Evo mu ga sad, zlurado sam razmišljao gledajući na ekranu Gvardiola kojem je neki talijanski igrač upravo oduzeo loptu. Todorić je opsovao.
“Joj, da je barem ovo moj televizor! Bacio bih ga kroz prozor da ne gledam ovu bruku!” poviknuo sam.
Todorić je ostao sjediti u fotelji. Bogataši, izgleda, ne bacaju televizore kroz prozor zbog utakmice. To radi bezumna sirotinja. Zato i jesu sirotinja bez ičega, ne znaju čuvat stvari kao bogataši, pomislio sam. I očito se prevario. Jer u tom trenutku bio je neki sudački prekid, pa su na HTV-u na brzinu pustili reklamu na kojoj trener Dalić u pregači slaže sendvič u nekakvoj kuhinji. Kad je Dalić na kraju po sendviču krenuo cijedit Zvijezda majonezu, Todorić je kao ljuti ris iskočio iz fotelje. Energičnim pokretima doslovno je odvalio televizor sa zida. Onda ga je odnio do prozora i bacio van, uz povik:
„Marš!”
Vratio se do fotelje, klonulo zasjeo u nju.
„Pa zašto ste to napravili? I to baš sad na reklamama…”, na glas sam se čudio.
Todorić je počeo mrmljat nešto o Tvornici ulja Zvijezda. Kako je nekad ta tvornica bila u vlasništvu njegova koncerna Agrokor.
„Nikad neću zaboravit kako smo u Muzeju suvremene umjetnosti proslavili sto godina te tvornice, nazvali smo je Sto godina okusa.”
„A onda su vam je oduzeli s Agrokorom i otjerali vas u sto godina samoće.”
„I sad Dalić reklamira tu moju majonezu! Dalić… Kladim se u svoju pobjedu na sudu da je Dalić u nekom rodu s Martinom Dalić. Ona ga sigurno i stavlja u te reklame, masno mu plaća snimanja. A Plenković će ga sigurno još sto godina gurat da bude izbornik reprezentacije! Svi su isprepleteni!” Todorić je grčevito stiskao u ruci čašu s ledenim čajem.
„Užas, da, totalna zavjera protiv vas. I sad vas još provociraju preko reklame. Jeste vidjeli da Dalić na reklami totalno kopira vas kad ste ono na svom videu spremali sendvič premijeru Plenkoviću…”
Todorić ništa nije odgovorio. Mislima je lebdio u nekom svom svijetu.
„Gazda, poslali su mi poruku iz redakcije. Morao bih ići brzo nakucat kolumnu o gledanju utakmice s vama”, gledao sam u prazan ekran mobitela kao da mi je fakat stigla poruka iz redakcije.
„Slobodno odnesem televizor koji ste bacili? Možda mi ga ovaj jedan poznanik uspije popraviti…”, pitao sam na odlasku.
Todorić je samo kimnuo.
Kao što sam i očekivao, televizor je pao u grmlje, bio je netaknut kao da je pao na debelu strunjaču. Besplatno sam dobio luksuzan televizor kakav vjerojatno nema ni izbornik Dalić. Hajde da i mi stoka sitnog zuba materijalno profitiramo od Europskog prvenstva.
