Dok se u medijima i diplomatskim izjavama gotovo sve vrti oko nafte, rijetko tko spominje jedan od najkritičnijih resursa u ratom pogođenom Bliskom istoku čija oskudica ili nestanak može imati katastrofalne posljedice za milijune ljudi. Dok oružani sukobi pogađaju rafinerije i energetske izvore, sudbina osnovne ljudske potrebe, pitke vode, ostaje u sjeni, iako bez nje svaki grad, svaka zajednica i svaki život brzo dolazi u pitanje. Utoliko je iznimno opasan niz događaja koji se krenuo razvijati ovog vikenda i koji će, ako ima još imalo razuma, na tome i stati.
Naime, Bahrein je priopćio da je iranski napad dronom prouzročio materijalnu štetu tvornici za desalinizaciju vode u toj zemlji, što je prvi put da neka zemlja Zaljeva prijavljuje napad na takvu infrastrukturu tijekom rata između Irana s jedne strane te SAD-a i Izraela s druge. Iran tvrdi da je napad u nedjelju uslijedio nakon što su Amerikanci pogodili tvornicu desalinizirane vode na otoku Qeshm u južnom Iranu.
„Opskrba vodom u 30 sela je pogođena. Napad na iransku infrastrukturu je opasan potez s ozbiljnim posljedicama. Presedan je postavio SAD, ne Iran“, napisao je u subotu na X-u iranski ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi. Ovu su izjavu mnogi analitičari za Bliski istok odmah nazvali “najopasnijom izjavom koja od početka sukoba koju je dala ijedna od vlada uključenih u rat”. Dosad se smatralo da, pomalo ironično, da najopasniji signali u ovom ratu nisu ono što Iran gađa, već ono što izbjegava gađati – objekte za desalinizaciju vode. Napad na postrojenje u Bahreinu označilo je da su “pušteni s lanca”, odnosno, da ruke koja je takve ideje čvrsto držala na uzici više nema.
The U.S. committed a blatant and desperate crime by attacking a freshwater desalination plant on Qeshm Island. Water supply in 30 villages has been impacted.
Attacking Iran’s infrastructure is a dangerous move with grave consequences. The U.S. set this precedent, not Iran.
— Seyed Abbas Araghchi (@araghchi) March 7, 2026
Zašto su desalinizacijske tvornice važne za Zaljev?
Ovo je otvorilo pitanje o velikoj ranjivosti zemalja Zaljeva, koje ovise o postrojenjima za desalinizaciju za većinu svojih vodnih resursa. Kako piše Al Jazeera, tvornica za desalinizaciju prvenstveno pretvara morsku vodu u pitku vodu, kao i vodu za navodnjavanje i industrijsku uporabu. Proces desalinizacije uključuje uklanjanje soli, algi i drugih zagađivača iz morske vode korištenjem termalnih procesa ili tehnologija temeljenih na membranama. Prema američkom Ministarstvu energetike, desalinizacijski sustavi „zagrijavaju vodu tako da ispari u paru, ostavljajući nečistoće, a zatim kondenzira natrag u tekućinu za ljudsku upotrebu“.
Membranska desalinizacija uključuje tehnologije u kojima slana voda prolazi kroz polupropusni materijal koji propušta vodu, ali zadržava otopljene čvrste tvari poput soli. Najpopularnija membranska tehnologija je reverzna osmoza. Većina zemalja članica Vijeća za suradnju zaljevskih država (GCC) koristi reverznu osmozu jer je energetski učinkovita.
Voda je rijetka u regiji Zaljeva zbog suhe klime i neujednačenih padalina. Zemlje Zaljeva također imaju vrlo ograničene prirodne izvore pitke vode. Podzemna voda, zajedno s desaliniziranom vodom, čini oko 90% glavnih izvora vode u regiji, prema izvješću Gulf Research Centera iz 2020. U posljednjim godinama, kako se kvaliteta podzemne vode pogoršava zbog klimatskih promjena, zemlje Zaljeva sve više ovise o energetski intenzivnoj desalinizaciji morske vode kako bi zadovoljile svoje potrebe.
Trump:
“They are among the most evil people ever on Earth. They cut babies’ heads off.
They chop women in half… I know nothing about a desalinization plant other than to say if they’re complaining about a desalinization plant, we complain about the fact that they shouldn’t be… pic.twitter.com/lSpMhKV448— Open Source Intel (@Osint613) March 8, 2026
Ekonomska i humanitarna katastrofa
Više od 400 desalinizacijskih tvornica smješteno je uz obale Arapskog zaljeva, od Ujedinjenih Arapskih Emirata do Kuvajta, opskrbljujući vodom jednu od vodom najsiromašnijih regija svijeta. Oko 42% pitke vode u UAE dolazi iz desalinizacijskih tvornica, dok je taj postotak u Kuvajtu 90%, u Omanu 86%, a u Saudijskoj Arabiji 70%. Saudijska Arabija proizvodi više desalinizirane vode nego bilo koja druga zemlja. Desalinizacija je također ključna za ekonomski razvoj regije. Stoga bi gađanje desalinizacijskih postrojenja značajno ugrozilo stabilnost regije, no s obzirom na to da se prvenstveno koristi za ljudsku potrošnju, desalinizacija ima snažnu humanitarnu dimenziju i presuda je za svakodnevni život stanovništva. Iran također koristi desalinizacijske tvornice, posebno u obalnim područjima poput otoka Qeshm. Međutim, Iran ima i brojne rijeke i brane i nije toliko ovisan o desalinizaciji kao druge zaljevske zemlje.
Velika ovisnost Zaljeva o desalinizacijskim tvornicama čini ga ranjivim u vremenima sukoba. Tijekom Zaljevskog rata 1990.-1991., iračke snage namjerno su uništile većinu kuvajtskog kapaciteta za desalinizaciju. Raha Hakimdavar, hidrologinja, rekla je Al Jazeeri da dugoročno, napadi na ovakva postrojenja mogu utjecati i na domaću proizvodnju hrane, koja uglavnom koristi podzemnu vodu. “To je poseban izazov jer regija jako ovisi o uvozu hrane i suočava se s potencijalnim sigurnosnim problemima u opskrbi hranom zbog ugrožavanja Hormuškog tjesnaca”, dodaje. Izvješće CIA-e iz 2010. također je upozorilo da iako „nacionalna ovisnost o desaliniziranoj vodi značajno varira među zemljama Perzijskog zaljeva, prekid rada desalinizacijskih postrojenja u većini arapskih zemalja mogao bi imati veće posljedice od gubitka bilo koje industrije ili robe.“
Naser Alsayed, istraživač okoliša specijaliziran za zaljevske države, smatra da utjecaj napada na postrojenje u regiji ovisi o lokalnom scenariju. „Za Saudijsku Arabiju, koja je najmanje ovisna o desalinizaciji i ima značajan geografski prostor, postrojenja na Crvenom moru pružaju otpornost. UAE imaju 45 dana zaliha vode u skladu s planom sigurnosti vode do 2036., pa postoje planovi za upravljanje potencijalnim prekidima,“ rekao je. „Posljedice će vjerojatno biti izraženije u manjim državama koje jako ovise o desalinizaciji poput Katara, Bahreina i Kuvajta, koje imaju minimalne strateške rezerve,“ dodao je. „Najznačajniji učinak, po mom mišljenju, je psihološki,“ rekao je Alsayed. „Voda je ključna za ljudski život, a percepcija rizika može izazvati strah i paniku, što je posebno izazovno u trenutnom okruženju regije, gdje vlasti pokušavaju održati mir.“
