U posljednje vrijeme svijet neprestano govori o smrti, ali i o drugim apokaliptinim katastrofama koje nas pogađaju. Cijelo čovječanstvo kao hipnotizirano strahom bori se za život ali pritom ne shvaća, da najveća prijetnja čovječanstvu nije ni smrt tijela, ni kataklizma, ni epidemija nego smrtni grijeh koji je uzrok svoj patnji i vječnoj smrti brojnih ljudi.
Ako ste ikad čitali Stari Zavjet, i taj “strašni” Zakon od Boga dan Izraelcima, možete primjetiti da Bog od samih početaka pa i dalje kroz cijelu povijest ovog naroda neprestano napominje jednu važnu istinu – Zakon je dan ljudima da im bude dobro na zemlji. Svaki put kad je izraelski narod bio u milosti, poštivao zakon Boga Živoga, imali su sve, živjeli su u miru i blagoslovu i ništa ima nije nedostajalo.
Međutim, svaki put kad su odstupili od zakona i počeli kaditi drugim bogovima, Izrael je snašla velika patnja, bol, smrt, bolest, rat, robovanje, pošast, jednom riječju – užas. Bog neprestano opominje svoj narod do dana današnjeg da Zakon nije tu da bi Bogu bilo dobro, nego ljudima. Povratak Bogu jedini je mogući put do slobode koju toliko zagovaramo i želimo i jedini put do blagoslova u životu još na Zemlji.
Sotona laže
Opis istočnog grijeha otkriva strategiju iskušavanja Sotone, “oca laži” (usp. Iv 8,44). U svakoj kušnji Sotona govori čovjeku da ono što Bog govori kroz zapovijedi i moralni zakon nije istina.
U opisu istočnog grijeha simbol zapovijedi je Božja zabrana jesti plodove “stabla spoznaje dobra i zla” (usp. Post 2,9). Bog zabranjuje činiti zlo jer voli čovjeka i želi ga spasiti od najveće nesreće:
“Jer kad budete jeli od toga, sigurno ćete umrijeti” (Postanak 2,17).
To su krajnje posljedice grijeha. Namjerno i svojevoljno počinjen smrtni grijeh prekida veze koje povezuju čovjeka s Bogom i tako vodi do najstrašnije smrti, a to je smrt duha.
Stvorivši ljude na svoju sliku i priliku, Gospodin Bog nam je dao slobodu i upisao u naša srca (naš edenski vrt) sadržaj svoga zakona (usp. Rim 2,15). Zahvaljujući tome, svaka osoba u svojoj savjesti zna što je dobro, a što zlo. Bez ikakve prisile, može izabrati ono što je dobro i slijediti put zapovijedi do punine i sreće na nebu.
Sotona, s druge strane, u svojim kušnjama uvjerava ljude da nema smisla držati se zapovijedi i uvjerava: „Nećeš umrijeti sigurno! Ali Bog zna da će vam se, kad budete jeli plod ovoga drveta, otvoriti oči i spoznat ćete dobro i zlo kao Bog” (Post 3, 4-5).
Poznavati dobro i zlo znači imati Božju svemoć i protiv sebe samoga odlučivati što je dobro, a što loše. Sotonina podmukla i vrlo inteligentna napast ljudima daje beskonačne izglede za sreću koja će biti njihova samo kada ne poslušaju Boga i postupe protivno Njegovim zapovijedima. Sotona u svim svojim iskušenjima pokušava iskriviti sliku Boga u svijesti ljudi, predstavljajući Ga kao Protivnika čovjeka, koju mu ograničava slobodu.
Đavao tvrdi da Bog zabranjuje jesti plodove “stabla spoznaje dobra i zla” jer ljubomorno čuva tajnu svoje moći i onemogućuje ljudima pristup istinskoj sreći. Iskušavajući, on tvrdi da je grijeh njegov izvor. Dakle, prikazuje grijeh u vrlo atraktivnom, primamljivom pakiranju.
To je ono što se danas čini i u mnogim masovnim medijima kad se govori o grijehu. Međutim, to čovjeka ne oslobađa odgovornosti, jer je jedini pravi uzrok grijeha njegova slobodna volja. Ako svjesno i voljno počini grijeh, ništa ga ne može spasiti od strašnih posljedica takvog izbora: “Jer plaća za grijeh je smrt” (Rim 6,23).
Počeci grijeha su slatki, a kraj je uvijek tragičan. Svaki smrtni grijeh već ovdje na zemlji nosi predokus pakla, jer dovodi do duhovne propasti samog grešnika i razara veze ljubavi koje ga povezuju s Bogom i drugim ljudima.
Isus sv. Katarini otkriva tajnu: Sve nevolje zemaljskog života proizlaze iz ovoga
Ne varajte se: Bog se ne da izrugivati
Nije smrt tijela, bolest, siromaštvo, neuspjeh, ratovi, epidemije i razne kataklizme, nego je svjesno i svojevoljno činjenje smrtnih grijeha i ostanak u njima bez obraćenja i ispovijedi najveća nesreća za čovjeka i cijelo čovječanstvo.
Koliko se tragedija, uzrokovanih postojanošću grijeha, događa u našim osobnim životima, u obiteljima, u lokalnim zajednicama i na razini cijeloga naroda i čovječanstva.
Nedostatak oprosta, mržnja, sebičnost, ponosa, alkoholizam, ovisnosti o drogama, pornografija, pobačaj, kontracepcija, razvod, homoseksualizam, okultizam, eutanazija, psovka itd. – odnosno grijesi praktičnog ateizma – življenja kao da Bog ne postoji – to je najveća prijetnja, zastrašujuća ekološka katastrofa u dimenziji ljudskog duha i izvor nesreće za cijelo čovječanstvo.
Evo što Bog kaže o tragediji grijeha i o ponosu i gluposti nepokajanih grešnika: „Zapanjite se nad tim, nebesa, zgranite se i zaprepastite, riječ je Jahvina. Jer dva zla narod moj učini: ostavi mene, Izvor vode žive, te iskopa sebi kladence, kladence ispucane što vode držati ne mogu.” (Jer 2, 12-13).
Smrtni grijeh je čin samoubojstva. Odbacujući Boga – jedini Izvor života i ljubavi – čovjek se povjerava zlim silama, bira sigurnu smrt, kopajući sebi “cisterne koje ne drže vodu”. Bog ne ostavlja nikakve iluzije o posljedicama takvih izbora:
„Ne varajte se: Bog se ne da izrugivati! Što tko sije, to će i žeti! Doista, tko sije u tijelo svoje, iz tijela će žeti raspadljivost, a tko sije u duh, iz duha će žeti život vječni.” (Gal 6,7-8);
„A očita su djela tijela. To su: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomor, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično. Unaprijed vam kažem, kao što vam već rekoh: koji takvo što čine, kraljevstva Božjega neće baštiniti.” (Gal 5, 19-21).
Čovjek se nije u stanju sam osloboditi sotonskog ropstva grijehu. To je temeljni razlog zašto je Bog postao pravi čovjek. U svom beskrajnom milosrđu ušao je u stvarnost grijeha i smrti u kojoj se našlo cijelo čovječanstvo.
Bog spašava čovjeka
Sam Bog je bio taj koji je uzeo “svima nama mane”, “iznio našu patnju”, bio “proboden za naše grijehe” (usp. Iz 53, 4-6).
Tijekom njegove muke i smrti na križu, Isusova patnja je patnja čovjeka koji je pravi Bog. Budući da Bog i dalje ljubi čovjeka i želi da mu bude dobro, morao je na sebe preuzeti “grijehe svih nas”, grijehe svih ljudi, i uzeo ih je iz povijesti svakog ljudskog bića. Oni su glavni uzrok Isusove strašne muke i smrti.
Bogočovjek doživljava strašnu patnju grijeha. Umirući na križu, sjedinjuje se sa svakim grešnikom, uključujući i one koji su najniže pali. Isus preuzima njihovu patnju na sebe jer ih želi osloboditi sotonskog ropstva grijehu i smrti. Potpuno nevin, doživljavajući posljedice svih ljudskih grijeha, svojim beskrajnim milosrđem stiže kamo god je stigla razorna moć zla.
Isus Krist svojom smrću i uskrsnućem na najveću mržnju i grijeh odgovara beskrajnom ljubavlju koja oduzima sve grijehe i donosi konačnu pobjedu nad Sotonom i smrću. Svi su pozvani da sudjeluju u ovoj pobjedi. Svakom grešniku Isus nudi oproštenje svih grijeha i dar vječnog života. Jedini uvjet koji mora biti ispunjen da bi se primilo ovo čudo je pokajanje za grijehe i pouzdanje u beskrajno Božje milosrđe.
Čovjek tvrdi da je osuđen na pakao zbog loše ispovijedi: ‘Ovo morate uvijek reći’
Čudo Božjeg milosrđa
Ovo je Gospodin Isus rekao sv. Faustini Kowalskoj kojoj se obratio kako bi svijetu prenijela poruku, poruku o Božjem milosrđu koje čak ni nakon njegove strašne patnje, čovjek ponovno ne prihvaća, pristajući uz carstvo tame:
“Želim povjerenje od svojih stvorenja, ohrabri duše na veliko povjerenje u Moje nedokučivo milosrđe. Neka se slaba i grešna duša ne boji prići meni, pa čak i ako ima više grijeha nego pijeska na zemlji, sve će se utopiti u ponoru Mojeg milosrđa“ (Dnevnik 1059);
„Kćeri moja, napiši da što je siromaštvo veće, to je veće pravo na Moje milosrđe i ohrabri sve duše da se pouzdaju u neshvatljivi ponor Mojeg milosrđa, jer ih Ja želim sve spasiti. Izvor Mojeg milosrđa bio je otvoren kopljem na križu za sve duše – nisam nikoga isključio” (Dnevnik 1190).
Čudo oproštenja grijeha
Oproštenje grijeha “veće je čudo od stvaranja svijeta”, napisao je sv. Augustin. Samo Isus Krist može oprostiti grijehe. Nakon uskrsnuća, on je tu moć prenio na obične, grešne ljude, odnosno na svoje apostole i njihove nasljednike: „Primite Duha Svetoga! Kome oprostite grijehe, oprošteni su, a kome zadržite, zadržani su“ (Iv 20, 21-23).
Tako je ustanovio sakrament pokore kako bi izvršio čudo oproštenja svih grijeha. Svaki svećenik koji ispovijeda, kao službenik pokore, djeluje “in persona Christi” (u Kristovoj osobi). Tako ćemo Krista uvijek susresti tijekom ispovijedi.
Ako mu iskreno priznamo sve svoje grijehe, pokajat ćemo se za njih i odlučiti ih ispraviti, tada će Isus učiniti čudo opraštanja svih naših grijeha. To je čudo “novo stvaranje” svega što je grijeh uništio i deformirao.
Ovako je Gospodin Isus objasnio sv. Faustina, tajna ispovijedi:
„Reci dušama gdje da traže utjehu, to jest u sudu milosrđa; postoje najveća čuda koja se ponavljaju uvijek iznova. Da bi se zadobilo ovo čudo, ne treba hodočastiti daleko niti obavljati bilo kakve vanjske obrede, već je dovoljno s vjerom pristupiti nogama mog predstavnika i reći mu svoju bijedu i ukazati će se čudo Božjeg milosrđa. U svojoj punini.
Čak i da je duša već bila poput raspadnutog mrtvaca, pa čak i da nije bilo ljudskog uskrsnuća i da je sve već bilo izgubljeno – nije tako na Božji način: čudo Božjeg milosrđa vraća tu dušu u potpunosti. O, jadni, koji ne koristite ovo čudo Božjeg milosrđa, uzalud ćete vikati, ali bit će prekasno” (Dnevnik 1448);
„Kćeri, kad ideš na ispovijed, na ovaj izvor mog milosrđa, moja krv i voda koja je izašla iz mog srca uvijek teče na tvoju dušu i oplemenjuje tvoju dušu.
Svaki put kad pristupite ispovijedi, uronite u moje milosrđe s velikim povjerenjem, da mogu izliti vašu velikodušnost milosti na svoju dušu.
Kad pristupiš ispovijedi, moraš znati da te čekam u ispovjedaonici, pokrivam se samo svećenikom, ali i sam djelujem u duši. Ovdje se siromaštvo duše susreće s Bogom milosrđa.
Reci dušama da duše crpe milosti iz ovog izvora milosrđa samo kroz posudu povjerenja. Ako je njihovo povjerenje veliko, moja velikodušnost je neograničena.
Potoci moje milosti preplavljuju ponizne duše. Oholi su uvijek u siromaštvu i bijedi, jer se moja milost od njih okreće prema poniznim dušama” (Dnevnik 1602).
Gospodin Isus nas neprestano želi osloboditi užasnog ropstva grijeha. Ako padnemo u grijehu, Isus je s nama da nas odmah podigne.
Stoga, nakon što smo počinili smrtni grijeh, trebamo bez odgađanja ići na ispovijed. Ne može se odgoditi, jer biti u stanju duhovne smrti i porobljavanja od strane Sotone ima strašne posljedice. Ljudi koji žive u smrtnom grijehu u sebi nose mračnu stvarnost zla, uništavajući i trujući sebe i okruženje u kojem žive.
To je prava ekološka katastrofa u duhovnoj sferi, uzrok najveće ljudske drame i tragedije. Zato Isus neprestano priziva ljudsku savjest i poziva nas na obraćenje, da se ne bojimo ići na ispovijed:
„Svojim milosrđem progonim grešnike na svim njihovim stazama, i moje se srce raduje kada se vrate k Meni. Zaboravljam na gorčinu kojom su mi zalili srce i drago mi je što se vraćaju…
Reci grešnicima da ih Ja uvijek čekam, slušam otkucaje njihova srca kada kuca za Mene. Napiši da im govorim kroz grižnju savjesti, kroz neuspjeh i patnju, kroz oluje i munje, govorim glasom Crkve, i ako odbiju sve moje milosti, počinjem se ljutiti na njih, ostavljajući ih samima sebi, i Dajem im ono što žele” (Dnevnik 1728).
Isus upozorava: ‘Usred rata pojavit će se Antikrist donijeti hranu i činiti čuda, a vi činite ovako’
