Američki predsjednik Donald Trump izjavio je u siječnju da je američka „armada” na putu prema Iranu, usporedivši moguću akciju s nedavnom brzom vojnom operacijom u Venezueli, istaknuvši da je bila „u stanju brzo ispuniti svoju misiju, brzinom i silinom”. No dok razmatra različite opcije protiv iranske vlade, stručnjaci upozoravaju da bi napad na Iran bio znatno složeniji od operacije u Venezueli i da bi Sjedinjene Države mogao uvući u dugotrajan i iscrpljujući sukob.
Iransko vodstvo nadzire opsežne vojne kapacitete te mrežu regionalnih posredničkih (proxy) snaga koje bi mogle održavati otpor. Za razliku od brze operacije u Caracasu, Trump navodno razmatra širu vojnu akciju, a da pritom javno nije precizirao konačni cilj. Istaknuo je tek da želi spriječiti Iran u razvoju nuklearnog oružja te da bi „promjena režima bila najbolja stvar” koja bi se mogla dogoditi.
“Ne postoji jeftina, laka i čista vojna opcija u slučaju Irana. Postoji stvaran rizik od američkih žrtava”, upozorava Ali Vaez iz International Crisis Group, organizacije usmjerene na rješavanje sukoba, napominjući da će to imati veliku težinu u Trumpovim procjenama, osobito u izbornoj godini, piše New York Times.
Iran može uzvratiti
Za razliku od Venezuele, čiji je zračni prostor bio relativno nezaštićen prije američke operacije, Iran raspolaže jednim od najvećih i najraznolikijih raketnih arsenala na Bliskom istoku. Njegove sposobnosti uključuju bespilotne letjelice i protubrodsko oružje, premda točan opseg arsenala nakon 12-dnevnog rata s Izraelom u lipnju nije posve jasan.
Iranske balističke rakete srednjeg dometa mogu dosegnuti više od 1.930 kilometara, čime obuhvaćaju američke baze u regiji od zapadne Turske do Izraela i zaljevskih država. Iranski državni mediji nedavno su izvijestili da je Teheran prvi put testirao morsku protuzračnu raketu dometa većeg od 93 milje tijekom vojnih vježbi u Hormuškom tjesnacu.
Prema Sanam Vakil iz londonskog instituta Chatham House, iranska strategija podrazumijeva brzo podizanje razine sukoba i „izvoz nestabilnosti na više frontova kako bi se trošak i pritisak rasporedili”.
Strah od odmazde
Zaljevske države, u kojima se nalaze brojne američke vojne baze, strahuju od odmazde. U siječnju su Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati poručili da neće dopustiti korištenje svog zračnog prostora za napade, no stručnjaci upozoravaju da ih to možda neće zaštititi od iranske odmazde. Potencijalni iranski protunapad mogao bi pogoditi i velike izraelske gradove. Iako je izraelska vojska tijekom lipanjskog rata presrela većinu projektila, zalihe presretača znatno su iscrpljene nakon više od dvije godine sukoba s Hamasom u Gazi i Hezbollahom u Libanonu.
Iran predvodi tzv. „os otpora”, mrežu regionalnih saveznika i oružanih skupina, uključujući Hute u Jemenu i Hezbollah u Libanonu, koje je godinama naoružavao i podupirao radi širenja utjecaja i suprotstavljanja protivnicima.
Iako su neke od tih skupina oslabljene, mogle bi napasti američke snage i saveznike, otvoriti više frontova i proširiti sukob izvan iranskih granica. Jedna proiranska skupina u Iraku već je obećala potporu Teheranu u slučaju američkog napada, upozorivši na mogućnost „mučeničkih operacija”. Stručnjaci također procjenjuju da bi Huti mogli ponovno početi napadati trgovačke brodove u Crvenom moru, kao što su činili krajem 2023. “Znaju da je bolje držati se zajedno nego pasti pojedinačno. Ako matični brod potone, ostaju sami”, kaže Vaez.
Duboko ukorijenjena vlast
Iranski politički sustav teokratski je model u kojem vrhovni vođa ima ključnu riječ. Trenutačni vrhovni vođa, Ali Khamenei, nadzire ključne poluge vlasti, a njegovu moć podupire Islamska revolucionarna garda, elitna i moćna vojna formacija koja broji oko 150.000 pripadnika.
Za razliku od Venezuele, gdje su američke snage u koordiniranoj operaciji u trajanju od nešto više od dva sata zarobile predsjednika Nicolása Maduro, u Iranu uklanjanje vrhovnog vođe ne bi automatski značilo i slom sustava. Vlast je ukorijenjena u ideologiji, političkim tvrdolinijašima i složenoj strukturi izgrađenoj tijekom gotovo pola stoljeća.
Osim toga, Teheran se nalazi oko 640 kilometara u unutrašnjosti od Perzijskog zaljeva, što bi znatno otežalo izravnu operaciju hvatanja ili smjene vodstva u usporedbi s Caracasom, koji je udaljen tek desetak milja od Karipskog mora.
Globalne gospodarske posljedice
Iran je više puta zaprijetio zatvaranjem Hormuškog tjesnaca, jednog od najvažnijih svjetskih energetskih prolaza. Oko petine svjetske trgovine naftom i ukapljenim prirodnim plinom prolazi tim uskim pomorskim koridorom, čije su plovne trake široke svega dvije milje u svakom smjeru.
Svaki poremećaj u tjesnacu doveo bi do naglog rasta cijena energije, upozoravaju analitičari tržišta. Iranske snage nedavno su provele vojne vježbe u tom području, što neki tumače kao signal da bi Teheran mogao pokušati blokirati plovni put u slučaju rata. Takav potez, međutim, nanio bi štetu i samom Iranu, ograničavajući izvoz nafte prema ključnim kupcima poput Kine.
„To bi bilo kao da sruši krov na vlastitu glavu”, zaključuje Vaez.
