Apratnja američkih zrakoplova Chinook i borbenih brodova Apache treperila je noćnim nebom iznad Caracasa, koje je bilo obasjano narančastom bojom od eksplozija dok su projektili napadali vojne lokacije diljem zemlje.
Nekoliko sati kasnije, Donald Trump objavio je da su predsjednik Venezuele Nicolás Maduro i njegova supruga “uhvaćeni” i da su avionom napustili svoju zemlju.
Visoke petice, bez sumnje, u Ovalnom uredu – i više hvalospjeva Trumpu od njegovih pristaša, poput Petera Hegsetha, ministra za obranu/rat, koji ulaže više truda u javne skupove nego u operativnu sigurnost, a kamoli u strateško razmišljanje.
Ono što nitko u Bijeloj kući ne može vidjeti je da je ova invazija, ovo očito političko obezglavljivanje, ovo kršenje međunarodnog prava, strateški ludo. Izvan Bijele kuće i Magalanda jedino će se navijati u Kremlju i Pekingu.
U NATO će biti užasa. Ali možemo biti sigurni da će se ležerno puzanje koje je karakteriziralo ponašanje vodstva NATO-a prema Trumpu i Hegsethu nastaviti.
Učiniti drugačije značilo bi priznati da je Donald Trump Ameriku prvo pretvorio iz prijatelja, zatim u nepouzdanog saveznika, a sada, u osvit 2026., Trumpova Amerika je prijetnja.
Rekao je da će napasti kopno Venezuele, što je i učinio.
Njegova tvrdnja da sruši narkoterorističku državu koja je izvezla ogromne količine opijata u SAD i ubila stotine tisuća svojih građana je besmislica. Opijati u SAD dolaze iz Meksika, a ne iz Venezuele.
Kao premisa za promjenu režima i invaziju, lažna je kao i tvrdnje da je Saddam Hussein izrađivao nuklearno oružje. Invazija te nacije pokrenula je desetljeća boli i ubojstava, terora i haosa i rodila je Izidu. Također je poderao tkivo zapadnih demokracija, budući da su neki potrgali etiku i vlastite zakone kako bi lovili navodne teroriste.
Sada je Trump napao susjeda bez ikakve međunarodne podrške. Oponašao je ponašanje svog velikog heroja i prijatelja Vladimira Putina.
Također je, poput Putina, ispolitizirao vojsku i obavještajne službe, pokušao slomiti neovisnost pravosuđa i podmetnuo gnijezda odabranih oligarha.
Ruski predsjednik napao je Ukrajinu 2014. Lažno je tvrdio da su govornici ruskog jezika ugnjetavani u toj zemlji. Kremlj želi preuzeti sve svoje susjede, a Trump podupire njegove napore da odvoji 20 posto koje je već osvojio.
U svom novogodišnjem govoru, kineski čelnik Xi Jinping obnovio je prijetnje Tajvanu, rekavši: “Ponovno ujedinjenje naše domovine, trend vremena, je nezaustavljiv.”
A Kina je u isto vrijeme održala velike ratne vježbe uz obalu Tajvana. U doba Trumpa, “trend vremena” je da je moć uvijek u pravu.
Više puta je rekao da Kanadu treba pripojiti. Nije isključio upotrebu sile za preuzimanje Grenlanda, zbog njegovih mineralnih bogatstava. Inzistirao je da će “prije ili kasnije” biti dio SAD-a.
To su NATO zemlje (Grenland je dio Danske).
Njegove čudne prijetnje njegovim susjedima i saveznicima mogle su se odbaciti kao brbljanje poremećenog muškog djeteta ili sarkastične strane diplomatskog disruptora.
Ali oni nisu šala. Bez obzira na sve njegove laži i hvalisanje, Trump ostvaruje svoje prijetnje i ambicije. Njegova fantazija o pretvaranju Gaze u primorsko odmaralište Gaz-a-Lago možda se tek pokazuje.
Njegova Nacionalna sigurnosna strategija kaže da će četiri zemlje NATO-a uskoro biti preplavljene “ne-Europljanima”. Osim što je rasistički trop teoretičara zavjere “Velike zamjene” (nacisti novijeg doba), također je potpuno pogrešan.
Ali on sada vidi svijet u tri sfere: zapadnu hemisferu on kontrolira; Rusija može imati Europu; a Kina ostalo.
Ovo je trenutak kada je sada jasno da, kako je Yeats napisao u “Drugom dolasku”, “centar ne može izdržati; puka anarhija je puštena na svijet”.
A čelnici Zapada trebali bi obratiti pozornost na ono što se događa kada se “plima zamućena krvlju oslobodi” – to se događa kada “najboljima nedostaje svako uvjerenje”.
Ovo je trenutak kada Europa treba ustati – ali će ostati sjediti dok se krvava plima diže oko njezinih gležnjeva.
