Kada bi vas na nekom TV kvizu pitali koja je zemlja odgovorna za 16 posto teritorijalnih voda Europske unije i čak 75 posto podmorskih kabela koji osiguravaju nesmetanu komunikaciju i masovni internet, vrlo vjerojatno ne biste znali točan odgovor. Riječ je o Irskoj, domu velikih zapadnih tehnoloških kompanija i jednom od centara globalne trgovine, kroz čije teritorijalne vode prolazi oko tri četvrtine svih podvodnih komunikacijskih kabela na sjevernoj hemisferi. Riječ je o komunikacijskoj mreži o kojoj ovise financijska tržišta diljem Europe i Sjedinjenih Država, ali i internetska konekcija u domovima običnih građana, bolnicama i poduzećima.
Prema pisanju Financial Timesa, udar na takvu infrastrukturu mogao bi prekinuti i opskrbu strujom u većem dijelu zemlje. Niz medija, od Financial Timesa do Politica i Foreign Policyja, piše da je Irska u jeku ruske prijetnje kontinentu najslabija europska karika. FT navodi da bi se Irsku moglo okarakterizirati kao zemlju koja čak predstavlja uteg za Zapad zbog svoje nemogućnosti da brani kritičnu infrastrukturu uz svoju obalu. Potencijal za sabotiranje komunikacijskih kanala između Europe i Sjedinjenih Država čini se još većim kada se zna da je to jedna od mekih točaka Europe na koju, dok traju pregovori o miru u Ukrajini, može igrati ruski predsjednik Vladimir Putin koji mjesecima demonizira Europu zbog podrške Kijevu.
U tekstu objavljenom u studenome prije tri godine, časopis za međunarodne teme Foreign Policy navodi kako je tri tjedna prije početka ruske invazije na Ukrajinu pokraj irske obale primijećen ruski brod za mapiranje morskog dna. Zbog toga se već tada spominjao “početak novog hladnog rata”. U tom se trenutku nije puno govorilo o opasnostima hibridnog ratovanja u Europi, temi koja je aktualizirana pojavom sumnjivih dronova iznad niza europskih aerodroma i vojnih baza. Nedavno se ruski špijunski brod “zatekao” i u blizini Škotske te laserima “gađao” zrakoplove britanske kraljevske zračne obrane. Dakle, prijetnja je realna.
Obrambena spremnost
U tekstu o irskoj obrambenoj spremnosti u Politicu, Eoin Drea, istraživač u Centru za europske studije Wilfried Martens, tvrdi da, unatoč tome što je Irska odgovorna za 16 posto teritorijalnih voda EU-a i nadgleda 75 posto transatlantskih podmorskih kabela koji prolaze u blizini njezinih obala, ona ne može braniti svoju kritičnu infrastrukturu ili čak vlastite granice. Gotovo alanfordovski zvuči podatak da zbog nedostatka osoblja Irska cijelu tu infrastrukturu štiti mornaricom koja djeluje s jednim operativnim brodom.
“Irska jednostavno nema kapacitete za podmorske operacije. Praktički je oprala ruke od odgovornosti za zaštitu sjeverozapadnih granica Europe”, piše Drea, koji kritizira nedostatke u irskoj protuzračnoj obrani i napominje da zemlja nema borbene zrakoplove ili primarne radarske sustave za nadzor svojeg zračnog prostora. FT citira Caoimhína Maca Unfraidha, bivšeg irskog pomorskog zapovjednika s tri desetljeća staža u vojsci: “Sposobnost zemlje da zaštiti kabele praktički je nula. Nema mogućnosti podmorske inspekcije, osim ograničenih kapaciteta unutar ronilačkog odjela mornarice.” Bivši visoki europski sigurnosni dužnosnik za FT je potvrdio: “Irska je nebranjena zemlja. To je apsolutno šokantno.”
U Irskoj su samo četiri vojna broda, od osam, u upotrebi. Zbog nedostatka sigurnosne infrastrukture ona je odsječena i od onih koji bi mogli pokušati pomoći. Tri europska mornarička dužnosnika navode da Irska ne bi mogla primiti upozorenje od prijateljskih zemalja NATO-a jer nema obavještajne sustave za primanje klasificiranih informacija. Nova irska predsjednica Catherine Connolly velika je zagovornica neutralnosti i ograničenja izdvajanja za obranu, napominje Financial Times. No to ne znači da je u sadašnjim okolnostima pošteđena kritika.
It was a wonderful meeting: Greta Thunberg meets Catherine Connolly in the Aras.
Two villages are missing a couple of idiots.https://t.co/zGZj7EalXh— TheLiberal.ie (@TheLiberal_ie) December 17, 2025
Načelo vjere
Optužbe za nedovoljno djelovanje u trenucima prijetnje od Rusije nisu zaobišle ni Španjolsku, članicu NATO-a, čija vlada odbija povećati potrošnju za vojsku, između ostalog i zbog udaljenosti od ukrajinskog fronta. Kad je riječ o Irskoj, mnogi smatraju da je neutralnost štiti od napada pa nema potrebe ažurirati obrambene kapacitete. Za razliku od Švedske i Finske koje su nakon desetljeća neutralne politike pristupile Savezu, većina javnosti u Irskoj protivi se pristupanju.
“Neutralnost nam je omogućila da se oslobodimo odgovornosti za trošenje novca za obranu”, kaže Peter Coyle, predsjednik Azure Foruma, irskog think tanka posvećenog pitanjima obrane i sigurnosti. “I to je postalo načelo vjere koje je vrlo teško promijeniti.” Neki tvrde da ovaj stav ignorira geografsku stvarnost. Mac Unfraidh upozorava da nedostatak obrane Irsku čini lakom metom za protivnike koji žele nanijeti štetu zemljama NATO-a bez rizika od kolektivnog odgovora. “Realno smo izloženi, a time što ne koristimo svoje suverene kapacitete izlažemo šteti i svoje prijatelje”, kaže. Veći dio javnosti slaže se s povećanim ulaganjem u vojsku. Obrambeni proračun Irske povećao se i trenutačno je rekordnih 1,5 milijardi eura, ali to je i dalje 0,25 posto BDP-a i najniži u Europi. Irskoj stoga mnogi u susjednom Ujedinjenom Kraljevstvu i Europskoj uniji zamjeraju, tim više što financijski vrlo dobro stoji.
Kritičari ističu da bogata Irska svjesno zanemaruje svoje dužnosti u 21. stoljeću i važnost koju ima u široj regiji pozivanjem na vojnu (ali, kako ističu u Dublinu, ne i moralnu i političku) neutralnost te činjenicu da tehnološki giganti ne bi mogli donositi prihode državnoj blagajni da nema kritične infrastrukture. Još 2022. godine europska povjerenica za tehnološki sektor Margrethe Vestager rekla je da “Dublin ima dužnosti kao i svi ostali”. “Nitko ne može biti slaba karika u zajedničkom lancu zaštite”, poručila je.
Ruski napad
Slično je reagirao i jedan britanski dužnosnik koji je upozorio da je “infrastruktura irska zlatna koka”. Nedavno pojavljivanje ruskog špijunskog broda Jantar kod Škotske, gdje je laserima ciljao zrakoplove Kraljevskog ratnog zrakoplovstva te se smatralo da se kreće prema irskim vodama, samo će pojačati uzbunu. Jantarom upravlja GUGI, ruska tajna uprava za istraživanje dubokog mora, a dizajniran je za mapiranje i nadzor podmorskih kabela.
Irska je, piše FT, u posljednje vrijeme napravila pomake u smjeru krpanja rupa u svojoj obrani. Naručila je podvodni nadzorni sonar, koji stiže tek 2027. godine. Naručila je dva Airbusa za pomorsko patroliranje, crta se prva pomorska strategija. Razmišlja se o ulasku u Združene ekspedicijske snage. Članice su 2017. postale Finska i Švedska, a fokus je na zaustavljanju ruskih sabotaža. Irska se priključila NATO-ovu Partnerstvu za mir, simulacijama monitoringa podvodnih kabela. Proračun je podignut, protjerano je nekoliko ruskih diplomata optuženih za obavještajni rad. No mnogi i dalje ističu da to nije dovoljno i da nije moralno da se Irska “šlepa”, a u puno je boljoj financijskoj situaciji od ostalih.
Treba reći da je riječ o kritičnoj i veoma osjetljivoj infrastrukturi. Transatlantske i europske komunikacijske veze nisu apstraktni “oblak” nego fizički sustav: tanke trake staklenih vlakana koje leže po morskome dnu kroz koje prolaze podaci, od bankovnih naloga do hitnih poziva. Kroz vode uz irsku obalu prolazi ogroman dio tih linija, čvorovi i raskršća koji su u geopolitici digitalnog doba jednako osjetljivi kao i pomorske plovidbene, trgovačke rute u starom svijetu. Kad o tim kabelima govorimo kao o “kritičnoj infrastrukturi”, govorimo o sustavu bez kojega moderni financijski tokovi, bolnice, promet teretnih luka i masovni internet ne mogu normalno funkcionirati.
Usko grlo
Zbog koncentracije kabela na zapadnoj ruti između Europe i Sjeverne Amerike, svaka značajnija sabotaža ili dugotrajni prekid u tom džepu oceana prouzročio bi jedinstveno široke i sinkronizirane posljedice, od poremećaja na tržištima kapitala do prekida službi za isporuku lijekova i komunikacije hitnih službi. Ta geografska činjenica pretvara područje u kojem Irska gospodari jurisdikcijom u neposrednoj blizini tih trasa u strateško “usko grlo”. Ne zato što su Irci nanizali kabele iz nekih svojih razloga, nego zato što prirodni tokovi, povijest i tehnološki izbori dovode upravo tuda globalnu povezanost. Problemi nastaju kada ta prostorna vrijednost nema prateću obrambenu infrastrukturu: podmorski kabeli relativno su ranjivi.
Kvar mogu izazvati slučajni potezi, ribarska oprema, sidra, ali i namjerni zahvati poput mehaničkoga rezanja, eksplozivnih naprava ili sofisticiranih postupaka kojima se oštećuju spojevi i repetitori pod morem. Postoji i suptilnija prijetnja, mapping i inženjerske operacije koje ne ostavljaju odmah vidljive dokaze, ali omogućuju kasnije akcije. Upravo su zbog toga incidenti u kojima su brodovi sposobni mapirati morsko dno ili izvoditi istražne zadatke uznemirili sigurnosne krugove, jer mapiranje je preduvjet za ciljanu sabotažu. O tome su i prije govorili analitičari i novinarske istrage koje su pratile ruske brodove opremljene instrumentima za istraživanje morskog dna u blizini zapadnoeuropskih ruta. Takvi brodovi, poput Jantara, dizajnirani su da ograničeno mapiraju i prate podmorje te su povezani s ruskim obavještajnim kapacitetima za djelovanje u dubokom moru.
Posljednje izvještaje o ponašanju takvih brodova, poput laserskih “napada” na zrakoplove i mapiranja u sjevernom Atlantiku, zapadni mediji, ali i dužnosnici, smatraju ozbiljnim znakom, ne zato što su te akcije izravno rezultirale sabotažom, nego zato što pokazuju mogućnost i volju za djelovanjem u toj domeni. Ta kombinacija mogućnosti i interesa stvara klimu u kojoj se “meke točke” brzo pretvaraju u uteg za kolektivnu sigurnost.
Čarobni štapić
Tehnički gledano, zaštita kabela nije beznačajna. Kabeli su rijetko površinski označeni, većina infrastrukture leži izvan vizualne i lučke nadležnosti te zahtijeva specijalizirane pomorske platforme, sustave sonara, podvodne radne timove i redoviti nadzor satelitskim i akustičkim senzorima. Naručeni sonar i planovi za sustavniji nadzor koje je Dublin pokrenuo nisu “čarobni štapić”, to su nužni, ali tehnički ograničeni alati koji će, kada stignu, poput sonara koji je planiran za isporuku 2027., povećati detekciju i mogućnosti identifikacije anomalija u podmorju. No ni najskuplji sonar ne može istog trena stajati na svakom kilometru morskoga dna.
Efektivna zaštita zahtijeva mrežu suradnje, razmjenu obavještajnih podataka, interoperabilne sustave za klasificiranu komunikaciju i brzu logistiku kako bi se u kratkom roku mogla poslati plovila ili podsustavi za inspekciju. To je upravo ona točka gdje geopolitička neutralnost i tehnička nespremnost Irske stvaraju vrzino kolo. Država koja nema pristup dijeljenim obavještajnim kanalima i opremi ne može ni brzo alarmirati partnere ni koordinirati hitne odgovore na incident. U praksi to znači da kvar na kabelu u irskim vodama ne bi bio samo irski problem, mogli bi biti pogođeni cjelokupni europski financijski i komunikacijski tokovi.
Analitička debata često pada u dvije zamke, jednu u kojoj se argumentira da su riječi o “slaboj karici” pretjerane i panika nepotrebna, drugu u kojoj se prijeti katastrofom zbog nedostatka realnog plana obrane od prijetnje. Prava diskusija mora biti praktična i dati odgovore na pitanja koje operativne korake Irska može i već poduzima, koje zahtijevaju međunarodnu suradnju, a koje su politički sporne. Ako se sagledaju javno dostupni podaci o trenutnim nabavkama i planovima, slika pokazuje da se, premda sporo, ipak pomiče prema konkretnim kapacitetima.
Operativni koraci
Dublin je potpisao narudžbu za towed-sonar, vrijednu desetke milijuna eura, s ciljanim dolaskom 2027., uveo je zadaće pomorskih patrolnih zrakoplova tipa Airbus C295 i najavio povećanje obrambenog budžeta, što su realni koraci prema povećanju podvodne situacijske svijesti i nadzora morskih zona. Međutim, logistička i ljudska komponenta ostaju uska grla, irska mornarica već je neko vrijeme opterećena manjkom specijalista pa onda i manjkavim održavanjem, što izravno utječe na broj i dostupnost operativnih plovila.
Na papiru broj brodova ne znači mnogo ako je dio flote “vezan” zbog nedostatka posada ili tehničke održivosti. Javne analize i parlamentarni dokumenti ukazuju na to da je trenutna brojčana snaga mornarice i dalje ispod potreba definiranih službenim standardima. Operativni odgovor zahtijeva trodijelnu strategiju, smatraju analitičari. Prvo, jačanje sposobnosti detekcije i inspekcije, to su sonari, stalne satelitske konstelacije, specijalizirani dronovi i mogućnost brzog slanja inspekcijskih brodova ili autonomnih podvodnih platformi; drugo, sustav za hitnu razmjenu obavještajnih podataka s partnerima kako bi se potencijalni incidenti u realnom vremenu evaluirali te kako bi se koordinirali zajednički odgovori; i treće, pravni i diplomatski okviri koji omogućuju brzu mobilizaciju pomoći iz susjedstva, uključujući pristupe za interoperabilnu potporu bez narušavanja službene neutralnosti.
U praksi to znači da irska nabava sonara i patrolnih aviona treba ići uz pregovore o protokolima razmjene informacija i zajedničkim vježbama s partnerima iz NATO-a i zemljama EU-a, ali na način koji poštuje irsku unutarnju politiku. Već postoje signali suradnje. Irska je pristupila nekim programima partnerstva i sudjeluje u simulacijama monitoringa podvodnih kabela, što ukazuje na to da se već radi na izgradnji povjerenja i tehničke kompatibilnosti.
Nove platforme
Međutim, postoje realni rizici i kompromisi. “Kupimo opremu” ne rješava problem kad su ključni resursi ljudi i procesi. Regrutacija i zadržavanje specijalista u manjim mornaricama značajno ovise o plaćama, profesionalnim mogućnostima i industrijskoj politici. Kada su privatni sektori, primjerice telekom ili podmorski inženjering, spremni platiti više, vojni sektor često gubi eksperte. Dodatan su problem vremenski horizonti. Sonar i nove platforme dolaze za par godina, ali geopolitička dinamika i prisutnost neprijateljskih izviđačkih brodova pokazuju da pitanje ne može čekati.
Zato su kratkoročne mjere, intenziviranje zračnog i satelitskog nadzora, veće vježbe zajedničke inspekcije s prijateljskim flotama i brzo uspostavljanje sigurnih kanala obavještajne razmjene, presudne dok se dugoročne sposobnosti ne instaliraju. Analitičari upozoravaju da bez brzih operativnih i diplomatskih koraka skromno povećanje opreme neće spriječiti da se Irska ponovno doživi kao taktičko “meko mjesto” u igri hibridnih prijetnji. U srži spora oko irskog odgovora leži duboko političko pitanje koje prelazi granice tehničke sigurnosti: što neutralnost danas znači u svijetu globalizirane telekomunikacijske ovisnosti i praktične međuovisnosti? Neutralnost je u Irskoj povijesno i ideološki utemeljena vrijednost, izgrađena na geopolitičkoj tradiciji i refleksu razdvajanja od starih imperijalnih iskustava.
Međutim, u 21. stoljeću neutralnost se suočava s dilemom može li država koja stječe ogromne prihode od globalnih tehnoloških kompanija i služi kao prometni čvor za globalne podatke istodobno izbjegavati trošak zaštite infrastrukture a da to ne utječe na kolektivnu sigurnost? To nije samo moralno pitanje, to je i praktičan problem raspodjele rizika. Kad su kabeli i centri podataka u irskoj jurisdikciji, a koristi od njih su međunarodne, pitanje naplate i odgovornosti postaje složeno. Europski dužnosnici i neki susjedi otvoreno su poručili da nitko ne može biti “slaba karika” u zajedničkoj mreži obrane. To je formulacija koja je ponovljena na više mjesta od 2022.
Složeno pitanje
Unutarnja politika komplicira provođenje promjena. Pojedini politički akteri i širok dio javnosti podržavaju neutralnost kao civilizacijski temelj i političku izjavu; za njih je povećanje izdvajanja za obranu zabrinjavajući put prema militarizaciji. Pobjeda predsjednice koja je zauzela skeptičan stav prema “europskoj militarizaciji” reflektira tu dinamiku i postavlja kontekst u kojem i svaka inicijativa za dublju vojnu integraciju zahtijeva širok društveni konsenzus.
Istovremeno, kritičari ukazuju na paradoks, visoka državna potražnja i profit iz globalnih digitalnih poslovanja bez proporcionalnog ulaganja u zaštitu dovode do optužbi o “zaradi bez uloga”. Takve su ocjene često oštre i politički nabijene, no imaju i čisto pragmatičnu stranu: saveznici će tražiti jamstva da veza između koristi i rizika postoji i da se oni dijele pravedno. Na kraju, politički kompas ove rasprave nije jednosmjeran. Za dio javnosti i analitičara daljnja integracija s kolektivnim strukturama obrane znači prihvaćanje realnosti novog sigurnosnog konteksta, ali bez automatskog odbacivanja principa neutralnosti, već u obliku “operativne neutralnosti” koja dopušta razmjenu informacija i postizanje pragmatične zaštite bez formalnog ulaska u savezničke pakete.
Drugi to vide kao utjecaj na način života. Irska odluka, dakle, jest i mora ostati politička odluka. Država koja bira hoće li ostati rigidno neutralna ili će redefinirati svoj pojam neutralnosti u svjetlu nove ranjivosti mora provesti jasnu javnu raspravu i razmisliti o mehanizmima podjele troškova i odgovornosti, jer u svijetu u kojem fizička morska kablologija određuje dio međunarodne stabilnosti, pasivnost je skupa i rizična opcija.
Irski rast velikim dijelom dolazi od multinacionalnih kompanija
Ekonomska logika također je bitna. Irski rast i državni prihodi velikim dijelom dolaze od multinacionalnih kompanija koje izravno ovise o stabilnim i kvalitetnim međunarodnim vezama pod morem. Ako takve kompanije doživljavaju povećan operativni rizik zbog slabe zaštite infrastrukture, to mijenja poslovni model i stvara pritisak na regulaciju i zahtjeve za kompenzacijom. Europska komisija i pojedini dužnosnici već su istaknuli da je dio suvereniteta u digitalnoj eri i obveza koordinirane zaštite.
Rješenja se zato ne nalaze samo u obrambenim kabinetima nego i u ministarstvima gospodarstva, regulacijama teleoperatora i međunarodnim regulatornim forumima. Investicije u nadzor i obavještajnu interoperabilnost trebaju ići uz industrijske obveze, uključujući obvezne standarde za podmorsku izdržljivost, brže procedure za obnovu kabela i mehanizme dijeljenja troškova za zajedničke sigurnosne projekte.
Morske rute postaju strateški izazov
Ranjivost kabela nije samo tehnička nego i politička. Dok napadi na kopnenu infrastrukturu često imaju vidljive političke posljedice i time jasne mehanizme odvraćanja, napadi ili sabotaže pod morem stvaraju period nesigurnosti i pravne zbrke, od identifikacije počinitelja do odgovornosti i državnog odgovora. Ako producent, pružatelj usluga ili operator međunarodnog kabela izgubi stabilnost, žrtva je raspršena i reakcija je fragmentirana; ako počinitelj djeluje izvan teritorijalnih voda i koristi nejasne i nepoznate prakse, mogućnost kolektivnog odgovora slabi.
To je točno ono što analitičari nazivaju asimetričnim i hibridnim scenarijem, to su male, precizne operacije koje stvaraju velike sustavne posljedice bez klasičnog “fronta”. Zbog toga morske rute uz Irsku, do jučer shvaćene kao ekonomska prednost, danas postaju strateški izazov koji zahtijeva i tehničke investicije i političku preraspodjelu odgovornosti na razini EU-a i partnera.
