Problem sa zanimljivim vremenima je taj što svašta može biti zanimljivo. Upravo je to lekcija koju su naučile neke starije generacija političara upravo doživjevši ono najgore na svojoj vlastitoj koži. Svakodnevne političke nesigurnosti dovele su do toga da se svijet nepovratno mijenja, nužno ne na bolje, dok nekadašnje savezništvo topi kao led na suncu usred metežu borbe za moć. Mir postaje valuta koja izlazi iz mode dok se lagano urušavaju temelji društva nastalih upravo na ratnog uništenju i miru koje je uslijedio nakon toga. Politico je u svojoj velikoj analizi osvrnuo se na utrku u naoružanju zemalja diljem svijeta koja se odvija istovremeno s namjernim smanjenjem diplomatskog osoblja diljem svijeta.
Britanski premijer Harold Macmillan je izjavio 1958. godine kako je “bolje razgovarati nego ratovati”, misleći kako je bolje pregovarati nego se boriti. Taj britanski političar znao je što govori, jer je dobro poznavao stvarnost diplomacije, ali i vojnog djelovanja. Bio je teško ranjen kao vojnik u Prvom svjetskom ratu, a kao premijer suočio se s nuklearnim prijetnjama Hladnog rata, uključujući i najkritičniji trenutak tog vremena, a to je kubanska kriza. On nije bio jedini. Američki predsjednik John F. Kennedy, koji je bio na čelu SAD-a tijekom tog gotovo katastrofalnog trenutka nuklearnog nadmetanja, razumio je važnost diplomatskih kanala, kao i brutalnost sukoba. Naime, teško je ozlijedio leđa služeći u američkoj mornarici 1943. godine.
Bivši ministar u britanskoj vladi Andrew Mitchell (mandat mu je trajao od srpnja do studenog 2024.) je stava kako je mudrost čelnika poput Kennedya i Macmillana, stečena kroz ratna iskustva, izblijedjela upravo kada je najpotrebnija. “Svijet je zaboravio lekcije Prvog svjetskog rata, kada su milijuni ljudi bili poklani, a generacija naših djedova rekla da se to više nikada ne smije ponoviti,” rekao je.
Veliki rat svakih 85 godina?
Jedna škola akademske teorije drži da se ratovi koji obilježe epohu ponavljaju otprilike svakih 85 godina, jer generacije izgube iz vida teško stečena iskustva svojih predaka. To bi značilo da bismo novi takav rat mogli očekivati uskoro. Mitchell je stava dok se gomilaju dokazi da svijet ide u pogrešnom smjeru, istovremeno vlade gube iz vida vrijednost “razgovora”. Slabljenje diplomacije se vidi možda najlakše upravo na proračunima zemlja. Zapadne zemlje brzo smanjuje ulaganja u ‘meku moć’ režući razvojnu pomoć i smanjujući diplomatske mreže dok istodobno preusmjerava resurse na obranu.
Još od završetka Hladnog rata nikad vojna potrošnja nije rasla tako brzo kao 2024.godine, kada je porasla za 9,4 posto i dosegla najviši globalni ukupni iznos ikada zabilježen, navodi Međunarodni institut za mirovna istraživanja u Stockholmu. S druge pak strane, zasebno izvješće pariškog OECD-a pokazalo je pad službene razvojne pomoći od 9 posto među najbogatijim donatorima te godine. OECD predviđa rezove od najmanje 9 posto, a moguće i do 17 posto ove godine.
“Prvi put u gotovo 30 godina, Francuska, Njemačka, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Države sve su smanjile svoju razvojnu pomoć 2024.”, navodi OECD i nastavlja: “Ako nastave s najavljenim rezovima u 2025., to će biti prvi put u povijesti da sve četiri zemlje režu ODA (razvojna pomoć, o.a.) dvije uzastopne godine.”
Okretanje leđa
Diplomacija diljem svijeta se sve više smanju. Američki predsjednik Donald Trump zatražio je masovne rezove u State Departmentu. Globalne brojke teško je prikupiti, a ionako brzo zastarijevaju; jedno od najopsežnijih istraživanja temelji se na podacima iz 2023. Nizozemske, britanske i europske vlasti već su upozorile da se njihovo diplomatsko osoblje suočava s rezovima.
Analitičari strahuju da će, kako industrijske ekonomije okreću leđa pomoći i diplomaciji da bi izgradile vojne kapacitete, neprijateljske i nepouzdane države poput Rusije, Kine i Turske uskočiti i popuniti nastale praznine, pretvarajući nekad prijateljske nacije u Africi i Aziji protiv Zapada. Upozoravaju kako bi to moglo učiniti svijet mnogo opasnijim mjestom. Ako geopolitički prioriteti vlada djeluju poput tržišta, trend je jasan: mnogi čelnici odlučili su prodati mir i kupiti rat, navodi novinar Tim Ross u svojoj analizi za Politico.
Vojna potrošnja raste diljem svijeta. Kineski obrambeni proračun, drugi najveći na svijetu nakon američkog, porastao je 7 posto između 2023. i 2024., prema SIPRI-ju. Ruska vojna potrošnja je pak narasla za 38 posto. Članice NATO-a, djelomično u strahu da bi ih Trump mogao ostaviti na cjedilo, dogovorile su u lipnju novi cilj: izdvajati 5 posto BDP-a na obranu i sigurnosnu infrastrukturu do 2035. godine. Američki predsjednik rado je prihvatio da njegovi mlađi partneri u Europi konačno “plate svoj dio”.
Oružje i meka moć
Utrka u utrka u naoružavanju počela je prije Trumpova povratka u Bijelu kuću. Ruska invazija na Ukrajinu i početak rata je doveo do toga da je jačanje vojske postalo prioritet za zabrinute sjeverne i istočnoeuropske države koje žive u sjeni Putinove Rusije. Prema SIPRI-ju, vojna potrošnja u Europi porasla je 17 posto 2024. dosegnuvši 693 milijarde dolara, a to je bilo prije nego što se Trump vratio na vlast i zatražio da NATO poveća ulaganja. Od 2015. europski obrambeni proračuni porasli su za 83 posto.
Jedan argument za davanje prednosti obrani nad financiranjem diplomacije ili pomoći jest da je vojna snaga snažan odvraćajući faktor. Kako je rekla predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen: “Ovo je trenutak za mir kroz snagu.”
Njezini kritičari tvrde da utrka u naoružavanju neizbježno vodi ratu, ali povijest to ne potvrđuje, kaže Greg Kennedy, profesor strateške vanjske politike na King’s College London. “Oružje ne ubija. Vlade ubijaju. Problem je što postoje vlade koje su spremne koristiti vojnu silu i ubijati ljude da bi ostvarile svoje ciljeve”, rekao je. Kennedy navodi da idealno snažna vojska ide ruku pod ruku s mekom moći, u obliku robustnih diplomatskih i razvojnih mreža, dodaje Kennedy. Ali ako Europa mora birati, prvo bi trebala obnoviti svoju oslabljenu tvrdu moć. Rizik za mir leži u tome kako će zapadni protivnici poput Kine reagirati na novu utrku u naoružavanju.
Zamrzavanje strane pomoći
Rijetko koji političar osporava za vojnim ulaganjima u današnjoj eri nestabilnosti i sukoba, no pitanje je samo kako to financirati kada su proračuni ograničeni. Trumpov drugi mandat postavio je ovdje smjer. Nekoliko dana nakon preuzimanja dužnosti zamrznuo je milijarde dolara strane pomoći, a u veljači je najavio da će smanjiti 90 posto ugovora Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Taj potez, predstavljen kao dio Trumpovog rata protiv ‘woke’ ideologije, devastirao je humanitarne organizacije, koje su se često oslanjale na američko financiranje.
Prema jednoj procjeni, Trumpovi rezovi pomoći mogli bi uzrokovati 14 milijuna prijevremenih smrti u idućih pet godina, od čega trećinu među djecom. Kritičari kažu da se taj potez neće zaboraviti u regijama poput podsaharske Afrike, čak ni prije nego što druge velike sile poput Njemačke i Ujedinjenog Kraljevstva provedu vlastite rezove.
To se vidjelo i na potezu britanskog premijera Keira Starmera koji je najavio povećanje obrambene potrošnje, odluka koju je pozdravila Bijela kuća, i to tako što će to dijelom financirati rezanjem britanskog proračuna za stranu pomoć s 0,5 posto nacionalnog dohotka na 0,3 posto. “To nije odluka koju donosim s lakoćom. Međutim, realnosti naše opasne nove ere znače da obrana i nacionalna sigurnost naše zemlje uvijek moraju biti na prvom mjestu,” objasnio je iz Washingtona. Povratak u domovinu obilježila je pobuna. Njegova ministrica za međunarodnu razvojnu pomoć Anneliese Dodds dala je ostavku, upozorivši da će njegova odluka “uskraćivanjem hrane i zdravstvene skrbi očajnim ljudima teško narušiti ugled Ujedinjenog Kraljevstva”. Izjavila je da žali je što se čini da se Britanija “kreće u Trumpovoj sjenovitoj putanji rezova USAID-u.”
Laka meta
Britanski potez je odjeknuo kod europskih zemalja, te su neke od njih donijele sličnu odluku navodeći upravo njih kao primjer. Ujedinjeno Kraljevstvo nekad je bilo svjetski predvodnik u pomoći i primjer humanitarnim organizacijama, zakonski obvezujući izdvajanje 0,7 posto nacionalnog dohotka za razvoj, izjavio je Mitchell, bivši ministar koji je odgovarao za tu politiku. “A sada se Britanija u Njemačkoj citira kao primjer: ‘Pa, ako Britanci režu razvojna sredstva, možemo i mi.’”
U Švedskoj obrambeni proračun trebao bi porasti za 18 posto između 2025. i 2026., uz pohvale vlade koja je to opisala kao “povijesno” ulaganje. “Sigurnosna situacija je ozbiljnija nego što je bila desetljećima, a Rusija predstavlja višedimenzionalnu prijetnju” navodi njihovo ministarstvo obrane. No švedski proračun za međunarodnu razvojnu suradnju, vrijedan oko 4,5 milijardi eura prošle godine, past će na 4 milijarde do 2026.
Slično je uslijedilo u Francuskoj, Finskoj i drugim zemljama, no neke zemlje su se tome oduprle poput Irske i Danske. Irska planira povećati svoj proračun za razvojnu pomoć, dok je Danska obećala zadržati izdvajanje od 0,7 posto nacionalnog dohotka za razvoj, čak i dok povećava ulaganja u obranu.
Rezovi u kadrovima
Smanjenje sredstava razvojne pomoći samo je dio šireg povlačenja, odnosno odustajanja, od diplomacije. Neke bogate zapadne nacije smanjile su svoje diplomatske korpuse, čak zatvarajući veleposlanstva i urede. SAD pod Trumpom je možda najekstremniji primjer. State Department je u srpnju otpustio više od 1.300 zaposlenika, među njima i karijerne diplomate i državne službenike. U očima europskih dužnosnika, Trumpova administracija jednostavno ne mari za njegovanje tradicionalnih međunarodnih odnosa.
Prema udruzi American Foreign Service Association, 85 od 195 ambasadorskih mjesta bilo je upražnjeno 23. listopada. Dio toga uzrokovan je zastojima u Senatu, ali devet mjeseci nakon preuzimanja dužnosti administracija čak nije ni nominirala kandidate za više od 60 preostalih pozicija. Rezultat je sustav na rubu pucanja. Neki od najviši dužnosnici rade dva posla istovremeno. Marco Rubio, državni tajnik, istodobno obavlja dužnost savjetnika za nacionalnu sigurnost (a predložen je i za voditelja Nacionalnog arhiva).
S ključnim pozicijama koje zjape prazne, Trump se okreće lojalistima. Umjesto da koristi nekad dubok bazen američkog diplomatskog znanja, predsjednik je poslao svog prijatelja Stevea Witkoffa, odvjetnika i investitora u nekretnine, da osobno pregovara s Putinom i bude njegov izaslanik za Bliski istok. Europske dužnosnike zgrozilo je Witkoffovo nerazumijevanjem složenosti rata Rusije i Ukrajine. Jedan visoki europski dužnosnik rekao je anonimno da nemaju nimalo povjerenja da Witkoff može pouzdano ili točno prenositi poruke između Moskve i Washingtona.
Svi su zabrinuti
Zato europski čelnici žele razgovarati izravno s Trumpom, što češće i u što većem broju, rekao je taj dužnosnik. Nisu Amerikanci jedini. Druge zapadne zemlje rade isto, ali tiše. Velika Britanija suočavaju se s diplomatskimn rezovima od 15 do 25 posto. Nizozemska smanjuje proračun za misije u inozemstvu za 10 posto (dok povećava obranu) i planira zatvoriti najmanje pet veleposlanstava i konzulata, s mogućim daljnjim zatvaranjima.
Čak i vanjskopolitička služba EU — EEAS, na čijem je čelu bivša estonska premijerka Kaja Kallas, smanjuje svoju mrežu predstavništava. Prema promjenama koje je u svibnju otkrio Politico, očekuje se da će deset delegacija EU biti smanjeno, a 100 do 150 lokalnih zaposlenika izgubiti posao. “Europska diplomacija pada u drugi plan zbog prioriteta poput kontrole granica i obrane, koji dobivaju veća sredstva,” rekao je jedan dužnosnik EU. No inzistirao je da EU “ne reže diplomaciju”, nego da “resursi odlaze drugdje.”
Privatno, diplomati i drugi europski dužnosnici duboko su zabrinuti zbog trenda smanjivanja diplomatskih kapaciteta dok vojni proračuni rastu. “Trebali bismo se svi zabrinuti zbog ovoga,” rekao je jedan od njih.
Razgovor ili rat?
Mitchell, bivši britanski ministar, upozorio je da ubrzani pomak od pomoći prema oružju riskira završetak katastrofom.“U vrijeme kada vam zaista treba međunarodni sustav … imate golemi povratak uskog nacionalizma, na način za koji neki tvrde da nije viđen od 1914.,” rekao je.
Mitchell, koji je bio ministar za međunarodni razvoj do prošlogodišnjeg poraza konzervativaca, rekao je da je rezanje pomoći radi financiranja obrane “užasna, užasna pogreška”. Uvjeren je da je meka moć mnogo jeftinija, a često i učinkovitija od tvrde moći. “Razvoj je često druga strana medalje obrane,” rekao je. Pomaže spriječiti ratove, okončati ih i obnoviti zemlje nakon sukoba.
Mnogi veleposlanici, dužnosnici i analitičari slažu se s time. Pragmatična svrha diplomatskih mreža i razvojnih programa jest izgradnja savezništava na koja se može računati u krizama. “Svaki vam vojnik može reći da odgovor na međunarodne krize ili prijetnje nije samo vojni. Riječ je i o diplomaciji, te o integriranoj strategiji koja ujedinjuje međunarodni pristup i vojni odgovor,” rekao je Kim Darroch, bivši britanski veleposlanik u SAD-u i savjetnik za nacionalnu sigurnost.
Zemlje pamti
Europska povjerenica za humanitarnu pomoć Hadja Lahbib tvrdi da je ušteda rezanjem pomoći kako bi se financirala obrana “potpuno” pogrešna. “Sada imamo 300 milijuna ljudi koji ovise o humanitarnoj pomoći. Sukobi se šire,” rekla je za Politico. Cijeli multilateralni sustav pomoći “drhti” zbog političkih napada i financijskih rezova, kaže. Ako propadne, moglo bi doći do nove nestabilnosti i masovnih migracija. “Veza je vrlo jasna: ako ne pomažemo ljudima tamo gdje jesu, oni će se, naravno, krenuti kretati da bi preživjeli. Očajni ljudi spremniji su na nasilje jer samo žele spasiti svoj život, svoju obitelj,” rekla je.
Zemlje koje režu svoje programe međunarodnog djelovanja mogle bi snositi i dugoročnu političku cijenu. Kada bogata vlada zatvori veleposlanstvo ili smanji pomoć zemlji u potrebi, taj odnos trpi, često trajno, kaže Cyprien Fabre iz OECD-a.
“Zemlje pamte tko je ostao, a tko je otišao,” rekao je. Povlačenje Zapada otvara prostor rivalima. Turska je povećala diplomatsku prisutnost u Africi s 12 veleposlanstava 2002. na 44 u 2022.godini, kaže Fabre. Rusija i Kina također koriste europsko povlačenje s kontinenta. “Globalna ratoborna retorika vidi velike topove i velike crvene gumbe kao jedine znakove moći,” rekao je.
