Dok se američka 101. zračno-desantna divizija pripremala prošle godine primiti svoje prve M10 Booker – oklopna borbena vozila dizajnirana posebno za pješačke snage – planeri stožera su nešto shvatili: 8 od 11 mostova na Fort Campbellu će puknuti pod težinom “lakog tenka”. Ispostavilo se da, iako je vozilo u početku bilo zamišljeno kao relativno lagano – tako da ga avion C-130 može ispustiti iz zraka – razni naknadni zahtjevi vojske učinili su tenk preteškim da se kotrlja po infrastrukturi.
Iako ga vojska nije službeno označila kao “tenk”, on dijeli mnoge karakteristike s tenkovima, uključujući top od 105 mm, težinu čak srednje teškog tenka od 42 tone i oklopnu zaštitu. Davis Winkie iz Military Timesa je rekao: “Prestanite nas praviti ludima. To je prokleti tenk.”
“Ovo nije priča o nabavi koja je krenula po zlu”, rekao je Alex Miller, glavni tehnološki časnik vojske, za Defense One. “Ovo je priča o procesu raznih zahtjeva koji je stvorio toliko inercije da se vojska nije mogla maknuti sa svog puta, te se samo nastavila kotrljati i kotrljati i kotrljati.” To je zaokret u klasičnoj Pentagonovoj nabavnoj zbrci – programu koji se kreće toliko sporo da je proizvod zastario do trenutka kada izađe na teren. U ovom slučaju, vojska je rano znala da neće moći napraviti stvar koju je namjeravala napraviti, ali bila je vezana ugovorima i odlučna napraviti nešto. Tako je napravio nešto što zapravo nikome ne treba.
Booker je jasan podsjetnik na ono što se može dogoditi kada sustav označava okvire, ali ne kritički razmišlja. Dok je služba pod pritiskom da pojednostavi način na koji razvija nove tehnologije, vojska je obećala promijeniti stvari.
Dio problema je u tome što je sustav nabave u Ministarstvu obrane Sjedinjenih Država potpuno pokvaren. Nevezan je za stvarnost i odražava političke preferencije, a ne potrebe bojnog polja. Pješaštvo mora biti mobilno i potrebna su mu manevarska vozila kao podrška. Ali trebaju im i tenkovi – što je M10 Booker, ma koliko vojska htjela reći suprotno – koji mogu napraviti štetu i koji se neće raznijeti u paramparčad zbog slabog oklopa i male puške. Tenk Booker je najgore za obje potrebe. Pogrešno vozilo za pogrešnu vrstu rata, piše američki The National Interest. Isti medij krajem prošle godine objašnjava da je M10 “noćna mora” za vojsku koja “je tek počela”.
Kako se to dogodilo?
Ubrzo nakon što su čelnici 82. zračno-desantne divizije rekli vojsci 2013. da bi željeli novi laki tenk, na tragu umirovljenog M551 Sheridana, tim koji je radio na njegovim zahtjevima naišao je na prepreku. 82. je tražila mogućnost ispuštanja novog vozila iz aviona C-130 ili C-17, ali ništa čak ni približno veličine i mogućnosti Sheridana nije stalo u C-130. “Ne mogu vam dati objašnjenje zašto se sve nije već tada povuklo”, objašnjava Miller. “Ali prvi put kada je zahtjev poslan u srpnju 2013., vojska je trebala reći ‘Stop’.
Umjesto toga, odlučili su nastaviti s onim što je tada bio program nazvan ‘Mobile Protected Firepower’ (MPF). Vijeće za nadzor vojnih zahtjeva pogledalo je podnesak zahtjeva za 2015. i reklo:”‘Nema veze, ne treba ga s moć utovariti na C-130, i zapravo, ne brinite ni o ispuštanju iz zraka”. Zajedničko vijeće za nadzor zahtjeva ostavilo je svoj potpis na projekt.
“I tu počinjete vidjeti u priči da se stvari počinju raspadati”, rekao je Miller. “Kao što svi znamo, čim uklonite zahtjev za desantiranjem iz zraka, zapravo više ne pomažete pješaštvu. U toj ste točki jednako sposobni za manevriranje kao i glavni borbeni tenk, što znači da ste manje sposobni za manevriranje”, zaključuje.
‘Čudovište inercije’ procesa
Nije se pojavio sve do prošle godine, kada se Fort Campbell pripremao preuzeti konačni proizvod. “Postoji čudovište inercije”, rekao je Miller. “Nitko ne želi ništa zaustaviti u tom trenutku, ili se svakako vratiti i ponovno pogledati zahtjev, jer ako napravite bilo kakve izmjene u zahtjevu, morate ponovno pokrenuti proces”.
Tako je MPF krenuo dalje, zamrznut u 2016.—i opterećen zahtjevima iz daleko starijih razdoblja. Bilo je potrebno koristiti jednokanalni zemaljski i zračni radio sustav ili SINCGARS, prvi put uveden 1990. Pentagon je pokušao zamijeniti SINCGARS, poznato je da je potrošio 15 godina i 15 milijardi dolara, no samo da bi na kraju otkazao zamišljeni program Joint Tactical Radio System. Vojska još radi na tome. Zahtjevi su također natjerali vojsku da kupi 504 vozila, jer bi 10-postotno povećanje troškova programa pokrenulo novu reviziju zahtjeva.
Godine 2022., rekao je Miller, zahtjevi su ažurirani – na misteriozan način – kako ipak vozilo ne bi trebalo imati i autonomnu (bez posade) sposobnost vožnje, unatoč cilju cijelog Ministarstva obrane prema tehnologiji bez posade. “Dakle, sada imate vozilo koje je najbolja ideja 2013., koje ima navodna tehnološka ograničenja iz 2013.—što su zapravo tehnološka ograničenja 2000., jer pokušavate biti kompatibilni s prethodnim verzijama planova,” rekao je.
U 2018., vojska je odlučila stacionirati M10s u bazama Fort Bragg, Fort Campbell, Fort Carson i Fort Johnson. Ali doktrina, obuka, objekti i druga razmatranja potrebna za uvođenje novog sustava još nisu bili gotovi, rekao je Miller. Niti su napravljene revizije Nacionalne politike zaštite okoliša, “koje inače traju vječno”, a nisu napravljene ni revizije mobilnosti.
Baze kao što su Fort Riley u Kansasu ili Fort Cavazos u Texasu izgrađene su kako bi omogućile tenkovima kretanje. Ali Fort Campbell je stvoren za pješaštvo i specijalne snage. “Dakle, sada imate divizije koje ne mogu trenirati na svojim sustavima. Imate sustave koji zapravo ne zadovoljavaju nikakve trenutne potrebe, jer se ne mogu bacati iz zraka, a zahtijevaju avion C-17“, rekao je Miller.
Šlag na torti, dodao je, dogodio se kada su zrakoplovne snage promijenile svoja ograničenja opterećenja tako da je vojska mogla staviti samo jedan M10 na C-17, umjesto dva na koja je služba računala. M10 je težak 42 tone—mnogo lakši od 70-tonskog M1 Abramsa, ali više nego dvostruko veći od 16-tonskog Sheridana kojeg je trebao zamijeniti.
Što sad?
Postoje tri M10 koja rade u Braggu, ali vojska nije sigurna hoće li zaživjeti ugovor o jeftinoj proizvodnji koji je dodijelila General Dynamicsu 2022., za izradu do 96 tenkova. Plan je bio da do pune proizvodnje dođe u 2025.
“Znam da su svi pokušavali učiniti pravu stvar i želim naglasiti da je svatko pokušavao učiniti najbolje kao dio procesa”, rekao je Miller parafrazirajući ono što je ministar vojske Dan Driscoll rekao kada je čuo priču o M10. “Ali, ono što je tajnik, šef rekao je: ‘OK, napravite korak unatrag. Proces ne postoji da bi služio sam sebi. Proces postoji za nas i naše potrebe’”.
Trenutačno vojska radi na novoj varijanti Abramsa koja će izgledati vrlo slično onome što je M10 vjerojatno trebao biti. “Dakle, imat ćemo lakši glavni borbeni tenk koji ima sve značajke koje želimo: stvari poput automatskog punjača, stvari poput djelomične autonomije, aktivnih zaštitnih sustava”, rekao je Miller.
Ako mogu brzo staviti M1A3 u proizvodnju, mogli bi ugasiti M10 bez kupnje još hrpe njih. “Ono što ćemo na kraju učiniti, mislim, jest pregledati kako taj program izgleda nakon prve tri jedinice koje smo kupili i shvatiti koji su sljedeći koraci”, rekao je Miller. “Umjesto da zastanemo i samo kažemo: ‘Zapeli smo u ovom procesu; ovo moramo kupovati 20 ili 30 godina.’ Jer to nema smisla.”
Proces nabavke prema potrebama vojske je danas u 2025. dovoljno drugačiji, naglasio je, da se pogreška poput M10 Bookera više nikad ne ponovi. Načelnik Glavnog stožera kopnene vojske general Randy George iskoristio je svoj autoritet nad AROC-om da izmjeni taj proces.
“On kaže: ‘Odobravam ovaj zahtjev na 120 dana. Morate se vratiti i uvjeriti se da zapravo možete učiniti sve ono što ste rekli da možete učiniti, i to po cijeni koja daje najbolju vrijednost vojsci’,” rekao je Miller. Ako se to ne može ispoštovati, projekt otpada.. A vojska mora biti bolja u kazivanju odgovora “ne”, zaključuje.
Gdje je Abrams: Kontradiktorne informacije saveznika o upotrebi tenka u Ukrajini
