Inspekciji Ministarstva zdravstva trebalo je tjedan dana da izađu na teren. Zašto nisu došli odmah? Jesu li se trebali dogovoriti s odvjetnicima što će tko reći? Tko ovdje koga štiti? Mjesec i pol dana mi nemamo ni jednog odgovora, a imamo tisuće pitanja. Nitko iz te inspekcije nije došao pitati obitelj što bi oni imali reći o tijeku njegova liječenja. Frano nije živ i ne može govoriti. On se ne može braniti. Zato smo mi tu za njega i vikat ćemo u njegov glas, kažu nam prijatelji (podaci poznati redakciji, nap. a.) tragično preminulog Frane Borovine, 26-godišnjaka iz Blata na Korčuli, čiji se život ugasio zbog posljedica neliječene upale uha i kojega su s Lastova, gdje se zatekao zbog posla, osam sati i 38 minuta prevozili u Opću bolnicu Dubrovnik. Preminuo je zbog meningokokne sepse i upale pluća. U cijeli slučaj uključio se i DORH, no rezultata njihove istrage još nema, piše 24 sata.
– Zašto se šuti u slučaju smrti Frane Borovine? Zašto nemamo ni jedan odgovor od DORH-a, a prošlo je mjesec i pol dana? Tko je odgovoran, pitamo se svi. Krivac postoji jer mladić nije adekvatno liječen. Strahujemo za sve nas da se ne daj Bože ovako nešto ponovi. Kako se to uopće moglo dogoditi u 21. stoljeću, da nakon tri odlaska po liječničku pomoć nitko nije detaljno pregledao i liječio tešku upalu uha? Je li moguće da se tako lako umire od upale uha? Navodno su ga klinički pregledali. A znamo svi da mu je netko dao antibiotik ili da je barem netko izvadio krv, sad bi bio među nama. Tražimo odgovore i ne odustajemo. Želimo pravdu za našega Franu. I još nešto bitno. Cijelo vrijeme skreće se pozornost na transport, koji je i uvelike odgovoran, ali zašto u fokusu nije činjenica da je neadekvatno liječen već na početku što je dovelo do tragičnog završetka. To je nemar i propust liječnika – upozoravaju njegovi prijatelji. Kažu nam i da još nisu uspjeli doznati koji je to liječnik dežurao na hitnoj tu noć kad je Frano došao s nepodnošljivim bolovima.
– On je u tri ujutro s teškom glavoboljom završio na hitnoj s upaljenim uhom. Doktor je spavao. Medicinski brat ga je primio te mu dao injekciju za bolove i kapi za uši. Čemu onda služi doktor na hitnoj ako spava? Onda ga ni ne trebamo. Frano je došao na hitnu, vrata su bila zatvorena, nije ni znao da postoji zvono. Vratio se kod majke i rekao joj da ne može od bolova više, da će se baciti kroz prozor. Majka mu je rekla da pozvoni, htjela je ići s njim, ali on je nije htio gnjaviti i pošao je opet sam. Tko bi išao u tri ujutro na hitnu ako nije neizdrživa bol? Mi ne znamo koji je uopće doktor bio dežuran. Nalaz ne postoji. Medicinski brat mu je rekao da se javi obiteljskoj liječnici, on je otišao koji dan kasnije. Prespavao je jer noćima prije nije spavao od bolova. Njegova doktorica mu je rekla da nastavi s kapima. Nalaza nije bilo. I baš zato ona je kao doktorica bila dužna pitati na hitnoj što su oni tamo obavili. Sve što je rečeno to je laž, jer da je bio pregledan, sve bi se vidjelo. Red je da mu vadiš krv. Sve nas ovo boli i ne možemo se pomiriti da smo ga izgubili. Toliko tuge i jada, da mladoga čovjeka pokopamo zbog upale uha. Samo da su mu krv izvadili on bi bio živ. Toliko je to neshvatljivo, toliko pitanja bez odgovora, naš Frano je bio duhovit, nadaren, vrijedan, bio je pun života, a oni su ga ugasili – ogorčeni su njegovi prijatelji dodajući kako se njegovoj obitelji nitko ne obraća niti ih što pitaju.
– Svi su u nekakvim strankama i čuvaju leđa jedni drugima. Valjda im pred lokalne izbore ne odgovara da se izlažu. Njegova liječnica je rekla da se trebao javiti. A on je tri puta tražio pomoć. Ako ti netko govori da ima užasne bolove, onda je red da ga shvatiš ozbiljno. Ona je njemu rekla da žvače žvaku jer se zna dogoditi da se bol spusti na vilicu. Da pije čaj i bude u toplom, pije brufene i nastavi s tim kapima. Infekcija se tad već počela širiti. A on je radio, do zadnjeg dana. Od tih silnih brufena tu bol više nije toliko ni osjećao. I onda u subotu na hitnoj na Lastovu, što je možda bio ključni dan za spas, liječnik zaključi da ima migrenu. Ni on mu nije izvadio krv. I zašto je ta brodica vezana u Dubrovniku, a ne na Lastovu. Lastovo je daleko, ali ako institucije rade, sve se može. Ovo nije bio izolirani slučaj i ne može ga se tako nazivati. Govorimo o ljudskom životu. O čovjeku koji je plaćao zdravstveno i koji ima pravo na zdravstvenu skrb. Ako ovi žuti medicinski helikopteri ne lete, a u njih ni kufer ne stane, vojni koji može poletjeti nitko nije zvao. To sve što se dogodilo toliko je neshvatljivo. Ovo će se opet dogoditi ako im se ne stane na kraj. Neka daju ostavke ako nisu u stanju liječiti ljude. Frano je išao i kod stomatologa. Svi mi njegovi prijatelji znali smo da ga boli i htjeli smo pomoći. Mislili smo da je možda u pitanju umnjak, da se nije nešto upalilo, zagnojilo, da mu ne ode na mozak. On se prepao i otišao je i kod stomatologa. Nitko ne može reći da je bio nemaran. A svi drugi lažu i štite se međusobno – kažu za 24 sata njegovi prijatelji koji ne misle stati.
Dapače, pripremaju novi prosvjed, a kad konačno dobiju papire o njegovoj smrti slijede i novi koraci. U život ga vratiti ne mogu, ali mogu dati sve od sebe da nitko više ne iskusi bol zbog nepravednoga gubitka voljene osobe.
Podsjetimo, Frano je preminuo 24. ožujka ove godine u dubrovačkoj bolnici nakon što je transportiran trajektom, pa preko otoka Korčule, potom opet trajektom do Orebića i cestovnim putem do Dubrovnika. Tijekom tog prijevoza više puta su ga reanimirali, no bez uspjeha. Ministarstvo zdravstva inspekcijski nadzor je završilo, no iako su prvo obećali da će javnost imati uvid po njegovu okončanju, predomislili su se najavivši da će pričekati s objavom dok DORH ne završi istragu. U međuvremenu je održana i sjednica Odbora za zdravstvo u Hrvatskom saboru na kojoj je izlaganje održala i Ema Milović, liječnica s Lastova. Iznijela je sve slučajeve u kojima su morali improvizirati kako bi nekome spasili život, čime je dokazala da Frano nije “izolirani slučaj”, kako je to predstavila ministrica zdravstva Irena Hrstić.
Moja reakcija na članak je…
