Trideseti, jubilarni, summit Sjevernoatlantskog vojnog saveza (NATO) koji je od 9. do 11. ovog mjeseca održan u američkoj prijestolnici u kojoj je prije 75 godina i nastao potpisivanjem Washingtonskog ugovora 4. travnja 1949. godine, upravo je bio sve ono što u aktualnom geopolitičkom stanju kaosa nije trebao, niti smio biti.
Umjesto obilježavanja velikog jubileja u znaku povratka istinskim korijenima „najuspješnijeg vojno-političkog saveza demokatskih vlada u ljudskoj povijesti“ (Jens Stoltenberg), ovaj summit nepobitno moćnog Saveza od oko milijardu stanovnika, obilježilo je povijesno oštro imperijalističko-narcističko uzdizanje „cvjetnog vrta“ iznad čak šest sedmina ostatka „zapuštene džungle“- kako je to hitlerovsko-metaforički svojedobno oslikao svijet prvi diplomat Europske unije, Josep Borrell.
Umjesto objektivizoranja dosadašnjeg unipolarnog svjetskog poretka u raspadu, i traženja iglenih rupica za spas iz ponora, summitom su dominantno upravljale sile sumraka. Umjesto iskrenosti i istine, prevladavala je besramna malicioznost ortačkih klanova. Umjesto činjeničnog suočavanja s globalnim kaosom, dominirala je odavno otrcana mega-propaganda euroatlanstskog neokolonijalizma kao „svijeta slobode i blagostanja“.
Umjesto umnosti, vizionarstva i razboritosti, zapadni vojni saveznici su se ‘nasukali’ na Zelenski–Biden–Stoltenbergovu ratnohuškačku smicalicu o Kini kao “odlučujućem pokretaču” ruskog rata protiv Ukrajine“, te su iz Washingtona odaslali i povijesno nezabilježene ukore, laži i uvrede na račun najmnogoljudnije zemlje svijeta u ponom tehnološko-gospodarskom procvatu, i protiv njenog državnog vođstva.
Umjesto traženja rješenja za spas Planeta od nuklearne propasti (ne povlađujući pritom ni najmanje prema ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu), NATO-saveznici su iz Washingtona u četvrtak poručili kako “nikada neće priznati rusku nezakonitu aneksiju, uključujući i Krim”, i da će se svim sredstvima “suprotstaviti ruskoj sposobnosti da provodi destabilizirajuće aktivnosti prema NATO-u i saveznicima euroatlantskog područja”.
Umjesto svrhovitog podsjećanja na temelje svoga nastajanja, na glavne ciljeve i misiju svoga utemeljenja nedvojbeno tada temeljenog na mirotvornim načelima Povelje Ujedinjenih naroda, većina među liderima 32 stalne članice NATO-a na čelu s američkim predsjednikom Joeom Bidenom kao domaćinom, posljednje okupljanje na ovoj razini prije američkih predsjedničkih izbora u studenom, iskoristila je za nastavak besprimjerne militarizacije „euroatlantskog područja“.
Borrell izrazio žaljenje zbog riječi o “džungli” oko EU, ako je njima nekoga uvrijedio. A je!
Što je to NATO trebao biti?
Kako bi se makar djelomice ostvario uvid u samu bit gore izrečenih prijekora, demonizacije svojih suparnika, pa i najdirektnijih prijetnji uključujući i prijetnju „nepovratnim pridruživanjem Ukrajine Sjevernoatlantskom vojnom savezu“, korisno bi se bilo prisjetiti zašto je zapravo NATO prije 75 godina osnovan, šta je trebao biti de iure i što je NATO de facto danas. Nakon takve, makar i skučene retrospekcije, svakome tko iole realnu stvarnost promatra vlastitim očima, biti će jasno kuda plovi naš globalni brod bez kormilara. I spoznat će zašto je međusobni pa i nuklearni obračun sa sada već nedvosmisleno identificiranim „neprijateljima“ – Rusijom i s Kinom, doveden gotovo do neizbježnosti.
Gornje pitanje ne aktualizira samo krajnje zabrinjavajuća imperijalno-militaristička retorika s najviše NATO-razine, već i sama jubilarnost Washingtonskog summita na koju se, zbog zanosa osvetom prema suparnicima proteklih dana potpuno zaboravilo. No, ne treba zaboraviti kako je čitav niz dramatičnih političkih događaja između 1947. i 1949. godine koje je izazvala tadašnja militantna sovjetska politika ozarena pobjedničkim uspjesima protiv fašizma – od otvorenih prijetnji suverenitetu Norveške, Grčke i Turske, preko državnog udara u tadašnjoj Čehoslovačkoj, pa sve do sovjetske blokade prometne infrastrukture prema zapadnom dijelu Berlina – pokrenula neke europske zemlje na stvaranje „mehanizma zajedničke obrane“ bojeći se upravo svog ratobornog saveznika iz Drugog svjetskog rata.
U ožujku 1948. godine Belgija, Nizozemska i Luksemburg (zemlje Beneluksa) te Francuska i Velika Britanija potpisale su takozvani Briselski sporazum „o stvaranju zajedničkog obrambenog sustava i jačanju suradnje u borbi protiv ideoloških, političkih i vojnih prijetnji”. Ovaj sporazum je tako postao prvi korak u poslijeratnoj rekonstrukciji zapadnoeuropske sigurnosne politike kroz osnivanje Zapadnoeuropske obrambene unije kojoj su se ubrzo pridružile Norveška, Danska, Island, Italija i Portugal.
Na inicijativu potpisnica Briselskog sporazuma, ponuda je upućena i Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi što je objeručke ne samo prihvaćeno, već i posvojeno. Po okončanju pregovora, početkom travnja 1949. godine potpisan je Washingtonski sporazum o stvaranju jedinstvenog sjevernoatlantskog sigurnosnog kišobrana temeljenog na partnerstvu i solidarnosti dvanaest tadašnjih osnivača NATO-a.
Kroz osam proširenja između 1952. i 2024. godine, Savezu je pristupilo 20 europskih država. Posljednje su primljene Finska (2023.) i Švedska početkom ove godine. Osim Članka 5. Ugovora o zajedničkoj obrani o kojem će ovdje biti još riječi, politika “otvorenih vrata” jedan je od glavnih mamaca za pridruživanje tom, bez dvojbe, danas najvećem i najjačem vojnopolitičkom bloku.
Člankom 10. je propisano da „ugovorne stranke mogu, jednoglasnom odlukom, pozvati bilo koju drugu europsku državu, koja je u mogućnosti promicati načela ovoga Ugovora i pridonositi sigurnosti sjevernoatlantskog područja – da pristupi ovom Ugovoru…“
Što je NATO danas?
Pođimo od temelja – od same Preambule Washingtonskog ugovora o osnivanju NATO-a prije 75 godina.
U Preambuli doslovno piše: „Stranke ovoga Ugovora potvrđuju svoju vjeru u ciljeve i načela Povelje Ujedinjenih naroda i svoju želju da žive u miru sa svim narodima i svim vladama u svijetu. One su odlučne čuvati slobodu, zajedničko naslijeđe i civilizaciju svih naroda, temeljene na načelima demokracije, slobode pojedinca i vladavine prava…One (vlade Saveza, op.a.) teže promicati stabilnost i boljitak na sjevernoatlantskom području. One su odlučne ujediniti svoje napore za zajedničku obranu i očuvanje mira i sigurnosti.
Ovo je, dakle, NATO trebao biti po Preambuli Osnivačkog ugovora kojem je tada, nakon višemjesečnih pregovora i povuci-potegni kompromisa, pristupilo dvanaest zemalja članica: Belgija, Kanada, Danska, Francuska, Island, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Norveška, Portugal, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Američke Države.
Te, 1949. godine, primarni cilj Ugovora bio je, kao što je ranije rečeno, stvaranje vojnog pakta o međusobnoj pomoći kako bi se zapadni ideološki saveznici suprotstavili riziku da Sovjetski Savez eventualno pokuša proširiti vlastitu kontrolu nad Istočnom Europom. Ugovor je također obvezivao članice na načela Povelje Ujedinjenih naroda, te na nesebičnost u izgradnji i stalnom jačanju „zajednice jedinstvenih vrijednosti posvećene načelima individualne slobode, demokracije, ljudskih prava i vladavine prava“. Tako je po slovu Osnivačkog ugovora. No, je li baš tako?
Najlakše je možda zaključivati temeljem usporedbe onoga što je to još propisano u jednom od najkraćih međunarodnopravnih akata uopće (svega 14 paragrafa) s onim što NATO danas jest, što čini u praksi i kako namjerava djelovati u „svijetu povijesnih globalnih izazova“.
Članak 1. Osnivačkog ugovora kaže: „Stranke (vlade zemalja osnivača Saveza, op.a.) se obvezuju, kako je navedeno u Povelji Ujedinjenih naroda, riješiti svaki međunarodni spor, u koji bi one mogle biti uključene, mirnim sredstvima, na način koji ne ugrožava međunarodni mir, sigurnost i pravdu, te se u svojim međunarodnim odnosima suzdržati od prijetnje silom ili uporabe sile na bilo koji način nespojiv s ciljevima Ujedinjenih naroda“.
Člankom 2. Osnivačkog ugovora se propisuje da će „stranke Osnivačkog ugovora pridonositi daljnjem razvoju mirnih i prijateljskih međunarodnih odnosa jačajući svoje slobodne institucije, promičući bolje razumijevanje načela na kojima su utemeljene te institucije, i promičući uvjete stabilnosti i boljitka. One će težiti uklanjanju sukoba u svojim međunarodnim gospodarskim politikama te će podupirati međusobnu gospodarsku suradnju“.
Tako je zapisano prije 75 godina. A danas, većina članica Saveza su u partnerstvu protiv „mirnih i prijateljskih međunarodnih odnosa“, protiv „promicanja boljeg razumijevanja“ i protiv su „međusobne gospodarske suradnje“ sa svima onima koji nisu blagonakloni istomišljenici sa Savezom (takozvani Globalni Istok i Azijsko-pacifička regija), ili koji imaju samosvojnu geostratešku politiku i viziju (primjerice Turska, neke južnoameričke države, sve veći dio Afrike).
„Zajednička obrana“ kao izgovor za neokolonijalizam
Čuvenim Člankom 5. istog tog Washingtonskog ugovora je razrađeno ono poznato načelo o „zajedničkoj obrani“ svake eventualno ugrožene članice Saveza, pozivajući se, dakako, na članak 51. Povelje Ujedinjenih naroda. U završnom paragrafu tog 5. Članka se izrijekom navodi da će „svaki takav oružani napad i sve mjere poduzete kao rezultat tog napada odmah biti prijavljeni Vijeću sigurnosti“, te da će takve mjere Saveza prestati kada Vijeće sigurnosti poduzme mjere potrebne za ponovnu uspostavu i održavanje međunarodnog mira i sigurnosti“.
Sjeća li se itko da li su ikada, kada, i gdje zapadni vojni saveznici, a osobito anglosaksonska koalicija u njemu, „odmah“ izvijestili Vijeće sigurnosti o svojim namjerama i vojnim akcijama? Da li su ikada, kada i gdje, povukli svoje intervencionističke trupe, obavještajce ili postrojbe za kibernetičko djelovanje nakon što je Vijeće sigurnosti „poduzelo mjere potrebne za ponovnu uspostavu i održavanje međunarodnog mira i sigurnosti“? Nikada i nigdje zapadni vojni saveznici se nisu pokorili načelima Povelje Ujedinjenih naroda osim što su objeručke prigrlili već spomenuti članak 51. kojemu su licemjerno naklonjeni u korist vlastite „zajedničke obrane“.
Sve do danas provedene ratne operacije, pučevi, svrgnuća, obojene revolucije – ukupno pedesetak takvih režiranih događaja od završetka Drugog svjetskog rata realizirano je bez pitanja Vijeća sigurnosti i bez povlačenja svojih vojnika nakon UN-ovih rezolucija o nužnosti povlačenja. Iznimka su savezničke vojne intervencije tijekom rata u Bosni i Hercegovini, na Kosovu i u Afganistanu. U svim ostalima NATO je bio izravni sudionik, izviđačka logistika ili kontributor vojne tehnologije, tehnike ili naoružanja.
Tijekom proteklih 75 godina NATO-ve ideologizacije globalnog mira kao glavnog cilja svoga postojanja Vijeće sigurnosti je pretvoreno u gudačku skupinu bez dirigenta, u društvo jedne osobe (američkog predsjednika), u pričaonicu onih koji napadaju ili onih koji se brane. Ostala ogromna većina u Vijeću sigurnosti i Generalnoj skupštini UN-a je glasačka mašinerija koja poslušnički podiže ruke kako joj se zapovijedi.
Neopravdano ispod radara! Veliki dijelovi svijeta okupljaju se kako bi smijenili američko vodstvo
U takvom globalnom neredu logični su apetiti NATO-saveznika kojima su Europa i dio Azije i Tihog oceana postali premali. Jer globalni izazovi traže globalnog spasitelja, zar ne? Neovisno o tome što je zapravo zapisano u Washingtonskom ugovoru od prije 75 godina, i čije niti jedno slovo nikada do danas nije promijenjeno.
(Napomena: stavovi autora nisu nužno i stavovi redakcije portala Geopolitka news.)
