Pojava za Unbeatable je primamljiva: vizualno upečatljiv hibrid ritma i avanture o punk rock pobuni u distopijskom gradu u kojem je glazba ilegalna – poput Jet Set radija susreće Taiko no Tatsujin koji je više fokusiran na priču, što je u teoriji sjajno. Ali obećanje tog koncepta nije uvijek u skladu s nepovezanim, ali iskrenim neredom koji zapravo imamo. Unbeatable se pozicionira kao mješavina istraživanja vođenog pričom i pulsirajućih glazbenih bitaka, ali ono što u praksi znači je simulator hodanja pun razgovora s povremenim segmentima ritma i nekoliko istinski briljantnih trenutaka nespretno uglavljenih… plus beskrajni arkadni način rada koji stvarno obećava. Tu je skrivena ritmička igra “meso” i pristojno je zabavna nekoliko sati s velikim izborom staza i mnoštvom izazova za otključavanje, iako je šteta što je dio njezinog izbora zaključan iza DLC-a prvog dana.
Dobrodošli u svijet u kojem je glazba ilegalna, nitko se ne sjeća što je i, za divno čudo, vi ste jedini koji je možete vratiti! Način priče prati pjevačicu Beat i njezine kolege iz benda dok se bore protiv HARM-a – policijskih snaga koje brane zabranu glazbe smrtonosnom nepreciznošću. Glazbena imena i neobični likovi bili bi šarmantni da ih tekst podržava dosljednom pametnošću ili emocionalnom težinom. Umjesto toga, ono što dobivate je scenarij koji rijetko dotiče kakav je doista osjećaj pokušati postati glazbenik u svijetu koji jedva ima mjesta za vas. Ostatak se čita kao dugačak razgovor o Discordu naprijed-nazad između tinejdžera koji misle da je nasumično smiješno. Djeluje dobro u kratkim rafalima, ali postaje zamoran tijekom otprilike osmosatne kampanje.
Šteta što ima toliko punila između dijelova koji se istinski kreću, pogotovo prema kraju. Ali čak i tijekom tih posljednjih dijelova, Unbeatable luta s mjesta na mjesto s minimalno čistim vezivnim tkivom. U jednom trenutku razgovarate sa čuvarom u zatvoru, au sljedećem ste odjednom u zatvorskoj kantini bez ikakvog prijelaza ili objašnjenja. Onda se kamera ponovno prekine i spavate. Onda ste u tvornici i radite detalje. Sada vozite skejtbord sa slušalicama kroz cijeli vod stražara. Postoji neka logika iza ovih prijelaza, ali većinu vremena, zone Unbeatablea su neorganizirane – njegova priča izgleda kao kazeta s vinjetama koje vas samo teleportiraju između scena, čineći najmanji minimum da vam pokažu kako ste tamo stigli, a to se stalno događa tijekom cijele godine. Dezorijentira na najgori način – ne kao umjetnički izbor, već kao neuspjeh osnovnog pripovijedanja. Postoji čak i nekoliko razvučenih dijaloških sekvenci koje se ponavljaju više puta – doslovno ćete vidjeti istu scenu ili razgovor bez jasnog razloga.
Ali ono što je najšokantnije kod Unbeatablea je koliko malo ritmičke igre zapravo postoji u modu priče prije posljednjeg poglavlja. Provest ćete veliku većinu svog vremena trčeći kroz prazna okruženja, razgovarajući s loše napisanim NPC-ima i sudjelujući u obveznim mini igrama koje nemaju nikakve veze s osnovnim ritmom igre koji se nalazi u arkadnom modu. Na primjer, postoji mini igra barmena s odvratno glasnim jazzom koji daje zvučne signale. Postoji kavez za udaranje koji se pojavljuje niotkuda. Zatvorit ćete otvore u kanalizaciji u “zagonetki” koja vas tjera da trčite naprijed-natrag dok vaši nesposobni kolege iz benda stalno okreću ventile kao “od šale”. Čak i kada se ritam sekcije pojave, ponekad su potpuno odvojene od onoga što se događa u priči – možda ste usred razgovora i odjednom se nađete u dvorištu i borite se s nekim bez postavke ili konteksta. Trideset sekundi kasnije, gotovo je i ponovno ste u krevetu razgovarajući o nečem drugom.
Sama priča se usredotočuje na vraćanje glazbe u grad tako što su punk rock buntovnici, što je savršeno upotrebljiv koncept. Ali izvršenje je često toliko plitko i grubo da se jedva čini da je išta stvarno u igri sve do emocionalne isplate na samom kraju, nakon što se zasluge već kotrljaju. Zlobnici su također napisani kao dosadni tinejdžeri, a ne kao bilo kakva vjerodostojna prijetnja. Očajnički pokušava biti nervozan i buntovan, ali nikada vam zapravo ne dopušta da shvatite protiv čega se bunite ili koliko pobuna uistinu košta u ovom svijetu.
Kao rezultat toga, taj svijet manje izgleda kao uvjerljiva distopija, a više kao karikatura dizajnirana isključivo za igranje mehanike igre. Sve je tematizirano glazbom do apsurdnog stupnja – vežete slušalice na noge kako biste pobjegli iz zatvora, Beat se zaustavlja svakih nekoliko minuta kako bi raspravljao s drugim likom o specifičnostima biti u bendu, a svaki imenovani NPC kojeg sretnete nejasno je nazvan prema glazbenim izrazima. Potaknut je estetikom do točke parodije, ali poruka koju pokušava prenijeti ipak se nekako shvaća previše ozbiljno da bi se učinkovito oslonila na taj apsurd.
Srebrna podstava je da ako ste veliki u glazbi, cijenit ćete mnoge od ovih referenci, ali Unbeatable se tragično bori da se odluči za ton. Istovremeno pokušava biti nepoštena internetska humoristična komedija i iskrena priča o pronađenoj obitelji i umjetničkom izričaju. Ta bi dva pristupa teoretski mogla koegzistirati, ali Unbeatable rijetko pokazuje vještine pisanja kojima bi to uspio. Rezultat je igra koja svoje teme uvlači u svaku interakciju s izlaganjem bez daha i usiljenom dramom, sa simpatičnim likovima koji očajnički žele da mislite da su pametni.
Kada vam Unbeatable zapravo dopusti da igrate njegovu igru ritma, možete je proći pritiskom na točno dva gumba. Ili udarate protivnike na zemlji ili skačete kako biste pogodili neprijatelje u zraku, a sve usklađeno s ritmom. Funkcionalno je sličan Theatrhythm Final Bar Line. Svaka čast, sinkronizacija ritma barem dobro funkcionira – ova je recenzija reproducirana na računalu pri 1440p s 180Hz G-Sync monitorom, a otkucaji su savršeno usklađeni s brzinom osvježavanja.
Problem je u tome što, sa samo dva stvarna ulaza, Unbeatable nema gdje tražiti dodatne poteškoće osim “više bilješki, brže”. Na normalnoj težini, pjesme su gotovo smiješno lake. Podesite na Hard ili Expert i odjednom se zaslon ispuni s toliko istodobnih unosa dok se kamera trese, zumira i poskakuje da postaje neodoljivo, a da ne mora nužno biti nagrađeno. Samo pokušavate raščlaniti vizualni kaos. Ipak, postoji barem dobrodošla opcija za isključivanje VHS filtra koji je omogućen prema zadanim postavkama, zbog čega sve izgleda nepotrebno glitchly, kao i opcija smanjenog kretanja kamere, što je dobra značajka pristupačnosti s obzirom na to koliko može poskakivati tijekom ritam sekcija.
Sam odabir glazbe je općenito barem pristojan. Mod priče je nešto osrednji; osim glavnih tema i pjesama koje svira virtualni bend, dodatni zapisi kampanje izgledaju kao ono što ljudi zamišljaju da portlandska indie glazbena scena zvuči kad joj se rugaju. Ali spas je u tome što Beatov bend izbaci nekoliko bangera prije kraja priče. Arkadni mod također ima dobru glazbu od vrha do dna, što uvelike doprinosi tome da igranje bude puno zabavnije od same priče. Postoje pjesme izvođača kao što su Alex Moukala i Peak Divide koje su uistinu sjajne. Malo je upitno da su neke od njih zaključane iza DLC-a prvog dana, ali ne morate dodatno platiti za mnoštvo izvrsnih beat mapa koje dolaze besplatno.
Arkadni način rada strukturiran je kao ispravna ritmička igra s pjesmama koje je moguće otključati, ekspanzivnom i zabavnom pločom izazova, pločama s najboljim rezultatima i dobrim izborom razina težine u rasponu od početnika do stručnjaka i dalje. Ima mogućnost ponovnog igranja i dotjeranost koja u potpunosti nedostaje načinu glavne priče. Odustanite od “avanture” i tu živi stvarna, kompletna igra.
Jedna stvar koju Unbeatable čini je njegov izgled, sa snažnom punk rock estetikom i izvanrednim smjerom anime fusion umjetnosti. 2D izrezi likova slojevito u crtanim 3D okruženjima izgledaju sjajno, posebno na lokacijama kao što su grad i plaža, gdje kasno poslijepodnevno svjetlo pleše s oceana. Izbornik za pauzu također ima ovu kul estetiku škrabajućeg vinila koja stvarno prodaje punk vibru. Kada pauzirate sesiju, pojavljuje se zgodan efekt grebanja zapisa. Ovo su trenuci u kojima možete vidjeti viziju ispod nepobjedivog trzanja.
Ali snažna umjetnička režija ne može spasiti loš dizajn igre. Na primjer, kamera je često postavljena na načine koji čine navigaciju svakom razinom zbunjujućom. Često ćete morati trčati prema dijelovima zaslona koji su djelomično zaklonjeni zidovima kako biste pokrenuli kameru da se pomakne u sljedeću sobu, što dovodi do stalnih trenutaka u kojima samo lutate okolo pokušavajući shvatiti kamo biste trebali ići. A ova okruženja djeluju prazno i beživotno, više nalikuju pozornici nego stvarnim mjestima.
UX je slično neuredan. Isprva izgleda prilično čisto zbog jednostavnog sustava izbornika i oštrih dijaloških okvira koji imaju hladnu vibru inspiriranu stripom. Znakovi ritamskog igranja solidni su u glavnoj ritmičkoj igri (onoj koju igrate tijekom ključnih trenutaka priče i u arkadnom modu), ali su potpuno nekoherentni u nekim mini igrama, poput igre u kojoj morate izvršiti kontrolu kvalitete za bombe u zatvoru ili miješati pića uz vrišteću jazz glazbu. I više nego jednom, dijaloški okviri će se gomilati jedan na drugi ili kliziti u donji kut zaslona dok NPC-ovi trče ravno u kameru ili potpuno izvan kamere.
Možda je ono što najviše frustrira kod Unbeatablea to što postoje trenuci koji doista obećavaju. Postoji sekvenca vlaka u kojoj vaš bend pušta glazbu dok se bori protiv neprijatelja, što je stvarno cool, ali ne dolazi prije nekoliko sati. Ti vrhunci dolaze prekasno i odmah ih slijedi još popune. Čini se kao da je cijela igra izgrađena oko dijelova impresivnog demo-a Unbeatablea iz 2021. koji najviše obećavaju, dopunjujući ih zadacima za dohvaćanje, ponovljenim reznim scenama i nepotrebnim mini igrama, umjesto da stvara više od onoga što je stvarno funkcioniralo. Taj je demo uokvirio te trenutke kao predstavnike potpunog iskustva dok su oni zapravo iznimke usred sati besciljnog lutanja.
