Ma koliko najnoviji američki neo-barbarizam nad Venezuelom dnevnopolitički gledano bio šokantno spektakularan, on je svojom suštinom po svjetski poredak u nastajanju dramatično opasan. Niti je to samo manje smjela vojna operacija, niti samo pažljivo iscenirani trampistički spektakl. To je do sada najdublja rana umirućeg liberalno-demokratskog svjetskog poretka.
Prije detaljnijeg obrazloženja nije zgorega odmah podsjetiti kako je cjelokupna povijest čovječanstva zapravo povijest barbarizma, hegemonizma, imperijalizma. I ta činjenica potvrđuje da čovjek čovjeku nije samo vuk, već i najveća pogreška prirode!
Epohe se mijenjaju, ciljevi uvijek isti: dominacija, tlačenje, otimačina…
…Od drevnog Egipta i Perzije, Antičkog Rima i Makedonije Aleksandra Velikog, preko Bizanta i Franačke Republike, Carske Kine, Osmanskog carstva, Austrougarske Monarhije, Carske Rusije, Prvog Francuskog Carstva (Napoleonovo doba), preko Carske, a potom i Hitlerove Njemačke, Mussolinijeve Italije, Britanskog Kraljevstva, SSSR-a pa sve do imperijalizma europskih kolonizatora i Sjedinjenih Američkih Država takvih kakve jesu od kraja 18. stoljeća – koje su se od takozvanog „liberalnog hegemona“ prometnule u predvodnicu novog „hard-power“ imeprializma u kojem je interes i samo to, postao zapravo jedina vladajuća sila svijeta.
Svaki imeprjalizam kroz ljudsku povijest imao je svoje specifičnosti nastanka, procvata i pada, ali su svi oduvijek bili identični u ciljevima: dominacija! I to dominacija utemeljena na argumentima snage umjesto na snazi argumenata. Asimetrija moći je, dakle, bila i danas je ključno obilježje same biti svakog imperijalizma. Imperij sam postavlja i provodi pravila. Imperij je vladar, slabiji je podanik!
Zajedničko svim imeprijama kroz cijelu ljudsku povijest je još nešto veoma važno: svaki imperijalizam se pravdao istim kvazi-argumentima – da su mu u središtu misije ljudi, građani, ljudski životi, demokracija, vladavina prava, uključivanje pokorenih nacija u civilizacijske tokove… i slične prijevare.
Za razliku od rimskog imeprjalizma koji je slabijima od sebe nametao drakonske poreze i druge namete, suvremeni imperijalizam pod krinkom nametanja demokracije, ljudskih prava, nacionalne sigurnosti i sl. slabije od sebe iznuruje bespravnim sankcijama, bezumnim carinama, financijskim ucjenama, vojnom intervencijom, likvidacijom ili kidnapiranjem i protuzakonitim pravnim progonom nepoželjnih državnika – sve u cilju nametanja imperijalnih pravila u upravljanju resursima ciljane države. I u cilju prisvajanja novog tržišnog prostora.
Imperjalistička sila, dakle Sila interesa, slabijima od sebe po snazi (bogatima po resursima) diktira politički sustav, određuje im predsjednika, poništava izbore i glasačko pravo građana, određuje uvjete života građana, nameće zakone mimo legitimnih zakonodavnih organa, utvrđuje pravdu i pravičnost, i na kraju određuje smjer društveno-ekonomskog razvoja i bivstva druge države bez njezinog pristanka.
Povijesno gledajući, istim takvim „tehnikama“ vladanja svojedobno je bio izvrgnut i sam geografski prostor kasnije nastalih Sjedinjenih Američkih Država. Taj prostor su, podsjetimo, od 1607. godine kolonizirali i eksploatirali tada superiorni Englezi, Španjolci, Francuzi. Nakon punih 169 godina kolonijalizma, građani 13 tadašnjih kolonijalnih jedinica predvođeni Georgeom Washingtonom, pobunili su se protiv nepodnošljivih engleskih poreznih nameta, da bi 1776. proglasili i neovisnost tih entiteta od kolonijalne metropole.
Od tada do danas američki ekspanzionizam nikada nije prestajao. Mijenjao je samo intenzitet, razmjere, formu, javni narativ. Širenje je ostvarivano kombinacijom kupnje, aneksije i vojnih osvajanja.
Od Francuske su SAD kupile Lauisianu čime su gotovo udvostručile dotadašnji teritorij. Od Španjolske je kupljena Florida. Nakon što se prethodno odcijepio od Meksika anektiran je Teksas. Teritorij današnje Kalifornije, Nevade i Utaha anektiran je nakon pobjede u američko-meksičkom ratu. Oregon je postao savezna država Amerike sporazumom s Engleskom. Područje Arizone i Novog Meksika kupljeno je od Meksika. Havaji su prisvojeni aneksijom. Američka Samoa anektirana je sporazumom s Engleskom i Njemačkom. Nekoliko pacifičkih otoka je prisvojeno pozivajući se na Zakon o otocima i strateškim vojnim zonama. Od Ruskog carstva je kupljena Aljaska, a Djevičanski otoci, od Danske. U ratu protiv Španjolske oteti su Filipini, Guam i Puerto, a pod pritiskom produljenja rata, Španjolska se odrekla Kube kako bi SAD uspostavio izravnu upravu (1898. do 1902.) a kasnije neizravnu kontrolu sve do kubanske revolucije 1953. – 1959. godine.
I danas Kuba ima djelomično ograničeni suverenitet zbog odbijanja SAD-a da se odrekne ranije stečenog prava na zakup vojne baze (i zloglasnog zatvora) u zaljevu Guantanamo iako se ustavnim reformama iz 2019. godine zabranjuje bilo kakvo strano uplitanje ili ustupanje kubanskog teritorija stranim silama.
Jadranka Polović: Trump operacijom Venezuela torpedira kineski utjecaj u regiji. Peking je nemoćan
Tko je dalje na meti?
Ponovnim dolaskom Donalda Trumpa na čelo SAD-a i izborom Marca Rubia (genetski Kubanac) za državnog tajnika, odnosi između SAD i Kube su u stanju neprijateljstva. Nakon ekonomsko-financijskih američkih sankcija, točnije sveobuhvatnog ekonomskog embarga koji je na snazi od Kubanske krize iz 1962. godine, Trump sada ne krije da bi nakon Venezuele „Kuba mogla biti sljedeća tema američkih akcija u Južnoj Americi.
Nakon Kube Trump kao metu najavljuje i Kolumbiju, a kao eventualni „začin“ Meksiko, mada u ovaj zadnji scenarij nimalo ne vjerujem. Meksiko nije proizvođač kokaina kao što nisu ni Gvatemala, Honduras i Salvador. Oni su tranzit. Glavne količine kokaina u SAD dolaze iz Kolumbije, Paname, Perua, Čilea, Ekvadora, a središnje čvorište je Venezueli susjedni otok Aruba koje je kolonija Trumpu bliske države, Nizozemske čiji je premijer donedavno bio i njegov najbliži europski doušnik, Mark Rutte. Jedini, mada iracionalan, razlog za pohod na Meksiko mogao bi biti negativan američki trgovinski saldo već duži niz godina. Meksiko je u suficitu između ostaloga i zato što sve više američkih kompanija i stručnjaka odlazi u tu zemlju zbog povoljnijih poslovnih uvjeta.
Osim navedenoga, kada bi Trumpu droga bila uistinu navjeći problem američkih građana danas za čije živote navodno toliko brine, svemoćna CIA, FBI, vojska, žandarmerija i pravosuđe koje se sada toliko bavi venezuelanskim predsjednikom Madurom, u vrlo kratkom roku bi mogli uloviti vlastite dilere na domaćem terenu bez kojih droga ne može ni stići do venskog sustava američkih kupaca svakojakih opijata uključujući i heroin koji i dalje u SAD pristiže iz Afganistana. Ali to Trumpovoj administraciji zasigurno nije cilj jer je droga i na unutarameričkom terenu ogroman državni biznis, a na vanjskopolitičkom, kao što smo rekli, casus belli, opravdanje za politički pritisak, vojnu intervenciju ili okupaciju.
Osim toga vidimo da se Trump službeno ne odriče svojih kleptomanskih ambicija ni prema enklavama, entitetima i državama koje nisu Južna Amerika i koji nemaju 300 milijardi barela nafte pod zemljinom korom kao Venezuela, ali imaju vrijedne minerale ili transportnu infrastrukturu poput Paname, Grenlanda, Kanade. I sve to navodno u ime „Monroeove doktrine“!?
Zoran Meter: EU se ne može suprotstaviti Trumpu; globalni rat počeo je s Venezuelom i ne može se zaustaviti
Monroeova doktrina i Trumpov agresivni izolacionizam
Sve ove i druge prijetnje zasnovane na Trumpovoj doktrini sile dio su šire vanjskopolitičke strategije koju je Trumpova administracija u drugom mandatu radno nazvala „Donreo-Doctrine“, kompilirajući (Don)aldove vanjskopolitičke ambicije s povijesnom Mon(reo)eovom doktrinom.
Iako se i sam Trump u javnosti veoma često koristi Monroeovim imenom u cilju podupiranja vlastitih imperijalističkih ambicija, suštinski se ove dvije doktrine bitno razlikuju.
Svojim govorom o stanju nacije iz 1823. godine James Monroe, kao peti po redu predsjednik još uvijek krhke Amerike (od 1817. do 1825.), kritizirao je kolonizaciju američkog kontinenta, miješanje tadašnjih europskih sila u unutarnje stvari SAD-a i namjere Svete alijanse (Rusko, Austrijsko i Prusko carstvo), te Španjolske da ponovo uspostave dominaciju nad svojim bivšim kolonijama u Južnoj Americi. Istodobno je proklamirana apsolutna američka dominacija na zapadnoj hemisferi „kako bi se spriječilo da države u široj regiji postanu baze operacija za američke protivnike ili suparnike“. Iako je imala povijesni značaj za završetak kolonijalističkih pretenzija tadašnjih tradicionalnih kolonizatora iz Europe, Monreova predsjednička poruka je tek tridesetak godina kasnije dobila značaj doktrinarnog dokumenta.
Imperijalističke ambicije tadašnje, još uvijek heterogene Amerike u nastajanju, tada su, dakle, bile ograničene samo na zapadnu hemisferu. Ali i u takvim ambicijama ustavnopravno su SAD bile obvezne na „uzdržavanje od bilo kakve zlonamjerne propagande i nelegalne intervencije prema drugim državama“. Za vrijeme Monroea i poslije njega „američka načela “ su primoravala na „poštovanje iste pravde za sva ljudska bića i za sve države… jer je Vlada Sjedinjenih Država u potpunosti svjesna da njena politika nije niti ikada treba biti reakcionarna“. (Izvodi iz dokumenta o vanjskopolitičkom djelovanju tadašnje američke administracije).
Gornja načela američke vanjske politike utemeljena su još i ranije, u Jeffersonovoj Deklaraciji o američkoj neovisnosti iz 1776. godine, a kasnije i u prvom ustavnopravnom aktu s tada najvišim demokratskim standardima (na papiru). Tu je uz ostalo zapisano da su „svi ljudi stvoreni jednaki i da im je Stvoritelj dodijelio jednaka neotuđiva prava među kojima su život, sloboda i pravo na potragu za srećom“… „Vlada se uspostavlja kako bi štitila ta prava….“. „Suverenost pripada narodu…“, pa čak i da „svi ljudi imaju pravo na sreću“. No, da su to samo bile i ostale parole potvrđuje američki imperijalizam od povijesne Deklaracije pa sve do Trumpovog obavještajno-vojnog spektakla od 3. siječnja ove godine nazvanog „Apsolutna odlučnost“!
Iako Trump tvrdi kako je „zapadna hemisfera jako važna za Ameriku“, da je trebala biti „temelj američke vanjske politike već dva stoljeća“, i da „takvu politiku dominacije više nitko neće zaboraviti“ – Monroeova deklaracija je njemu samo izgovor. James Monroe je zlouporabljen kako bi se trampističkom neo-barbarizmu mnogo širih razmjera nego što je zapadna hemisfera, dalo povijesno opravdanje.
Za takve Trumpove vanjskopolitičke ambicije, međutim, nije se trebalo vraćati u toliko daleku prošlost. Uzor mu je mogao biti ne toliko davni, također republikanski, američki predsjednik Georg Bush mlađi koji je kao i Trump danas govorio: „Ili ste s nama ili ste protiv nas.“ Mnogo ranije, bivši američki državni tajnik i savjetnik za nacionalnu sigurnost Henry Kissinger je 1968. godine, u povodu sudbine Vijetnama, uvidio da je „biti američki neprijatelj opasno, a biti američki prijatelj pogubno“. U takvom svijetu smo upravo danas!
A da je prijateljstvo s SAD-om uistinu opasnije od neprijateljstva ne dokazuje samo aktualna Trumpova deložacija Europske unije s geopolitičke pozornice. Potvrđuje to aktualni podcjenjivački odnos njegove administracije i prema Kanadi, Njemačkoj, Brazilu, Indiji, Danskoj, Grenlandu…
Rusija opet koristila raketu Orešnik u napadu na Ukrajinu
Novi imperijalizam: jurisdikcijska okupacija
Najnoviji tip imperijalizma materijaliziran ovih dana nad Venezuelom mogao bi se nazvati svojevrsnom institucionalno-pravnom okupacijom radi uspostave ekstteritorijalne jurisdikcije samododijeljivanjem prava jednoj sili da se njezini zakoni i pravila primjenjuju nad drugom državom bilo gdje na svijetu gdje bilo koja imperijalna sila poželi. Pritom, imperijalna sila se ne osvrće na legitimnost vlasti u jurisdikcijski okupiranoj državi, ne osvrće se na suverenitet, teritorijalni integritet, niti na međunarodnopravno zajamčeni imunitet od kaznenog progona najviših predstavnika vlasti jedne suverene države od strane pravosudnih tijela imperijalne države! O tzv. međunarodnom pravu (i UN-u kao njegovom formalnom zaštitniku) suvišno je govoriti. Oboje su oduvijek i postojali samo kao utjeha za one koji nemaju moć!
Po svojoj naravi, motivima i tehnikama izvođenja imerjalizam je, vidimo, evoluirao nagore – iz klasičnog osvajanja teritorija u sofisticirani sustav kontrole koja se više ne oslanja isključivo na vojničku čizmu, zastavu i granice, već na infrastrukturu, prirodne resurse, algoritamsku moć nametanja političkih, kulturnih i svakih drugih narativa kroz globalne platforme „meke moći“ kojima se oblikuje svijest bez ispaljenog metka.
Dokaz: Umjesto iz Glavnog stožera oružanih snaga, ili makar iz tzv. Situacijske sobe Bijele kuće, glavni zapovjednik američke vojske (Trump) je desantnu operaciju na Venezuelu promatrao iz svog privatnog kluba Mar-a-Lago na Floridi. „Kao da sam gledao televizijsku emisiju“, rekao je kasnije Trump novinarima upadljivo zahvaćen narcističkom samodovoljnošću!
Upravljanje tuđim prirodnim resursima, transportnom infrastrukturom, nacionalnim financijama i državnim javnim dugom svemoćno je oružje i konačni cilj suvremenog imperijalizma koji se s dolaskom Donalda Trumpa na čelo SAD-a, od klasičnog hegemona (koji je na neovisne države utjecao kroz NATO, petrodolar i globalne institucije tipa MMF, Svjetska banka, Svjetska trgovinska organizacija) – preoblikovao u dramatično opasni trampistički imperijalizam, neo-barbarizam u kojem nema nikakvih drugih pravila osim sile, ucjene i pohlepne grabežljivosti. I to sve kako bi se zaustavila klizeća putanja petrodolara kao ključne poluge američke geopolitike. I kako bi se vratila nadmoć raštimane američke imperije.
Izjava američkog potpredsjednika JD Vancea da je Maduro „za sada zadnji državnik koji je imao priliku uvjeriti se da predsjednik Trump misli ono što govori“ mnogo je više od Vanceovog talenta za retorički žongleraj. To je vrlo opasna osvajačka doktrina koja se ne može provesti u djelo bez globalnog sukoba.
‘Ako istekne, istekne’: Trump o prestanku zadnjeg nuklearnog sporazuma s Rusijom
Venezuela nije presedan
Najnoviji američki lov na zakonitog predsjednika Venezuele Nicolasa Madura u javnom diskursu se predominantno kvalificira kao presedan. To ovaj slučaj američke agresije nije! Nije ni po razmjeru negacije međunarodnog javnog prava, niti je to po pravnom ili moralnom opravdanju (casus belli) za otmicu šefa jedne suverene države.
Američka intervencionistička povijest je prebogata i nikada to nisu bile koincidencije. Sve je plan. Izravna ili neizravna svrgnuća nepoćudnih državnika je čak američka specijalnost. U Latinskoj Americi voljom Washingtona svrgnuti su nepoćudni lideri Haitia, Brazila, Gvatemale, Čilea, Paname i sada Venezuele. Na Bliskom Istoku i Africi svrgnuti su lideri Konga, Irana, Iraka, Libije, Sirije. U Aziji svrgnuti su lideri Južnog Vijetnama, i Afganistana, a u Europi predsjednik SR Jugosavije Slobodan Milošević. Kuriozitet je jedino to što je venezuelanski predsjednik Maduro otet na isti datum kada je vojnom invazijom 1989. svrgnut panamski predsjednik Manuel Noriega, a 2020., po Trumpovom nalogu, dronom ubijen iranski general Qasem Suleimani.
Operacija “hvatanja” (kako kaže Trump) venezuelanskog predsjednika je presedan samo po razmjerima unutarnje veleizdaje i po besprijekornoj realizaciji američke obavještajno-vojne operacije.
Zoran Meter: Trump ne želi izazvati Putinov ultimatum ‘dignite ruke od Ukrajine ili ide nuklearni rat’
Koliko je tome doprinijelo 50 milijuna dolara obećanih za Madurovu glavu, a koliko su tome doprinijeli potkupljeni Madurovi najbliži suradnici ili nesposobni generali, također su vrlo važna pitanja koja zaslužuju žurne odgovore koje ćemo nesumnjivo brzo doznati.
